Obećao je,mislio je u sebi i neprestano ponavljao kako to nije u redu. Svi su ga gledali u nevjerici i sa čuđenjem. Nitko mu se nije pokušao niti približiti. Jedino je Marija imala bar neki pristup k njegovom srcu. Uspjela je izvući iz njega ono što nije rekao nikome u kući.
„Eno opet traži rakiju!“ – rekne ona svekrvi.
„Ja znam da on ni taki…nješta mu se desilo…jesil ti divanila morebit s njim!“ – upita majka snahu.
„Jesam…samo ne znam kako da vam kažem!“ – odgovori.
„Reci…i vak ne znam šta dalje i kud!“ – uhvati se mati za glavu.
„Mamo uzeo je knjižicu…htio je dadu izvuć iz zatvora…obećali su mu i…!“ – završi Marija.
„Kaku knjižicu?“ – odsječe mati.
„Znate…onu…partijsku!“ – spusti pogled Marija kao da je sama bila kriva za ono što je njen muž napravio.
„Partijsku…!?“ – uvrne mati ramenima, ne shvaćajući o čem se radi.
„Evo ovu!“ – zavuče Marija ruku u džep i izvuče malenu knjižicu na kojoj je bila zvijezda petokraka. Tek tada majci postane jasno o čemu je ova govorila. S takvom knjižicom dolazili su pojedinci, otimali žito i kukuruz s tavana, , uzimali svinje i stoku. Takve je proklinjala i klela, a sada joj takav leži u kući. Postane svjesna sinovljeve reakcije. Smireno kao i inače, odšeta do vrata sobe u kojoj je pijančevao njen sin. Bez kucanja otvori. Zagleda se u sina koji se počeo zavlačiti pod jorgan.
„Andro…znam šta si napravio…svoje se meso ne jede…ajde u kuću!“ – rekne mu mati i odšeta van ne zatvarajući vrata za sobom. Smjesti se za stol tako da je mogla gledati sina. Bio je to netko drugi. Netko koga nije poznavala. Razbarušene kose, neobrijan i neumiven. Djelovao je poput najvećeg bijednika i prosjaka, a s iskolačenim očima ostavljao je dojam pomahnitale osobe.
„Snajo…donesi mu vodu…neka se opere i obrije…vidi kaki je!?“ – naredi svekrva.
Krećući se poput mrava tiho, ali brzo, ova to i učini. Donese vodu, sapun i britvu, a još k tome iz kuće uzme maleno ogledalo te sve postavi pred muža.
„Ti me razumiješ…a…reci bar da me ti razumiješ?!“ – molećivo pogleda u ženu.
„Andrija, svi te razumiju…ajde uredi se…budi što si bio…ni svijet propo…doć će već otac!“ – obrati mu se umilno.
Mati je gledala sina. Roditeljski osjet govorio joj je kako je ispravno postupio, ali se i sama pribojavala muževljeve reakcije kada sazna za knjižicu. Ustane od stola. Naloži vatru, a potom iz kredenca izvadi nekoliko jaja koje zatim razbije i istrese na vrelu mast. Svo to vrijeme pogledavala je prema sinu koji se počeo brijati. Ispod brijače brade nazirale su se muževljeve crte lica, a u pogledu odlučnost kakvu je često viđala. Znala je da se u sinovljevoj duši odvijao kovitlac emocija.
Samo je šutke obavljala svoje poslove. Svaka druga reakcija bila bi suvišna.
„Ajd fruštukat…kaki si sad lip!“ – pozove ga mati.
Andrija priđe stolu.
Lagano izvuče stolicu te se smjesti na nju, a zatim se prekriži. Slasno počne jesti. Netremice je promatrao ukućane. Gledao ih je pažljivo želeći zapamtiti svakog pojedinačno. Najduže zadrži pogled na majci. Sve svoje djetinjstvo mogao je vidjeti u njenim očima. Odnekud u pogledu stvori se Marija. Bezbroj pitanja vrzmalo mu se glavom, ali odgovor nije mogao naći. Odloži metalnu viljušku na tanjur, a zatim progovori:
„Večeras odlazim…!“ – tu zastane.
„Mamo čuvaj Mariju…kad se smjestim poslat ću po nju…a vi braćo pazite na mater dok dado ne dođe!“ – teškom mukom prozbori. Ustane od stola, obuje visoke kožne čizme, a na pleća odjene očevo špenzle. Teški koraci odzvanjali su trijemom, a potom tarackanim dvorištem.
Nalazeći se pred stajom mladić se zaputi unutar iste. Vješto se lati svih poslova kao da ih je radio svaki dan a ne do prije godinu dana.. Seljački život i radne navike nikada nije zaboravio.
Negdje tek oko podneva, dobrano izmoren, osjeti potrebu za kavom. Znajući kako je sve ukućane iznenadio svojom izjavom nije se želio pojaviti ni pred kim dok ne uradi sve što je smatrao potrebnim da bi domaćinstvo moglo funkcionirati i bez njegove ruke, a najkasnije do očeva povratka. Popravljao je livče i ruda na kolima, obnavljao šarage, pregledavao i ponovno prošivao orme, ojačavajući ih. Shvaćajući kako se počeo vrtjeti u krug zaputi se u kuću.Kao da ništa nije bilo podvikne:
„Može kava…baš sam se umorio?!“ – rekne.
„Može sine…al čini mi se da bi Marija divanila s tobom…eno plače u sobi…odi do nje!“ – rekne mati, po čijem licu se moglo zaključiti da je i sama plakala, a potom dohvati lončić koji zabije u kovu s vodom te nalije punu džezvu tekućine da se skorom prelijevalo preko njena ruba. Žustro ju spusti na ploču peći, tako da su kapljice vode počele pucketati pred najezdom topline i tereta. Frktalo je poput kukuruza kokičara kad ga toplina peći dobro zagrije u poklopljenoj šerpi.
Andrija pogleda u mater, a zatim ne skidajući čizme zakorači u sobu. Zatekne Mariju kako sjedi na krevetu. U njenom krilu nalazila su se sva Janjina pisma, a negdje na vrhu koljena vidio je postavljenu veliku knjigu na čijim koricama se bjelasalo par listova istrgnutih iz negdašnje njegove bilježnice.
„Zašto?“ – upita ga, a potom nastavi:
„Moj život si ti…ne tvoji roditelji i brača…ostanak ovdje…bez tebe…nema smisla. Ništa nikome ne zamjeram, ali pošla bih s tobom bilo gdje i bilo kad…sve bih podnijela…i vidi ovo što si čuvao ni to me ne smeta…jer Andro ja nemam kud…mogu samo s tobom!!!“ – razmahujući se rukama baci pred njega sva pisma.
On poklekne na jedno koljeno te pokupi razbacane papire po sobi, lijepo ih posloži i odloži na krevet, da bi se i sam smjestio do žene.
„Toliko novca nemamo…idem sam, a ti ako ćeš sačekati kod mojih dok se ne snađem da možeš poći za mnom…sačekaj, a ako ne…!!!“ – zastane smještajući ruku oko njenog vrata. Uoči kako je na onim papirima što su se nalazila na njenim koljenima bilo nešto napisano sitnim slovima. Prepozna njen rukopis, a u samim redcima mogao je jasno razaznati spomen svog imena.
„Što je to?“ – upita.
„Ništa…nemoj me sad pitati!“ – odgovori, brišući jednom rukom ostatke suza sa lica, a drugom smjesti papir u korice knjige.
Osjećajući kako je povrijedio sve oko sebe više nije imao snage za prepiranje . Odvojivši se od žene, smireno ustane i pruži joj ruku. Ona prihvati. U njegovu dodiru osjeti sigurnost, ali i drhtavicu. Držeći se za ruke zapute se van iz sobe. Na stolu ih dočeka tek skuhana kava, a za stolom i ostatak obitelji. Ovaj put sjedila je tu i njegova baka; stara majka.
„Andro dite…sidi!“ – naredi baka odlučnim glasom, a zatim nastavi:
„Znam sve…mater mi tvoja kazala…i slušaj vamo!!!“ – izdere se na njega kad je pokušao skrenuti pogled nespreman na prodike.
„Kud misliš…a ona…di ti je novac???“ – stane ga obasipati pitanjima.
Mladić spusti glavu. Svega mu je bilo dosta; prigovora, misli o Mariji, ocu, majci i braći, a onda da mu još i jedna starica drži predavanje. Onako pokunjen nije čuo sve što mu se govorilo, već je jasno osjećao kako ga zapljuskuje sitna pljuvačka starice koja mu se žestoko unosila preko stola u lice. Odnekud razazna spomen novca za kartu. U tom trenutku pogleda na staricu koja je iz kecelje izvadila smotan rupčić. Stane ga razvezivati, a potom odmatati.
„Evo…ima majka novca…idi…nemoj da te unište ovi ko što su tvog djeda i oca…ali jedno mi moraš obećati…kad zaradiš pošalji po Mariju!!!“ – smireno rekne, a pred unuka izvali novac.
„Uzmi sve…evo ti i vo dukata…meni ne treba, a tebi nek pomogne!“ – rekne i spusti pred njega nisku sa deset uredno svezanih dukata.
„Šta ste se ukipili…pakujte stvari…brzo će večer?!“ – odsiječe starica, nevješto mlatarajući rukama po licu otirući suze.
* * *
Sjedeći za stolom okupljenu obitelj milovali su dugi sunčani kraci što su se spuštajući na Zapad smjelo uvlačili pod trijem a zatim kroz prašnjav prozor u još neosvijetljenu prostoriju. Pružali su dovoljno svjetlosti tako da još nije bilo potrebe paliti petrolejku.
„Bio bi red da se pomolimo!“ – skrušeno rekne starica i počne se križati. Svi učine isto. Kućom je odjekivala molitva. Negdje u sred molitve začuje se snažno kloparanje vozila što je poskakivalo po seoskoj kaldrmi, a zatim škripa, lupanje vrata i galama.
„Baci ga…majku mu ustašku…gledaj kako ide ko svinja…četveronoške!“ – orilo se ispred kuće.
Uvidjevši da se sve to odigrava pred njihovom kućom, obitelj poskoči nabijajući se na ulični prozor istežući vratove jednih preko drugih. Samo je starica ostala moliti.
„Ajme…Pava…Andro to je dado!“ – zavapi mati gledajući u najstarijeg sina. Znajući kako se mogla osloniti na njega, Andrija se u trenu stvori vani pokušavajući pomoći ocu. Uhvati ga ispod pazuha i povuče na sebe. Ugleda očevo krvavo i natečeno lice. Shvati kako je tek možda prije neki sat izubijan jer još nije bilo modrica niti podljeva krvi, ali je bio dobro natečen i iskasapljen tako da su i hlače na njemu bile izderane a košulja sva u komadima.
Od silna bijesa dohvati kamenčinu kojom zavitla prema džipu što se već bio gubio u oblaku prašine. Shvati kako se odvukao predaleko. Nemoćno spusti ruku, a potom pogleda u oca. Ovaj se samo nasmiješi rastežući lice u bolnu grimasu. Sada su se gledali netremice. Ipak je prošla godina kako se nisu vidjeli. Otac se uspravi te zagrli sina.
„Neka…nek si ti došo…a ovi…mislili su me slomit…još sam ja Pava…sjeme im se zatrlo!!!“ – gordo progovori, a zatim pljune u pravcu maslinastozelene siluete koja se još nazirala u daljini.
Pokuša koraknuti, ali osjeti strahovitu bol u predjelu leđa. Uhvati se jednom rukom za njih, a drugu smjesti sinu oko vrata. Znao je da tijelo hladi i da će tek kad se opusti trpjeti najveće bolove. Stisne zube i uz sinovljevu pomoć zaputi se u dvorište.
Tamo ga dočekaju ukućani. Sve ih promotri kao da se nisu vidjeli više godina, da bi pogled zaledio na novom članu obitelji.
„A ti si?“ – upita, upirući drhtavim prstom na Mariju.
„Ja sam Marija…ljubim ruke!“ – rekne, a zatim uhvati Andrijina oca za ruku te utisne poljubac na šaku.
„Pava…Andro se oženio!“ – rekne mati svjesna da joj muž o tom nema pojma.
„Andro nek ti je sretno…bit će nješta od ve…va poštiva tvoga oca kao svoga!“ – rekne gledajući najstarijeg sina, a zatim snahu.
Nije mogao više stajati na nogama te zatraži od Andrije da ga povede u kuću. Ovaj to i učini. Pažljivo smjesti oca na kanape te sjedne do njega.
„Dado ja odlazim!“ – istrese svoju odluku ocu u lice.
„Kud?“
„Znaš…kum je otišo…čeka me u Rijeci!“ – rekne Andrija pomalo bojažljivo.
„Vi i vaše maštarije…on se nikad nije smirio…a ti…evo imaš i ženu sad…taman sam ju upozno i već ju vodiš!!?!“ – pokaže na Mariju što se smjestila do njega.
„Nju ne vodim…put je opasan, a osim toga i ja sam dado stalno pod prismotrom!“ – konstatira, te na stol baci partijsku knjižicu. Poput bumeranga oca ubode zvijezda petokraka što se sjajila na malenoj knjižici. S nevjericom je gledao čas u sina, čas u komad papira na kom se jasno isticalo znamenje pod kojim je robovao. Pokuša podignuti ruku ne bi li sastavio sinu šamar, ali su bolovi bili jači od njegove volje. Oči mu se napune suzama. U bijesu pljune na sina.
Andrija shvati kako bi daljnja prepirka bila suvišna. Podigne ruku te obriše lice razmazujući slinu po obrazima.
„Dado…sad ti velim…ajd da se rastanemo u miru…moram poć na cug…torba je spakirana!“ – utiša glas u kom se osjećala drhtavica, a zatim nastavi:
„Nek ti oni sve ispripovidaju…nadam se da ćeš mi oprostit!“ – završi, a niz oči mu kliznu dvije suze. Više se nije mogao suzdržati. Okrene se od svih i zaputi u sobu. Dohvati torbe koje smjesti na široka pleča, a jednu manju ponese u ruci.
Zastane.
Ipak nije želio ovakav rastanak. Pogleda na sve oko sebe. Odnekud iz prikrajka sobe stvori se do njega mati. Zagrli Andriju, a potom dozvoli i drugima da se oproste s njim. Jedino je otac sjedio na kanapeu vrpoljeći se po daskama tako da je sve škripalo. Kao da se nalazio u buretu, dubokim glasom progovori:
„Imaš naj sat?“ – upita.
„Imam…ostavio sam ga mami da ti ga vrati!“ – prozbori tiho.
„A naj grumen zemlje?“ – nastavi otac ispitujući.
„To sam ponio dado!“ – odgovori.
„Dođi!“ – pozove ga otac i zagrli.
Andrija osjeti očevo srce. Kucalo je ubrzano. Ti trenutci učine mu se kao vječnost. Odavno nije osjetio očeva zagrljaja i ovakvog izljeva nježnosti kao sada.
„Daj mu sat…nek ima nješta od nas!“ – naredi ženi koja se izgubi u drugu sobu. Nedugo zatim vrati se noseći malen smotuljak. Pruži mužu.
„Uzmi…ovo je sad tvoje!“ – pruži sinu sat, koji je imao dok je boravio u Zagrebu.
„Još nješta Andro…kad se budeš našo s kumom…nemoj te da završite u Italiji…odatle vraćaju…čuo sam u zatvoru…tako pričaju…već ukrcajte se na brod koji ide za Ameriku…dobro se pazite…i Andro…javi se da znamo da si živ…sretno ti bilo i Bog ti bio u pomoći!!!“ – potapša ga po leđima dajući savjete.
Andrija još jednom promotri ukućane, a zatim baci pogled na sat. Bilo je vrijeme da se krene
Laganim korakom, skoro bezvoljno zakorači preko praga. Sav imetak koji je imao nosio je sa sobom.
Našavši se na ulici pogleda u nebo. Poput prezrele bundeve, sjao je veliki Mjesec, često se skrivajući za oblake što su se onako rijetki vukli nebeskim svodom slobodni i nesputani.
„Andrija!“ – začuje glas iza sebe.
Osvrne se na Mariju što ga je dozivala tiho. Zastane. Pod svjetlom mjesečine ugleda u njenoj ruci veliko pismo.
„Otvori…otvori kad se smjestiš u brod!!!“ – promuca, te se propne na prste i utisne poljubac.
Osjeti kako mu je nehotice zagrizla usnicu, te se poput noćnog leptirića odvoji od njega povlačeći se u tamu dvorišta iz kojeg su bojažljivo izvirivale poznate glave. Krene…
Odnekud iz nekog sokaka izroni pred njega maleno kuštravo štence. Andrija pozove:
„Dođi…dođi…pss…pss…!“
Odveć uplašen psić se povuče u stranu, a zatim bojažljivo nastavi njuškati tragove koje počne pratiti. Veselo skačući pomalo se oslobodi tako da je išao usporedno s njim tik do nogu. Mladić je imao novog prijatelja. Odluči ga povesti sa sobom.
VIII
POST SCRIPTUM
2006
„Ja bih pozdravio…u moje se vrime nije prošlo ulicom a da se ne pozdravi!“ – dobaci starac pored kog sam prolazio. Osvrnem se i promotrim čovjeka što se zguren poštapljivao o svoj štap. Vidjelo se da je nekad bio ljudeskara. Krupna šaka čvrsto je stezala rukohvat štapa, a drugom se osloni na klupu te se udobno smjesti sjedeći. Otpuhne u njedra, a k tome uvrne glavom na kojoj se nalazio slamnati šešir. Tek onako kao da bi nastavio razgovor nešto promrmlja.
Naučen da sa starijima postupam uljudno i uvijek s poštovanjem pristupim bliže te prozborim:
„Molim… pa ja sam pozdravio ako niste čuli!“ – odgovorim.
„To svi kažu…nešto promrmljaju…a mi stari otpozdravimo, pa makar vi nama opsovali!“ – zajedljivo progovori.
Donekle poznajući takav mentalitet odustanem od namjere da se prepirem. Htjedoh produžiti dalje na što me starac pozove:
„De sidi…da malo podivanimo…sam sam!“ – rekne pokazujući drhtavom rukom na slobodno mjesto do sebe.
„Sami…zar nemate nikoga…mislim ženu, djecu…bar unučad!“ – zainteresirano upitam i odmah shvatim kako sam uhvaćen u zamku „čašice razgovora“.
„Doduše imam…al nisu ovdi…Janja moja žena davno je umrla…dite ono je tamo priko velike bare…mora…i ja sam bio tamo…e bila su to teška vrimena!!!“ – sjetno rekne, a iz džepa sivih hlača izvadi rupčić kojim obriše suze što su se pojavile u očima.
Uvidim kako je starcu prijeko bio potreban razgovor. Samovanje i sjećanja lomila su mu dušu.
„A gdje priko bare?“ – upitam.
„U Australiji!“
„Aha…tamo sam imao ujaka…koje mjesto!?“ – sad upitam odveć zainteresirano.
„Sidnej!“ – rekne.
„Moj ujak je bio u Melbournu…mislio sam da ste bili tamo!“ – konstatiram.
„Prošo sam ja cilu Australiju…radio u rudnicima, šumama…na njekim farmama…nema di me ni bilo!“ – sjetno rekne.
Učini mi se zgodnim da nastavim razgovor.
Imajući ujaka u Australiji površno sam znao kako je on prošao na svom putu. Slušajući starca nalazio sam velike sličnosti u njihovom životopisu. Oba su se snalazila u tuđini onako kako su umjeli. Niti jedan nije služio vojni rok. Jedan je pobjegao zbog torture nad njegovom obitelji, a drugi zato što je bio buntovnik, sanjar i pustolov. Obojicu je put odveo u Australiju.
„Kada vam je umrla žena?“ – upitam, skrećući pozornost sa svojih misli.
„Ima tome već dosta godina…bila je starija od mene!“ – a zatim nastavi: „Ona mi je druga…imao sam jednu pri’ nje…kratko…mislio sam ju povest sa sobom, al nije bilo dovoljno novca…a i kad sam otilazio dala mi pismo…čudna je životinja čovjek!!!“ – gorko progovori.
Osjećajući da sam taknuo u nešto što možda nisam smio skrenem pogled na djecu što su se igrala na drugoj strani ulice. Međutim, slušajući prodike i naklapanja starijih kako u njihovo vrijeme nije bilo rastava, preljuba i toliko vanbračne djece kao danas pomislim da bih svog sugovornika mogao navesti na razgovor o toj temi.
„Dida, a kako je to bilo u vaše vrime?“ – pokušam oponašati starca u njegovom izgovoru riječi.
„A šta?“ – raširi ruke uvlačeći ih u ramena tako da je podigao glavu.
„Pa ovaj…mislim to sa ženama…znate ljubakanja, nevjere i…!?“ – zamucam se misleći kako možda nije umjesno ispitivati jednu stariju osobu o takvim temama, a k tome mogao mi je biti eventualno otac kako je izgledao. Uvijek mi se motao taj moral po glavi…
„Svašta tebe zanima…neg’ meni se čini da ti nisi odavde…otkud si!?“ – zagleda se u mene. Krajičkom oka spazim kako su mu se usne razvukle u osmijeh, a oči su poprimile neki drugi sjaj. Sitne bore na licu zategle su se u osmijehu. Zaključim kako je u svoje mladalačko vrijeme izgledao veoma lijep.
„Nisam odavde…iz Gradišta sam!“ – izvalim, te nastavim:
„Prodajem svoju knjigu!“ – uturim ruku u torbu koju sam nosio preko ramena te izvadim jednu knjigu koju mu pružim.
Starac prihvati te stane listati.
„Ovo si ti!?“ – pokaže na sliku. Nije sačekao odgovora već rekne:
„Ajmo unutra…skuvat ću ti kavu…ispričat ću ti nješto o svojim vrimenima!“ – pruži mi ruku da mu pomognem ustati. Prihvatim. Hodao je lagano i uspravno. Pratio sam ga u stopu. Našavši se u dvorištu, a zatim pred vratima kuće odnekud iz džepa izvadi malen ključić koji umetne u ključanicu i okrene. Unutar kuće se vidjelo da nedostaje ženska ruka. Nije bilo neuredno i razbacano. Međutim na okvirima slika koje su visjele na zidu uočavala se prašina i paučine, a isto tako po starom ormaru. Začujem starca. Rondao je po hrpi posuđa unutar viseće kuhinje. Priđem mu i zamolim da ja skuham kavu. Rado prihvati. Posjedne za stol i progovori:
„Bilo je to ovako….!“
P.S. Trebalo mi je skoro mjesec dana da ga saslušam. Saznao sam stvari koje nisam znao. Javna propaganda i učenje učili su me jedno, a iz usta starca nalazio sam druge činjenice.
Kraj.