Svi su bili mlađi od njega. Bar su tako izgledali. Na zidu ispred njega sjedili su mladić i djevojka veselo razgovarajući.. Činilo se kao da viču jedno na drugo.
Shvativši da su preglasni pogledaju u Andriju, a zatim nastave tiše.
Na stepenice stupi čovjek odjeven u radni mantil.
U ruci je držao poveliko zvonce nasađeno na komad drveta. Izdigne ga iznad glave i krene zvoniti. Odjekivalo je glasno, toliko da je ugušilo mladalački žamor.
Sve utihne.
Iza ovoga sa zvonom izroni još jedan muškarac. Djelovao je ozbiljnije; visok, oštra pogleda, uredno spremljen i počešljan. Posebno su se isticale cvikere obješene o vanjski džep sakoa na grudima. Dohvati ih i smjesti na podužu nosinu, a potom ispod mišice uzme veliku knjigu. Stane prozivati redom. Prvo je prozivao učenike koji su već išli u školu, a potom njih koji tek trebaju krenuti.
Začuje i svoje ime.
Kako je svatko kog su prozvali morao poći u učionicu, tako i on. Popne se na stepenište prolazeći mimo gospodina koji ih je prozivao. Ovaj ga zaustavi i upita:
„Vi ste onaj kod Mayera?“
„Da gospodine!“ – odgovori
„Ne gospodine…druže profesore…da znaš!“ – ovaj ga ispravi, a zatim se pomakne malo u stranu naglašavajući:
„Da znate za ubuduće…oslovljavate nas s druže profesore ili drugarice profesorice…gospode više nema…jasno!“ – zakriješti.
„Jasno!“ – odgovore učenici kao jedan.
„To mi se sviđa…kome ne odgovara, neka se vrati kući…pa na radnu akciju!“ – zaprijeti, promatrajući gomilu koja je ulazila u školu. Dobro je razaznavao gradsku djecu od seljačke, koja je dolazila iz bližih i udaljenijih mjesta. Neki su još nosili prave narodne nošnje.
Andrija se nađe u zgradi. Uzdahne duboko, pa ponovi. Bilo mu je neobično. Već je viđao škole, ali ovakvu ne. Osjeti da je u njegov život ušlo nešto važno, samo još nije znao kako će to na njega utjecati. Jasno je znao da hoće.
Na ulazu u razred stane. Ondje je stajala grupa učenika, a među njima mladić i djevojka koje je sreo ispred zgrade. Priđe im.
„Ja sam Andrija!“ – pogleda ih znatiželjno. Ozbiljnost kojom je to rekao privuče njihovu pažnju.
„Ja sam Anka, a ovo je Mate.“ – predstavi ih djevojka oboje.
Andrija kimne glavom, a potom ispruži ruku. Htio je još nešto upitati, ali odustane jer je vidio kako su se povlačili prema obližnjoj klupi.
Djevojka s kojom se upoznao promatrala ga je kako se naslonio na zid. Nejasno se pitala što ovaj odrasli momak radi u školi. Mladić do nje povuče ju za ruku, tako da ubrzo zaboravi na momka kojeg je gledala.
I on je bio zauzet. Brojao je učenike u razredu. Izbrojao ih je oko trideset i sedam koji su ušli u razred. U klupama složenim u tri reda, sjedili su dvoje iza dvoje, brbljajući, čekajući da nastava počne. Neki su ponijeli hrane i sada ju jeli. Andrija procijeni kako su iz okolnih mjesta. Oni vjerojatno putuju svaki dan, mislio je.
Zaputi se i on u klupu te sjedne. Nije ga smetalo što je bio sam u njoj. Mislio je kako će već netko doći. Shvati da je previsok, za ovakve klupe. Koljenima je upirao o nju, tako da je morao ispružiti noge pod stolicu ispred sebe.Bilo mu je neudobno. Nikako da se namjesti.
„Draga djeco zdravo!“ – zaori se iz grla neke gospođe, očigledno profesorice.
„Zdravo, profesorice!“ – otpozdrave svi, usputno ustajući. Nitko se nije usudio sjesti. Poput vojnika stajali su mirno s rukama uz tijelo. Očekivali su da sjedne, no ona je nastavila šetati po učionici gledajući svakog pojedinačno, motreći ih od glave do pete. Pored djece u seljačkoj garderobi zastajala bi duže nego inače kod drugih. Njih je gledala podozrivo.
„Ti, ti, ti…istupite pred ploču!“ – pokaže na nekolicinu, koji se odmah stvore do zida s pločom.
„Sad nam se predstavite i recite odakle ste!“ – rekne.
Jedno po jedno predstavljalo se ostalim učenicima. Bilo ih je odasvud; iz Zagorja, Dalmacije, Like, a tek jedno iz Slavonije iz Đakova.
Andrija izađe iz klupe i zakorači prema učenicima što su bili prozvani. Stane do njih. Profesorica ga s čuđenjem pogleda.
„Tebi nisam rekla…vrati se na mjesto!“ – zagrmi.
„Ne..drugarice profesorice, i ja tu spadam…i ja sam seljačko dijete!“ – dadne joj na znanje.
„Naučen sam da odijelo ne čini čovjeka…na uzmi moj sako!“ – pruži ga mladiću s kojim se upoznao. Ovaj ga odjene.
„I da li bi ga sada izdvojili?“ – upita Andrija, pokazujući na svoj sako.
Ova se snađe.
„Sjedite djeco…vi na mjesto…a ti ostani!“ – naredi. Kada su se svi smjestili, priđe Andriji. Morala je dobro istegnuti vrat da bi ga pogledala, ali zato položi ruku na njegovo rame govoreći:
„Evo…sada ste vidjeli tipičan primjer socijalizma…tko ima više neka da siromašnima…ovo se zove bratstvo i jedinstvo…bravo mladiću, a kako se ti zoveš!“ – brzo se snađe govoreći. U sebi je proklinjala Andriju što joj je pročitao namjeru. Odmah je uvidjela kako bi s njim mogla imati problema. Andriji su donekle godile ove riječi što ih je izgovorila, ali spominjanje na bratstvo nije mu leglo u glavi.
„On meni nije brat…samo je momak…čovjek iz Dalmacije kojemu otac možda nije mogao kupiti odijela!“ – blesavo izvali.
„Svi smo mi brača…jel’ tako, a sad na mjesto?!“ – odbrusi, obraćajući se ostalima
„Da, drugarice profesorice!“ – blejali su za njom poput ovčica za ovnom.
Dan je odmicao u upoznavanju s profesorima. Svaki je posebnu pažnju posvetio Andriji. Osjeti kako je vjerojatno bio temom razgovora među njima. Svojim ispitivanjem polako su grupirali učenike na one koji su bili za njega i one protiv. Već na kraju nastave razred je bio podijeljen u dvije grupe, osim nekolicine koja je ostala neutralna. Kontaktirali su sa svima..
Andrija odluči kako je najbolje da se više ne suprotstavlja nikome, neka svatko radi što je morao i umio. Imao je svoj cilj, završiti školovanje koje je tek započelo.
* * *
Dani su prolazili.
Negdje u trećem tjednu nastave u školi se pojavi nova profesorica. Pričalo se kako je stroga i nemilosrdna. Svi učenici Andrijina razreda s nestrpljenjem su očekivali da se pojavi i na njihovom satu. Osjećala se nervoza i bojazan što nije bilo niti čudno s obzirom da su svi bili novaci. Starije generacije, a pogotovu gradska djeca već su je poznavali. Dolazila je po potrebi na zamjene. Nekad je ostajala duže, a nekada tek samo mjesec dana. Ovaj put dobila je stalan posao.
Klepka u rukama domara pozivala je na početak sata.
Samo što je prestala zvonjava na vratima razreda pojavi se nova profesorica. Ušetala je energično, zalupila vratima i ne čekajući da ju djeca pozdrave spusti se na stolicu. Kao telići učenici su tupo blejali u nju. Stajali su očekujući da im ova rekne da mogu sjesti. Nonšalantno je otvorila imenik ne pogledavši u njih.
„Kada nekog prozovem ima da dođe ispred mene…da se upoznamo…a onda na mjesto…i može sjesti!“ – progovori i dalje gledajući u knjižurinu ispred sebe.
„Andrić…!“ – krene s prozivkom.
Svatko tko je izašao pred nju, morao je recitirati svoju kratku biografiju i životopis. Zamuckivali su, tresli se i cupkali.
Čim se pojavila u razredu, Andrija je znao o kom se radi. Mislio je kako ga veće zlo nije moglo snaći od ovog danas. Poboji se da bi ovo mogli biti posljednji dani njegova školovanja. Samo je čekao da učionicom odjekne njegovo ime. Da je muha progovorila, on bi ju čuo s obzirom na tišinu koja se stvorila.
„Andrija…Andrija!“ – poput topa odjekne.
Čuvši svoje ime, ukipi se. Pokušavao je koraknuti. Imao je osjećaj da ga netko drži za noge.Trebalo mu je dovoljno snage da krene. Konačno se odlijepi. Poput nevina osuđenika, podigne glavu i zakorači. Dok je išao prema njoj u glavi je ponavljao: „Budi ono što jesi…budi ponosan…ti si seljačko dijete i Slavonac si!“.
Stane ispred nje. Ona podigne pogled. Nekoliko minuta nije ga skidala s njega, a onda progovori:
„Mi kao da ne možemo jedno bez drugoga…već si postao moja sjena…gdje god se ja pojavim, tu si i ti?!“ – govorila je smireno i odmjereno. Niti jednom riječju nije ga pokušala poniziti i osramotiti.
„Ovog mladića poznajem…veoma je ljubazan!“ – obrati se drugim učenicima i nastavi.
„Andrija bilo bi zgodno da poslije nastave navratiš kod mene…čekat ću te…možemo zajedno…naravno ako želiš!? –
On samo kimne glavom.
Uputi ga na mjesto, a zatim nastavi kako je započela do pred sam svršetak sata. Kada je konačno završila s ispitivanjem prošeta niz učionicu govoreći:
„Znate djeco mladi ste…ne znam koliko će te razumjeti od ovoga što ću vam reći…što je ljubav…sjena koja ostavlja trag u srcu…što je brak…spoj ljubavi dviju srodnih duša…dokad…dok jedna od njih ne uguši sve ono dobro i kvalitetno u onoj drugoj, dok ne uvidite da na ovom svijetu postoje toliko slične osobe, toliko srodne da ih poželite imati…i onda posegnete za njima…pripadnu vam i osjećate se kao na početku ljubavi. Otkrivate njihove vrline i mane…pronalazite sličnost sa sobom i onda se zapitate ; pa zar već nisam imao srodnu dušu kraj sebe koja me voljela, mazila i pazila, koja mi se divila i na kraju sve dobro…sve o čem sam maštao ubila u meni…ugušila…stvorila me manjom od makova zrna…hoće li i ona biti takva…ipak je samo srodna duša.!?!“ –zastane. Postane svjesna kako ju nikada niti jedan učenik, a kamo li cijeli razred nije slušao s takvom pažnjom, a zatim nastavi:
„Budite svjesni ljubavi…ne dozvolite da ono dobro u vama umre i nestane…uvijek će vas netko razumjeti…budite odrasli s dječačkim maštanjima…budite muževi i žene koji će cijeniti vrline onog drugog…ja to nemam više!“ – završi sa suzama u očima.
Poput telefonskih stupova, učenici su ostali nijemi, nije se čuo niti njihov dah. Nastala je potpuna tišina.
Andrija ustane i zaplješće, isprva tiho, a zatim sve glasnije. I ostali postupe tako.
Profesorica Hanžek uzme imenik. Nije sačekala niti one tri minute do zvona, okrene se na učenike i pogleda, a zatim izađe van. Sve do zbornice slušala je tapšanje učenika koje je napustila. Doživjela je trijumf o kakvom nije mogla niti sanjati, samo iz razloga što je osjećala da se mora povjeriti nekome. Bilo joj je potrebno da podijeli svoju bolnu spoznaju s nekim. Onaj kome je pokušavala ukazati na svoje želje i potrebe nije ju htio saslušati. Uvijek mu je bilo preče napiti se. A otkako je saznao za njenu avanturu nije ju više niti pogledao, a kamo li dodirnuo.
Čekajući skoro sat vremena da se pojavi profesorica, Andrija je šetao ispred škole. Pomalo se bojao. Iznenadila ga je njena reakcija. Stalno je razmišljao o njenim riječima koje je uputila njima učenicima. Iako je govorila uopćeno on je negdje duboko u sebi nazirao pravi smisao njene poruke.
Konačno ju ugleda kako se spušta niz stepenište unutar škole.
Hodala je energično, kao i onda kada je ulazila u razred. Potpetice cipela zvonko su odjekivale tako da se njihov zvuk mogao ćuti van. U trenu se nađe do njega
.
„Idemo!“ – više ga upita, nego naredi.
„Može…ako smijem!“ – prozbori Andrija, pokušavajući pratiti njen hod.
„Andrija, da te pitam nešto?“ – rekne Hanžekovica kad su se našli dalje od škole, pri tom ga hvatajući ispod ruke. Sada je koračala polagano i ležerno.
„Reci mi što misliš o Mariji…kakav je vaš odnos?“ – počne ispitivati.
Nije očekivao pitanje o njoj.
„Uhvatili ste me nespremna, moram priznati!“- lane.
„Bez stida i laži…molim te…neću podnijeti okolišanja…znam sve!“ – rekne mu.
„Molim…što sve!?“- iznenađeno rekne.
„Sve…da ste bili u gradu i tako dalje…pričaj!“ – uhvati ga za ruku gledajući u oči. Željela je potpunu istinu o njihovom odnosu. Morala je saznati razloge zbog kojih se Marija povukla u sebe, a noću dozivala njegovo ime.
Uvidjevši kako bi bilo neumjesno da bilo što negira, stane pričati. Napomene kako je želio otpratiti Mariju do njihove kuće, ali da ona to nije dozvolila. Još rekne da je toj odluci bila prepreka što se bojala njene reakcije.
„I to je sve!?“ – znatiželjno upita profesorica. Nije mu vjerovala, te stane ispitivati:
„A da ti nisi nju iskoristio…mislim da li ste vodili ljubav?“
Kao da ga je kopriva ofurila, čuvši ovakvo direktno pitanje brzo odgovori:
„Ne, drugarice profesorice…to je zadnje što bih napravio…mislim iskoristio, a ne kažem da ne bih vodio ljubav s njom…ali samo ako bi pristala, bez prisile!“ – stane ju uvjeravati nemoćno šireći ruke.
„A što je s Marijom…ako mogu znati?“ – upita sada on, želeći znati razlog zbog kojeg ga je sve ovo ispitivala.
„Tek sad ništa ne znam…imam prijedlog…hajd sa mnom kući…možda te poželjela vidjeti!“ – konstatira, aludirajući na to; da će kada ih spoji moći ocijeniti o čemu se radi.
„Može, sada je zaista želim vidjeti i…!“ – bio je u nedoumici. Nekoliko trenutaka Andrija i profesorica netremice su se gledali. Svako je razmišljalo o onome drugome, a on još i o Mariji. Misli su škakljale mozak.
Čvrsto odlučivši kako će istjerati stvar na vidjelo krene za Hanžekovicom. Isprva polagano, a kasnije što su bili bliže , čvršće.
Naposljetku se nađu pred kućom.
Hanžekovica otvori vrata i nađu se u holu. Čuli su korake na stepenicama. Ugledaju Mariju kako nosi neku posudu s vodom.Lice joj je bilo crveno, gledala je gdje staje. Kad ih je ugledala zajedno, ispusti kovu čiji se sadržaj izlije niz stepenice poput malena potoka s brzacima. Pratila je kako se voda slijevala dolje sve do pred njihove noge, a zatim podigne pogled.
„Nije namjerno!“ – ispriča se gazdarici.
„Obriši, pa dođi gore…vidi koga sam ti dovela!“ – povede Andriju.U njenim očima mogao je pročitati da nešto nije u redu. Jednostavno je to osjetio. Marija ih je pratila. Nađu se u dnevnom boravku koji je Andrija već poznavao. Jedina razlika bila je u tome što se nedaleko velikog stola nalazio još jedan manji. Profesorica sjedne na stolicu, a s ruba stolića nadohvat ruke uzela je cigaretu i pripalila. Povuče i otpuhne. Oblak dima kolao je ispred njene glave. Rastjera ga mašući šakom. Pokaže Andriji da i on sjedne, a Mariji naredi da pripravi nešto za jelo.
Veselo je čavrljala, ne bi li razgovor usmjerila na ono što ju je mučilo. Ispod oka je promatrala Marijine reakcije. Samo je vidjela kako na spomen imena Andrija, u njenim očima zasja čudan sjaj.
Ona donese hranu, servira stol i htjedne se udaljiti, no zaustavi je gazdarica.
„Marija…sjedni i pridruži se za stol…objedovat ćemo zajedno!“ – izvuče stolicu za nju. Šutke se jelo. Nitko s nitkim nije progovorio riječ, osim ako je nešto nedostajalo u neposrednoj blizini, pa su to zaiskali.
Nakon glavnog jela Marija na stol servira desert, biskvit preliven šećernom vodicom s naknadno dodanom šlag pjenom, napravljenom od bjelanjaka jajeta. Andrija si je morao priznati kako je Marija zaista bila dobra kuharica. Uživao je jedući i usput objašnjavao od kako je došao u Zagreb da nije ovako dobro jeo, a k tome još tako ukusno. Izmami blagi osmijeh na kuharičinom licu. Niti to gazdarica nije propustila. Osjećala je da se sviđaju jedno drugom, samo što to nisu nikako htjeli otvoreno priznati iako ih je kroz razgovor navlačila da se otkriju.
„I što kažeš Marija…dovedem ti momka pred noge, a ti kao zimska ledenica s oluka…daj živni…moram ti reći kako je Andrija fin momak…što mi je danas priredio u školi to nikad nisam doživjela…daj reci joj!“ – pokuša potaknuti mladića na razgovor.
„Nije to ništa…zaslužili ste s obzirom na riječi kojima ste se izražavali…nego ako smijem primijetiti, opet vam nema muža…on je doktor zar ne!?“ – rekne, sjećajući se kako ga nije bilo niti prvi puta kada je igrom slučaja završio kod njih.
Na sam spomen o doktoru, Marija krene drhtati toliko jako da je ispustila šalicu s kavom koju je u tom trenutku prinosila usnama. Kao da ju je ljuta zmija ugrizla, poskoči brišući tekućinu koja se upijala u stolnjak i njenu garderobu. Razmahivala se na sve strane bjesomučno trljajući po sebi.
„Dosta!“ – drekne gazdarica i u trenu se nađe do nje. Objeručke ju prihvati, a zatim joj stane tepati.
Andrija uvidi kako zaista nešto nije u redu s Marijom. Pomisli kako je gubitak majke toliko utjecao na njene živce, da je bila u tom stadiju kada se više nije mogla kontrolirati.
„Marija…pod hitno moraš doktoru!“ – ustane i priđe joj. Poljubi je. Usnice su joj bile studene i plave. Nije mu odgovorila. Gledala je u njega tako da je imao osjećaj kao da se još netko nalazi iza.
Sažali se nad njom. Htio ju je zagrliti i tješiti, pokušati joj pomoći. Nije znao kako. Bojao se kako bi svaka njegova reakcija bila krivo protumačena.
„Ja moram poći…renoviraju gazdinu trgovinu…bio bi red da pomognem…hoćeš da se vidimo u nedjelju!?“ – objasni, usputno Mariji zakazujući sastanak.
Ona kimne glavom i rekne:
„Žao mi je Andrija!“ – prišapta gotovo nečujno upirući pogled prema njemu. Oči su joj bile raširene i čudne, ispunjene drhtavim iskricama. Gazdarica popusti stisak. Konačno se smirila, pomisli. Još samo malo tijelo joj je podrhtavalo. A kada je progovorila, razabirala je koliko se trudila da obuzda svoj glas.
„Svakako može u nedjelju…zar ne Marija!?“ –ova ponovno kimne glavom
Andrija krene.
Obje žene iz kuće isprate ga do izlaza. Andriji nikako nije polazilo za rukom odgonetnuti Marijino iznenadno ponašanje.Kompletan razgovor koji su vodili njih troje vrtio je u glavi precizno važući svaku izrečenu riječ. Nigdje nije nalazio niti jednu neumjesnu. Jedino što nije dobio odgovor; gdje je doktor?. To mu se učini toliko beznačajnim.
Na ulici je bilo hladno. Jesen je uvelike nagovještavala kakva bi mogla biti zima. Bila je tek sredina listopada, a već su nabacivani zimski ogrtači i ljudi su odlazili na posao u debelim prslucima i dugim kaputima.
Požuri niz ulicu, sijekući prečacem do stana.
Tamo je zatekao mnoštvo radnika. Vršili su posljednje radove oko ličenja novo postavljenog izloga. Fasadu su još prije pokrpali i okrečili u neku crvenu boju kojom je bilo obojeno i dosta okolnih zgrada. To ga podsjeti na priče o Moskovskom Crvenom trgu. Pričali su da je toliko crven, kao krv, a velik skoro koliko je njegovo cijelo selo. Okrene se oko sebe gledajući gdje god mu je pogled dopirao.
Spozna da nije samo narod trpio komunističku torturu već i ove velebne zgrade. Shvati da su poput čovjeka dočekivale i ispraćale svaku novu državu, vlast i poredak. Svatko je šibao po njima ostavljajući utjecaj svoje vladavine. Čvrsto su to podnosile. Jedina razlika bila je u tome što se nisu mogle pobuniti kao čovjek, a opet je bila prednost što nisu mogle klonuti duhom. Najveću sličnost nalazio je u zubu vremena, koji je nagrizao i njih i čovjeka.
Mimo njega projuri tramvaj.
Zakorači u trgovinu na prednji ulaz. Morao je priznati kako je unutrašnjost bila ljepšom nego dok je o njoj vodio brigu gazda Mayer. Svi zidovi obojeni u bijelo odisali su svježinom, a i police su dobile novo ruho. Jedino je pult ostao stari, a za njim Drago. Ovaj ga pozove rukom.
Priđe mu.
„Imaš poštu, od oca i neko pismo što jako lijepo miriše!“ – rekne starac saginjući se. Ispod pulta izvadi dvije koverte. Dograbivši ih u ruke, Andrija požuri uz stepenice. Nađe se u svojoj sobi. Nije znao koju bi kovertu prije otvorio. Poput djeteta, otpočne s brojalicom. Recitirajući u sebi, prstom je prelazio s jedne na drugu. Završi. Kod riječi loviš prst mu se zaustavi na pismu koje je poslao njegov otac. Ipak posegne za onim drugim, da bi opet odustao, razmišljajući kako bi pogazio svoj karakter.
Razdere kovertu. U njoj se nalazio veliki, žuti komad papira ispisan očevim rukopisom. Pažljivo počne čitati.
„Dragi Andrija!
¸ Prije svega da ti kažem kako smo primili tvoje pismo, drago nam je zbog slike.Ispo si fino, a kako i nebi kad si ti fin i lip momak. Moram ti reč da smo svi živi i zdravi što i tebi želimo. Počela je berba kukuruza. Nabrali smo dosad tri prikolice i dvoja kola. Ima ih još. Sinoć smo odma nakon dizanja kukuruza išli u krčenje, bilo je rosno, sva šuška je ostala na klašuri.
Na obje strane papira pisao je o kućnim poslovima i zbivanjima u selu. Posebno je istaknuo kako ih je opet posjetila milicija, a na kraju pisma sitnim, jedva čitkim slovima napisao je:
Da li si piso Janji? Po selu se svašta priča!
Znaš, nješto smo razmišljali ja i mater; možda bi bilo zgodno da ju oženiš kad završiš školu. Nek je starija, al ti može još izrodit dicu. Osim toga ima kuću i pet jutara zemlje. Znaš da su nama oduzeli trideset jutara. Ne bi bili sirotinja. Mogo bi dobro živit.“
Andrija je gledao u taj dio pisma. Čitao ga je više puta i s nevjericom razumijevao očeve riječi.
Sad bi da ju ženim, a kada sam bio na odlasku nisu niti htjeli čuti za tu soluciju: – pomisli.
Odloži pismo na stol. Bilo mu je potrebno zraka, te priđe prozoru kojeg otvori. Udisao je prve znakove noći. Blagi povjetarac povlačio se ulicom pritom ulazeći u njegovu sobu. Dobro ga rashladi. Okrene se do stola i uzme drugu kovertu. Ovu je polagano otvarao, toliko pažljivo da koverta nije bila adresirana mogla bi se upotrijebiti.
Osjeti kako je zamirisalo iz nje. Prinese ju nosu. Bio je to miris kakav do sada nije poznavao kod te žene. Toliko je snažno i lijepo mirisao da osjeti kako ga uzbuđuje. Ispruži se na krevet i nalakti na jednu ruku, a drugom je pridržavao pismo koje je izvadio. U koverti se nalazio malen zamotuljak. Posegne za njim. Iz njega izrone pramen kose. Poljubi ga i pomiluje. Bi mu drago što je ispunila njegovu želju. Uozbilji se kad je počeo čitati njeno pismo.
„Dragi Andrija!
Svako veće tužno je bez tebe. Moje noći su previše prazne bez sna tihog, jer nisi kraj mene, jer nemam biće voljenog. Bez tebe moje srce nema mira. Potajno se nadam kako ćeš opet osvanuti kraj mene u krevetu. Još se nadam kako nisi upoznao neku drugu, a ako i jesi nemoj joj dati ono što si dao meni.
Znaš li da si me sputao konopcima svojih nadanja. Znaš li da proklinjem jutarnja buđenja. Nema te, a ja se nadam. Na životu me drži spoznaja kako ću uvijek imati dio tebe. Moći ću gledati tvoje oči i kosu, moći ću te poljubiti kad god budem željela. Uskoro…
Tražiš pramen moje kose da se jutrom budim s tobom . Evo upravo ga siječem,stavi ga pod jastuk.
Umalo da zaboravim, poslao si svoju sliku. Divan si u tom gospodskom odijelu. Čini te zrelijim nego što jesi i zavidim svakoj koja te takvog gleda
Još da ti napišem nešto; uvijek ću imati lijepu spomen na naše buđenje i onu igru jednu kad smo se do jutra voljeli.
Šaljem ti bezbroj poljubaca. Neka prikriju tvoje tijelo.
Volim te… znaj, ludo moja mala.
Janja“
Za razliku od očeva pisma koje je pročitao jedan puta, ovo je čitao neprestano. Bez obzira na sve gradske djevojke ova se znala izražavati. Znala je pobuditi muški ego. Znala je reći ono što muškarac želi čuti.
Poput zaljubljena balavca milovao je pramen njene kose, da bi ga potom nježno spustio pod jastuk. Namjesti se potrbuške, tako da ga jednom rukom zagrli, a drugu podvuče pod njega pipkajući odsječenu kosu. Pod prstima osjeti njenu mekoću, a na oči se navlačio san. Zaspao je s osmijehom na licu.
