Debeli tepih od lišća stenjao je pod pritiskom rose. Pogleda visoko u krošnju ispod koje se našao. Jasno je gledao u nebo na kom se još nalazio bijeli mjesec, a na susjednim zgradama mogao je čuti otvaranje kapaka. Gdje koji stanar samo bi isturio glavu brzo ju uvlačeći. Tek probuđeni i topli osjećali su jutarnju hladnoću. I Andriji se uvlačila pod kožu. Zakorači brže nego inače da bi se ugrijao hodajući. Znao je kako mu pod hitno treba zimski kaput.
Podozrivi prolaznici divili su se njegovoj smjelosti u odijevanju, nemajući pojma da on nije imao toliko novca za kupovinu nove garderobe. Sve do sada što je imao ili je ponio od kuće ili mu je poklonio starac Drago. U šali ga je znao zvati svojim ekonomom.
Promatrao je i on druge. Iako je bio odjeven u skoro najmodernije odijelo tog vremena, nije imao primjerenu garderobu za godišnje doba koje je bilo pred njim. Drugi su bar imali kakve-takve kapute i ogrtače.
Negdje oko sedam sati nađe se pred katedralom. Mnoštvo vjernika polagano se uvlačilo u nju, a iz daljine su u grupicama pridolazili i drugi, očito cijele obitelji, zaključi. U svom motrenju primijeti kako je na raskršću malenih ulica što su udarale na katedralu stajao parkiran vojni džip. Prepozna osobu koja je nešto zapisivala. Bio je to isti onaj milicajac koji ga je neprestano pratio. Podizao bi glavu, motrio, a potom opet zapisivao.
Andrija mu priđe.
„Dobro jutro…možda mogu pomoći!?“ – upita
„Ti…daj, briši doma!“ – rekne otegnuto milicajac
„Neću doma, idem u crkvu!“ – rekne Andrija.
Ovaj ga stane mjerkati, a potom pljune u stranu. Okrene ključ na bravici i upali. Uz škripu kočnica i dodani gas izgubi se u jednoj uličici.
Sada i Andrija pođe u crkvu. Vjernici su odavno počeli moliti krunicu, a on im se priključi. Molio je skrušeno, onako kako ga je naučila mati. Kada je počinjala misa svi se ustanu. Na oltaru je stajao svećenik s kojim je već prije razgovarao. Nije čekao propovijed već je odmah upozorio prisutne da je pred crkvom bila udba i popisivala imena vjernika. Zamoli sve da se pomole za one koji će eventualno postati žrtvama njihove torture. Dalje je sve teklo uobičajenim redoslijedom.
Nakon mise susretne neke od svojih prijatelja iz razreda. Ovi su ga ispitivali o jučerašnjem sastanku s profesoricom i kako to da se poznaju. Objasni im sve do u detalje. Nešto je i preskočio ili zaboravio, uglavnom rekao im je ono što ih je zanimalo.
Ugleda Mariju.
Uljudno se ispriča momcima i krene prema njoj.
„Dobro jutro!“ – promumlja.
„Kako si?“
„Pusti me Andrija…nije mi do razgovora!“ – bezvoljno rekne.
„Da li sam ja kriv za nešto?“ – rekne našavši se do nje.
„Nemoj, molim te…znaš da nisi!“ – zastane ona.
„Ipak vjerujem da postoji neki razlog kad ne želiš razgovarati sa mnom!“ – tvrdoglavo nastavi Andrija.
„Ne samo s tobom…s nikim…jednostavno mi nije do razgovora, shvati!“ – skoro histerično nastupi.
„Smiri se…nije mi namjera da te dovedem na rub…vidi ulica je puna!“ – promotri Mariju pronicavo i nastavi:
„Želim da odeš doktoru…nešto se zbiva s tobom…zbog tebe…molim te!“ – stane ispred nje i sklopi ruke.
Marija spusti pogled. Bi joj neugodno što joj je tako očito dao do znanja da se na njoj vidi njena promjena osobnosti. U znak odobravanja kimne glavom.
„Imaš pravo…moram svakako otići!“ – ustvrdi.
„Mogu poći s tobom ako želiš!“ – ponudi se on
„Ne, idem sama!“ – naglo rekne spremna skrenuti u ulicu koja ju je vodila do stana. Andrija stane pred nju. Pokuša ocijeniti o čemu razmišlja. Nagađao je o svemu, ali nije pronalazio pravi uzrok. Pogleda Mariju. Opet je stajala poput kipa na nekom trgu.
„Dobro…samo još nešto…vidimo se popodne!?“ – upita.
„Ne znam…nisam sigurna!“ – odgovori.
„Kako želiš…ja ću te čekati na starom mjestu u pet…ćao!“ – pusti ju i ne čekajući odgovora krene u stan. Pomisli da bi bilo zgodno napraviti doručak za gazdu Mayera, a potom odgovoriti na pisma. Iz nekog razloga veselio se povratku.
Čim se našao unutra pristavi lonac s vodom. Iz ormara uzme maslac i med, a zatim nasiječe kruh. U zakuhalu vodu doda čaj. Ostavi da malo odstoji, a potom ga procijedi i nalije u velike šalice. Na kriške kruha stavi namaze i tako pripremljeno posloži na veliki pladanj. Odnese do stola. Nađe se u predsoblju i pokuca na Mayerova vrata.
„Kog vraga lupaš…i mrtva konja bi probudio!“ – drekne iz sveg glasa.
Andrija polako otvori i promoli glavu.
„Gazda ako smijem reći, gotov je doručak…eno na stolu!“ – plašljivo rekne pokazujući na vrata kuhinje. On se ustane i protegne. Onako samo u gaćama izgledao je poput bureta koje će svakog časa puknuti. Ogromna stomačina je visjela preko struka toliko da se naslanjala na bedra. Prvi put ga je vidio neodjevena. Sažali se nad njegovom debljinom. Pomisli kako se vjerojatno nije nikada pogledao u ogledalu. Vrati se u kuhinju. Nakon nešto vremena pojavi se Mayer. Sada je bio odjeven. Priđe stolu. Dohvati čaj i namazani kruh. Halapljivo je doručkovao tako da je smazao kompletnu štrucu kruha, potom prozbori:
„Ovo je dobro…naspi mi čaja da isperem usta!“ – naredi.
Kad mu je natočio i treću šalicu Andrija zapodjene razgovor.
„Gazda…znate nekog dobrog doktora?“
„Ne izgledaš mi bolesno…osim ako nisi pokupio nešto…znaš…triper i tako!“ – slatko se nasmije.
„Ma ne, trebam ga za jednu dobru prijateljicu!“ – odbaci sumnje.
„Prijateljicu, misliš onu kurvu…što je bila ovdje!“ – rekne
„Ne za nju…a osim toga u mom društvu ženu nikad nemojte nazvati kurvom!“ – ozbiljno rekne.
„Dobro, dobro…ne moraš se odmah ljutit…ne zanima me za koju je i u redu!“ – odbrusi gazda.
„Znam jednog…taj je stvarno dobar…doktor Hanžek!“ – nastavi.
„Mislite na onog doktora, profesoričinog muža!?“ – upita Andrija.
„Da, da, baš na njega…pravi doktor a i švalerćina…sinoć mi je pričao kako je povalio neku djevojku…bila je nevinašce…tražila je njega da je učini ženom…e, da sam bar ja!“ – pričao je o doktorovoj avanturi, a žalio sebe.
„I…“ – upita Andrija znatiželjno očekujući nastavak.
„Nema, i,…kaže da je toliko uživala da je nosio tri tjedna modrice na nogama…to je prava ženska…ta dobro radi.“ – govorio je uživljujući se u razgovor.
„Nemoj da zucneš…ode glava…taj je i opasan!“ – upozori Andriju.
Njemu pak sune kroz glavu; kako to da profesorica nije o Marijinom stanju popričala s njim, on je mogao brzo i lako riješiti njen problem. Odluči da će o tome popričati s profesoricom.
„Što lijeći taj Hanžek?“ – još priupita.
„Mislim da je ginekolog…znaš ono…ženski doktor!“ – dobaci gazda, a zatim dohvati kaput s vješalice i krene van.
„Stan ti je slobodan do utorka.“ – još dobaci Andriji.
„A ručak…!“ – poviče za njim. Mayer ga nije niti čuo. Već se bio spustio dolje i našao u dvorištu. Tamo ga je čekao auto. Neki dugajlija iskoči i otvori mu vrata.
„Koliko nas ima?“ – upita Mayer kada se udobno smjestio.
„Bit će za dva stola.“ – odgovori ovaj.
„Onda vozi…da isprašimo tu prvu ekipu, a drugu ćemo poslije!“ – grohotom se nasmije.
S prozora stana Andrija je propratio škripu kočnica. Stane uvrtati glavom. Poznavao je taj automobil od prije. Skoro svaki vikend dolazio je po Mayera, i vračao ga tek nakon dva-tri dana. Znao je da će opet kartati. Na um mu padnu gazdine riječi:
„Da te nešto naučim…ja štedim, ali si nekad dam malo oduška…zapamti moje riječi; s novcem je kao sa ženom, da bi ga sačuvao moraš mu posvetiti malo vremena…inače ode drugom čovjeku u ruke.“
Složio se s njegovim viđenjem, ali mu ipak nije odobravao neke postupke. Prestane razmišljati o njemu. Ionako ga nikada nije poslušao. Pospremi stol. Ode do Mayerove radne sobe da uzme tintu i pero. Na stolu ugleda metalnu kutiju. Zaviri u nju. U jednom dijelu ugleda svežnjeve novčanica, a u drugom koji je odvojio drvenom pregradom, pregršt zlatna nakita. Ostavi kako je zatekao. Nije htio da se i po čemu vidi da ju je dirao. Zaključi kako je najbolje da zaključa vrata. Ponese pribor za pisanje i tako napravi. Ključ smjesti na uobičajeno mjesto.
Ode do svoje sobe. Na maleni stol raširi primljena pisma, da može odgovoriti na postavljena pitanja. Prvo je pisao doma, roditeljima. Nije se puno žalio niti zahtijevao, tek toliko; da mu pošalju malo novca da može kupiti zimski kaput. Završi s pisanjem. Uzme kovertu, umetne pismo, a zatim poliže ljepljivu performansu. Zalijepi, te još prstima povuče po njoj da dobro prione.
Mogao je početi pisati Janji. Jednostavno nije znao kako bi se izrazio. Riječi su mu stajale u grlu, ali nikako nisu htjele na papir. Što god bi počeo pisati, bacao je u kantu za smeće. Ostavi to za sutra. Uzme čitanku da malo ponovi gradivo što ga je učio proteklih dana. Ni to mu nije polazilo za rukom. U svakoj riječi pročitao bi imena žena s kojima je bio u kontaktu. Bezvoljno ustane od stola. Uzme maleni sat i pogleda na kazaljke. Mala je stajala na tri, a velika na devet. Nasmiješi se. Često bi na tu satnicu rekli: netko je raširio ruke i željno me čeka. Spremi ga u džep, umije se i osvježi te napusti stan. Za razliku od jutra na ulicama nije bilo puno prolaznika. Hladno vrijeme natjeralo ih je na ostanak u kući. Samo poneki bi žurno prošao pored njega. Stigne do raskršća na kojem je dogovorio sastanak.
Danas nije želio kasniti.
Nasloni se na zid. Baš tu gdje je čekao zapuše. Zavali ruke u džepove, a vrat uvuče u ramena skrivajući ga kragnom sakoa. Zaštiti se od vjetra u okviru nekih vrata. Odatle je imao dobar pogled na ulicu i pravac iz kojeg se trebala pojaviti Marija.
Još dok se nije smjestio vidio je iz smjera Zapada kako se navlače tmurni oblaci. Sada su bili sve bliže. Danje se svjetlo pritisnuto oblacima polako gubilo. Počne kišiti. Isprva po gdjekoja kap, a onda pljusak, nošen vjetrom. Iz svog skrovišta spazi neku ženu. Vjetar joj je mrsio kosu, podižući je visoko iznad kišobrana kojim je štitila lice i glavu od nemilosrdna pljuska. Zastane u blizini njega.
Andrija joj pokuša vidjeti lice. Nikako nije uspijevao od široka kišobrana. Zakorači prema njoj i poviče:
„Marija, hej Marija!“ – vjetar odnese glas prema njoj.
„Da, molim!“ – odazove se.
Andrija osjeti olakšanje i potrči. Skoro stigavši do nje uvidi da to nije Marija kojoj je zakazao sastanak. Vjerojatno je i ona shvatila da se odazvala pogrešnom muškarcu. Brzo se sakrije iza velikog kišobrana i okrene. Kiša je močila Andrijino odijelo. Osjeti da je u momentu prokisao do kože. Nije ga smetalo. Gledao je onu djevojku kako se grli i ljubi s nekim čovjekom što se pojavio iznenada niotkud. Djelovali su sretno.
Povuče se nazad. Iz svog prikrajka motrio je slučajne prolaznike tražeći osobu kojoj se nadao. Čekao je još dva sata. Osjeti kako ga hvata drhtavica. Stane cvokotati zubima. Stisne čeljust toliko snažno da skoro polomi zube. Šakama je trljao prokislo tijelo. Trebala mu je topla postelja. Vrati se u stan.
Kidajući neke kartone i letve starog građevinskog materijala, odloži vatru pod kotlom u kupatilu. Grijanje cijelog stana bilo je izvedeno upravo preko tog kotla. Cijevi su vodile kroz sobe, da bi se opet vratile u kupatilo.
Odluči se ispariti.
Dok se voda grijala, neprestano je hodao umotan u deku. Nakon sat i pol zaključi kako može natočiti kadu vodom. Napuni ju skoro do vrha. Polusuhu garderobu objesi na žicu do peći. Uroni. Toplina vode pojača drhtavicu. Neprestano je nadolijevao. Želio je istjerati hladnoću koja se uvukla skroz do kostiju. Konačno osjeti kako se opustio. Na brzinu se istrlja ručnikom i pohita u davno pripremljen krevet.
Onako gol, umota se u plahte i deku. Počne se znojiti. Kupao se u grašcima znoja. Dolazile mu slike pred oči. Sve njegove ljubavi letjele su mislima………
Začuje kucanje na vratima. Prvo pogleda na sat. Uoči kako je tek prošla ponoć. Opipa se i polako stane otkrivati. Htio se uvjeriti kako ga neće opet tresti. Zaključi da je prošlo najgore. Misleći da se vratio gazda, ne odjene se. Otvori vrata. Ispred njih stajala je djevojka koju je već znao. Nonšalantno ušeta pored njega ne obazirući se na njegovu golotinju. Šakama pokrije međunožje.
„Daj pusti…ko da to nisam već vidjela…sramiš se!?“ – rekne ona razodijevajući se.
„Imaš paket pred vratima…poslao ga Mayer!“ – pokaže rukom u kojoj je držala skinutu čarapu.
Andrija proviri. Na gornjoj stepenici nalazila se ogromna kutija. Uzme ju i unese u sobu. Otvori.
Stane vaditi košulje, veste, kožne remene i cipele, jedno komplet odijelo i to deblje, a na kraju dugi crni kaput i podebelu zimsku bundu.
S oduševljenjem zaključi kako je sve novo i eventualno tek jedan do dva puta odjeveno. Stane isprobavati. Kao da je krojeno za njega.
„Izgledaš smiješno, takav!“ – pokaže na njega djevojka, kada je na golotinju odjenuo dugi kaput.
„Gledaj…..“ – raširi ga pred njom.
„Bolje to skini i dođi ovamo.“ – rekne, pružajući se po krevetu. Njena golotinja zasja u njegovim očima. Odavno nije…..
„Hej, lakše…plaćena sam za dvije večeri!“ – napomene ona kad je Andrija navalio na nju. Zasmeta ga ta činjenica da ju je netko platio da provede noć s njime. Dosada nikad nije imao ženu kojoj je netko platio da vodi ljubav s njim, a još manje da je on plaćao žene koje bi posjedovao. Smatrao se dovoljno sposobnim da dobije ljubav žene kojoj se udvarao. Tu u svom razmišljanju kao primjer navede Janju.
„Nisam spreman…ne mogu večeras!“ – razmišljajući odgovori iako ju je želio posjedovati. Očekivao je njena poniženja. Međutim poput iskusne kurtizane ona odgovori:
„Samo lezi…opusti se, ja ću sve napraviti.“ – rastegne se po krevetu.
„Ujutro ti moram pripremiti doručak…kad se vratiš iz škole ručak…znači postavljena sam za tvoju domaćicu. Imaš od mene sve što želiš…dođi“ – objasni mu pozivajući ga.
Andrija se stane premišljati i napokon legne pored nje. Osjeti kako ga je vješto obrađivala. Uz svo odbijanje njegova muškost popusti. Pričinjavala mu je neopisivo zadovoljstvo. Vješto se uvijala nad njim. Kosom mu je dražila grudi, ljubila bradavice i vrat, da bi potražila njegove usne. Jezici im se isprepletu, a potom zagrize u njegovu usnu. Onako raskrečena gutala je njegovu muškost. Promjene položaj. Sada se Andrija nadvio nad nju. Njene visoko izdignute noge obavijale su njegova leđa, više guzove, primala je svaki nasrtaj odgovarajući uzdahom. Uživala je u njemu.
Ovo joj je bio drugi susret s tim momkom. Za razliku od onih koje je obrađivala na brzinu i ostavljala prazna džepa i razočarane, Andriji se podavala kao niti jednom. Nitko kome se svidjela nije uspio izvući maksimalno iz nje. Ovaj je to vješto radio, poput Casanove. Ništa manje nije uživao od nje, čak se trudio, što je i uspijevao, svakim nasrtajem izazvati plimni val uzbuđenja.
Zaspavši tek pred jutro, Andrija začuje kako ga neki glas doziva.
„Ustaj…vrijeme je za školu…doručak je gotov!“ – rekne. Pogleda u djevojku. Vidio ju je odjevenu u svoju košulju. Nadvije se nad njega i poljubi. Pomisli kako odavno nije imao servirano jelo, a koje on nije pripremio. Ustane. Na stolici pored kreveta čekalo ga je pripremljeno novo odijelo.
„Bila sam slobodna da izaberem…ako smijem!? – rekne, a potom mu doda i cipele.
„U redu…nego da li su te platili da mi biraš i garderobu!“ – odsiječe ljutito.
„Ne…to je ono što ja želim…nikad ti nećeš shvatiti…badava da ti objašnjavam!“ – spusti pogled.
„Što neću shvatiti…da si…?“ – tu zastane. Umalo nije rekao riječ koju je najviše mrzio; kurva. Neopisivo je cijenio žene. Polazio je od svoje majke; i ona je bila žena jednog muškarca, njegova oca. U njemu je našla ono što joj je trebalo, a tako i druge. Svaka je na svoj način doživljavala muškarca. Neke su ga iskorištavale, neke cijenile, neke željele, a najviše je bilo onih koje su voljele. Neke su to znale vješto pokazati i dobiti što žele, a neke su se povlačile u sebe. Sve su bile različite, a toliko slične. Bog im je dao Adama od kojeg su dobile majčinstvo, a on potomstvo. Uglavnom sve su bile žene, predodređene za ljubav i rađanje. Sve su mogle biti nečija žena i majka.
Suzdrži se od pogrda: ipak je samo žena,pomisli.
„Ispričavam se, nije mi bila namjera……!“ – pomiluje joj lice u čijim su se očima pojavile suze.
„Bila sam siroče kad me upoznao…bio je dobar prema meni, ali stariji…tražio je da se udam za njega…dao mi je kuću, novi život i sve što nisam imala…nije mi dao djecu…u ratu je izgubio…znaš……!“ – krene mu objašnjavati, držeći svoje lice na njegovu dlanu.
„ U redu, još jednom se ispričavam…hajd da jedemo!“ – uhvati ju za ruku i povede prema stolu. Odnekud je nabavila jaja i priredila omlet, a za sebe je skuhala čaj. Tek je jednu krišku kruha pojela uz njega.
Andrija odloži viljušku na stol.
„Ja moram u školu…a ti možeš doma!“ – rekne
„Ne…ostajem do sutra…znaš, zar moram opet ponavljati…imam ključ…ne brini se.“ – prozbori.
„Zar ti nisam dobra…dajem sve od sebe…a osim toga lijepo mi je s tobom…kad bih bar….?!?“ – tu zastane, prevrćući rub košulje po prstima. Nervozno ga je uvijala.
Mladić ustane. Gledao je kako se pokunjila. Priđe joj.
„U redu…kako želiš, ali možda ćeš imati problema kod kuće!?“ – ustvrdi.
„Ne…pa on me i prodao na dva dana…izgubio je novac na kartama i mene založio!“ – tiho šapne kao da se bojala da će ju netko drugi čuti osim Andrije koji se već pripremio na izlazak.
Krene.
Dan mu je prolazio brže nego inače.
Školski sati kao da su trajali desetak minuta. Oduševljavao je profesore znanjem, dobacivao djevojkama, pomagao drugim učenicima. Uza sve to glavna misao mu je bila što skoriji povratak u stan.
