Na ravnim, širokim slavonskim poljima nestalo je noga žutoga zlata. Brižne su ga ruke šokačke pokupile i dobro spremile. Ono će im do druge žetve na trpezu prostirat kuh’ svagdanji, otračit pokoje svatove, a možda i krštenje i ukop. Sad su ta široka raspojasana polja k’o slika u lipoj rami zelene šume, dubokog kanala u kojem skoro i nema vode ni za žabe, i travom zarasli’ lenija, izgubila svoje šarenilo. Skoro sve je zeleno. Kukuruzi, repa, bujna trava napočelo njiva, šuma. Samo se digdi žuti pokoje krompirište. Nisam moro dugo tražit zgodno, lipo mjesto gebi sjeo. Ne da odanem nego da uživam u voj lipoj Božjoj prirodi. Još sam iz daleka vidijo omanju šumu. Nisam odma zno da je to nječi jasenik. Al šta bliže k njemu sve me više privlačijo. Tako je uredan ko kaki park u Osiku, a već dobro stari jasini sve u redu ko da i’ je njeko sadijo pod letvu. Stoje ko soldati. E, vaj je gazda uredan. Kad on tako drži do svog jasenika onda ga voli, onda je sigurno da u njegovoj ladovini zna makar kad i uživati, lipo se odmorit.
Sjeo sam na mekanu, istom pokositu travu ispod jednog jasina odkud sam najbolje mogo vidit Tunu, koji nedaleko od mene pognit ore strnjak. Dosta je blizu da mu čujem svaku rič, svaki put kad rakne, svaku zapovid konjima, svaku psovku. Oslonio se na plug i umjerenim korakom korača iza dobri’ konja, žerava, na koje zaviče, reko bi, brez razloga. Jer konji su mirni, znaju svoj poso. Možda je Tuna mamuran od sinoć? Sinoć je sa drugom Ivom malo duže sjedio i pijucko no malo rakije šta mu je još ostalo od lanjske, jer je proljetos tračio sinu svatove pa se puno popilo, a čeka i unuče. Nog velikog bureta od dvadeset akova, kojeg je njegov dada zavrnijo još prije deset godina, ko da i nema. Njega se nesme dirat. Sramota bi bila da mu se rodi prvo unuče a da on nema svoje stare rakije. Vjerujem da je rad toga i zamislit. Ni to njemu prvi doba da mu je noć bila kratka a glava puna. Zna on s tim izlazit na kraj. Zamislit je rad slabog uroda šljiva. Šta će pit iduće godine? A još aku mu se kći skasti udat!
Možda je danas rđav na šljive, koje već godinama dobro ne rode, možda malo i rad kratke noći i ženinog zvoncanja, kad je njege prid zoru došo u krevet i zasmrdio joj sobu a nije ju ni pipnijo? Čini mi se da to ni ‘naj Tuna koji i uz plug zna zapjevati, od kojega sam čuo puno stari’, k’o ta polja široki’ pjesama, koje je naučio od dide i dade. Ko zna ge mu je sad glava? Sa snajom Katom se baš dobro ne slaže. Ona je, makar šta je samo njekoliko mjeseci u kući, već dobro zaularila sina. Zapjev’o je Tuna njoj već pjesmu. Sad samo čeka da vidi oćel se nješta prominit. Ta neće Tuna u svojoj kući trpit ženu koja gospodari čojku! To na njegovom temelju nikada ni bilo i dok je njega neće ni bit. Ako im nevalja, nek se sele. Nek idu babi koja je i nako u velikoj kući sama, pa nek tamo gospodari kom i kako oće. A krivo mu je i na sina Marku, koji se valda ne more suprotstavit velikim željama svoje mlade snaše za gospodarenjem. Rđav je i na njezinog oca Roku koji ju nije dobro otranijo. A kako je mogo kad je i njemu žena gospodarila. To je valda taka kuća. I kud se njegov lipi, stasiti, crnomanjasti sin, za kojim je toliko ljepši’ i bogatiji’ cura bacalo oko, baš zalupo u tog vraga? Kao da ga je opčarala.
Ta ima Tuna dosta razloga da bude ljut. Neće on to sve doma istrest na trpezu, ne voli u kući pravit zlo. Zna on, kad oće, i progutat, al šta dalje sve teže. Ta ko bi stalno guto? Svakog bi dana moro gutat. Dokle? Al i rašta? Zato si on, kad dođe na njivu, kad je sam, kad more i pjevati i vikati i grišiti, a još kad naokolo nikoga nema, kad misli da je zbilja sam, da oduška, malo isprazni trbu’ da ope doma more gutat. Tuna je dobričina. Jadanput mu je rakla strina Anka, komšenica:“O, Tuna, neba ti, ti dasi žensko imo bi desetero kopiladi. Ti nikom nebi reko da nedaš!“ Eto taki je Tuna čojk. On voli slogu u kući, lipi razgovor, mir i red. Al ni Tuna lud. Kad vidi da ga njeko stalno naduplja, da oće iskoristit njegovu dobrotu, e onda mu prikipi, onda poludi. A Tuna je puno toga naučijo od svog dade Luke. I on je dobričina. To je valda taka sorta. Svi su na tom temelju bili vridni, dobri gazde, mada nisu nikada u selu bili najbogatiji. Oni su u kući imali i pokoju knjigu, čitali su, pogotovu u zimu kad nema njakog velikog posla. Njima je to šta su imali bilo dosta i stim su zbiljam lipo živili. Nikad se nisu falili ni sa dukatima, ni sa konjma, premda su im obadva para uvik bila uredna i složna, najbolja u selu. A svi su znali lipo pjevat, bili veseljaci. Dok je Luka bijo mlađi znali su on i Tuna na svinjokolji il kakom veselju zajdno zapjevat. A neznaš koji zna bolje. Tuna je vodijo, a Luka pratijo, rogo. Kad su oni pjevali svi su šutili ko u crkvi. Al otkako je Luka stariji, pa malo i obolijo, ritko se iz njiove kuće čuje lipa složna pjesma dade i sina.
Tuna posebno uživa i u konjima. On je eto ve, s kojima sad ore, otranijo od ždrebadi. Ni do da se prodaju. Zato i’ Tuna nebi do nizašta. Njeki mu put žena Marija zna prigovoriti, da i’ voli više već nju. Ta zna i Marija da to ni istina, al žena ko žena. Mora uvik podbadat. Al kad Tuna opsuje sunce, onda je mir u kući. Tuna je nju još ko momak zamjerijo, čak mislim da mu je ona bila prva i jedina prava đevojka. A lipa je Marija i sad, a ge onda. Malo ju je po selu bio loš glas rad babe za koju se divanilo da se voljela s popom, al to Tunu ni ništa smetalo jer ju je jako volijo. Jebeš babu! Nije on to njoj baš otvorito i često govorijo, al to je Marija osjetila. Njeki put je to Marija znala i iskoristiti računajuć na njegovu ljubav i doborotu, al je ipak znala ge joj je granica.
Sjedim tako i gledam Tunu, sve čekam da malko stane, da odem do njega i šnjim malo podivanim. Može se šnjim divanit o čem oš, od njega se more puno naučiti. Ni on od velikog divana, al kad nješta kaže svaka ima mjesta. Al Tuna ne staje. Valda mu je vako lakše razmišljati. A razmišljat ima o čem. U selu se naveliko šuška da mu kći ide s Androm Adžanovim. Nije i’ on još vidijo, a ni Marija mu još ni ništa kazala, premda on zna da će mu to prije snaja nataknit na nos već šta ću mu žena kazat. Kad ona kaže, onda će već sve bit gotovo. Adžanovi su lošije stojeći od Tune, al su pošteni. Za sina Andru se ni čulo da je loš. Ne pije, vridan je, a i ljepuškast je. Al svedno Tuna nebi volijo da mu se kći uda u tu kuću. Imaju oni još dvi stare tetke u kući koje moraju služiti, jer su im ‘ve pripisale grunt. Ta dva stara vraga nikad nisu radila pa mogu dugo poživit. A Andrina mama Reza je bolešljiva pa bi sav ženski poso u kući spo na leđa njegove kćeri Mande. A još je mlada. Samo da ne bude „malo tera veliko“, da ne ostane kuljava pa da se nadvoj, natroj moraju praviti svatovi. Ni Tuni rad troška. Toliko u njegovoj kući uvik mora bit, al mu je rad sela. Nije Tuninom kućom selo nikada ispiralo usta, pa nebi volijo ni sad.
Vo su, moglo bi se kazat, svagdanje brige Tunine. Al muči njega još nješta. Tuna je samo jedanput privarijo svoju ženu. Desilo se. Dok je jedanput sam bijo na stanu, naiđe Franca, đevojka s podosta udaljitog košijskog stana. Čim je povikala gazde, Tuna se baš trefijo u koljebi pa odma iziđe. Ispripovida ona njemu da je sama na stanu i da joj je, dok se zabavila njakim poslom u koljebi, pobjegla suprasna krmača pa ju traži. Tuna ju malo smiri i ponudi joj da malo sjedne, da se odmori. Čim su sjeli na klupčicu uz koljebu u Tuni se nješta uskomešalo, al nije do da se to vidi. On je stariji od nje, oženit, a ona se zaručila i najesen će bit svatovi. I tako rič, po rič počmu se oni i šaliti. Tuna joj je već ispripovido da je do sutra sam na stanu. Vidijo je on da se ona nješta minja, da su joj se oče zasjale i lice zarumenilo, al je bijo strpljiv. Ta ni Tuna od jučer, vidi on da ni ona rad krmače došla na njegov stan, al mu svedno nije sve bilo jasno. Dok je on bijo momak ona je bila curičak. Nikad ni na nju ni pomislijo a kamoli kovo kake planove. A i sad. On voli svoju ženu, nije bećarast, još nikada nije privarijo svoju Mariju. Al ako bi se šta i izleglo nebi se baš izmako. Sjeća se dobro velikog divana po selu o Luki Babinom. Njemu je isto tako nastan naišla snaša sa jasnom namjerom, a Luka nije tio. Ta je ista snaša u prvi svatova potlja toga, za nju nemilog događaja, nasva usta ispripovidala kako ju Luka nije tio. Zato su ga prozvali „Luka Nećko“. Nebi baš Tuna volijo da se i o njemu vode vaki divani. Tuna nikada ništa nije radijo nadvoj, natroj. Sve šta je radijo radijo je kunteno i mirno i uvik je dobro ispalo. Tuna ima vremena. Al Franca izgleda nema. Odjedanput ona podiže glavu i pogleda Tunu ravno u oče. Vidijo je Tuna da bi mu nješta kazala, da ju nješta tišti pa ju pita štaj. A ona ni pet ni šest kaže da baš nije sretna sa svojim đuvegijom Markom, a da već dugo gleda Tunu i da je eto sad došlo vrime da joj se ispuni želja. Tuna, ko stariji, proba ju malko smiriti, al je pazijo da ne prićera. U tom se razgovoru Tuna približi Franci, zagrli ju, a va ga odma sa obadvi ruke uvati za glavu i počme starsno ljubiti. Lipo je bilo prid koljebom, al Tuna, kunten kaki već je, pridloži da odu u koljebu. Već se počeo vatat mračak kad je Franca još nako zajapurita na rastanku strasno poljubila Tunu i zapjevavši se uputila prema svom stanunemisleć na krmaču.
Tuna je sjeo na klupčicu, počešo se po crnoj kovrčavoj kiki koja se već polako počela žeravit i počeo razmišljati o zgodi koja se upravo desila. Na jednoj mu je strani bilo drago, al na drugoj baš i ni. Sad priznaje samo sebi, ne mora se prid nikim rad toga crvenit. Franca je došla k meni, misli Tuna, ona je ćela, ona me zavela. Al ja sam ipak stariji, možda sam mogo odbiti. Al de! Kad će mu se opet ukazati taka prilika? Ona će se za koji dan udat pa će se i ona smirit i to će eto tako i proć. Al Tunu više muči to šta je do da ga žensko zavede. Dok je bijo momak to je više put priželjkivo, jer bi onda poso prije bio gotov.Nije Tuna nikad bijo od velikog divana, a nije zno ni lagat. Kako bi on njekoj đevojki kazo da ju voli ako ju ne voli? A ako joj to ne kaže onda zna da neće bit no rašta je k njoj došo, jer ženske više vjeruju lažma već istini. Njega je u takim zgodama spašavala njegova ljepota na koju su se đevojke lipile ko muve na slaninu. Al sad on eto ispade njaki slabić, a slabić nikad nije bijo. Sjeća se on dobro šta mu je kazo njegov drug Iva, koji je bijo stariji od njega i za kojega je cilo selo znalo da je bećar samo ni njegova žena, da se klone ne žene koja oće. Treba se držat ne koja se nećka, koja odbija. E u tu treba upeti sve sile dok ne popusti, a popustit će sigurno. Nije si Tuna nikada moro vaj savjet svoga druga prizivati u pamet. Dok je ko početnik trčkaro oko đevojaka i radodajni udovica bilo mu je važno da šta bude. A potlja je imo svoju Mariju, na druge ni ni mislijo. Eto sad ga to najviše smeta. Ispo je slabić. Al štaj bilo bilo je. A lipo je bilo.
Malo prije Francini svatova pročuje se u selu daj nadigla trbu’. Niko se baš puno ni uzbuđivo jer je od Mladog Uskrsa zaručita sa Markom, a potlja zaruka đevojka smije spavati sa đuvegijom, pa im se eto ošiklo. Ni ni Tuna, kad je na jednom divanu čuo tu novost, ništa razmišljo. Franca se vjenčala, rodila sina, dala mu ime Luka, al to dite ne sliči nit na Marku nit na nju. Đukina strina Ruža, Francina komšenica, joj jedanput, kad je vidila dite, kaza, da sliči na Tunu. Nato se Franca samo nasmijala i rekla da je Luka još mal i da će se prominit. Na tom je to i ostalo. Al je strina Ruža to jedanput, nako usput rekla i Tuni, ni ne misleć ninašta ozbiljnog. Tuni to baš ni bilo svedno, premda prid strinom ni tijo pokast. Počeo Tuna računati. Po njegovoj računici bi on mogo bit otac, al ni on sam mišo po rajliki.
Kako je mali Luka rasto tako je sve više izgledo na Tunu, na svog oca. Nije se po selu o tome ništa divanilo, al Tunu je svedno nješta kopkalo. Francina je kuća na jedan, Tunina na drugi kraj velikog sela, pa se nisu morali skabljat. A od kad se udala više ne ide na stan svog dade pa ju već dugo ni vidijo. Tuna je s Marijom dobijo Marku, do mu ime po svom đedu, i Mandu. Marko je ispljuniti otac, Tuna, a Manda je na mamu Mariju. Tako je prolazilo vrime, đeca rasla, puno se toga zaboravilo. Samo Tuna nikako ni mogo zaboravit Francu, svoj stan i njezinog sina Luku. Ni on svoju brigu rad toga pokazivo u kući ni prid svitom. I dalje je on bijo isti, veseljak ko i prije. Tuna ko Tuna.
Al potrefilo se da se ženijo Iva, njaki njegov razdionik, drugi komšija Francin, pa su išli u svatove. Primjetijo je Tuna da ga Franca malo malo pa pogleda, al on se pravijo da ne vidi. Dok su čekali kuma pita Tuna Stipu, mladoženjinog oca, čije je no dite kraj France. Stipa mu kaže da je to Francin sin Luka. Kroz Tunu prođu njaki trnci kad je svoje lice vidijo na licu toga dječačića. Sve mu je bilo jasno. Tuna se potlja večere dobrano prokerijo prid sviračima, poslo kroz bećarac svakom svoju poruku i u rano jutro sa Marijom polako ispod ruke ođe doma.
Il su konji usporili il je Tuna malo pritego kajase? Čini mi se da razmišlja oćel stat il ić dalje. Vjerujem da mu je vo razmišljanje zadalo veliku brigu. Taj Luka je malo mlađi od njegovog Marke, momak za ženidbu. Proradi u Tuni poštenje, koje je dičilo cilu njegovu kuću, al i pravu šokačku dušu. Da sad, eto već đed, kaže i Mariji i svoj čeljadi u kući istinu i da tog momka prizna za svog sina? Nije se on kolebo rad Marije. Ona bi njemu oprostila, sin Marko bi mu možda štagoderka i kazo, al snaja Eva bi jedva dočekala. Još bi više pritezala Marku i to opravdavala s tim, da ne bude bećar ko dada. Al kako bi bilo Franci? Šta bi reko njezin Ilja? Šta bi reko svekar i svekrva? Kako bi o tome divanilo selo? Kako god da napravi mogo bi napraviti zla u dvi kuće. A najviše mu je rad njegovog Luke. Ta dite se naučilo na Ilju ko oca i kako da se sad prikloni novom ocu? A kako bi mu bilo kad se počme ženit? Koja bi cura ćela za njega, premda dite ni krivo?
Dok je Tuna tako dvojio, livog žerava ubode obad, vaj skoči, potegne plug a Tuna spade u brazdu. Kako je u desnoj ruki držo kandžiju on držalom pa po žeravu. Vidilo mu se na licu da je jako goropadan, iako je uvik bijo smirit. Ostavi plug i konje i ode do obližnjeg kanala i otrgne granu sirovog kljena debelu ko držalo za vile, pa šnjom udri po konju. Počeo se sad i desni komešat, a Tuna i po njemu. Rukama sam pokrijo oče i začepijo uše da to ne gledam i ne slušam. Žao mi konja. A Tuna je psovo, krmadijo, skido sve s neba i dizo iz zemlje. Odjedanput pristade. Sav zapuvan i oznojit sjedne na brazdu, metne glavu među torave ruke i zareve. E kad Tuna reve onda to mora biti nješta veliko. Digne se Tuna i nebrišuć suze zagrli obadva konja i počme milovati po grivi. Konji su samo ispotija rzali. Ko da su mu ćeli kazat da ga oni razumiju i da mu ne zamirljaje šta i’ je nedužne izudaro. Prođe još jednu brazdu natrag prema kolima, ispreze, u drik nabaca friške đeteline i priveže konje za kola, a on legne kraj nji potrbuške. Na leđima mu se vidilo da il duboko diše il još reve. Potrajalo je to podosta dok se digo i sjeo. Kraj sebe je našo ječmovu slamku, metnijo u usta i jezikom pribacivo sad livo sad desno i samo gledo u zemlju. Žao mu je njegovi konja. Ta on i’ je otranijo, niko i’ ni smio ni pipnit, to su njegovi konji, niko i’ ne voli više od njega, a sad i’ vako ni krive ni dužne nemilo izudara. Zno je više put na Marijino pridbacivanje da i’ više voli no nju kazati, da su vridniji od nje, da rade sve šta on rekne i da ne broncaju i puno ne pripovidaje Jadanput se Marija dobrano nato naljutila pa mu kazala neka onda i spava š njima. Bili su nji’ dvoj sami. Al da nisu nebi Tuna to ladnokrvno proguto. To Tuna nije zaboravijo. Njekoliko večeri prid spavanje Tuna se ko istom poče spremat, a Marija ga pita geće? Tuna joj kaže da ide spavat kod konja kad mu je tako kazala. Al bome petu večer ga lipo uvati pod ruku i lagano gurne na krevet, pa brže bolje legne kraj njega. Nako naležeć mu jednom rukom skine samo ‘lače i fusekle, a drugom ga je držala, iako se Tuna ni otimo. I njemu je već bilo dugočasno, al ni tio popustiti. Otad mu Marija nikada ni prigovorila na njegovoj ljubavi prema konjma.
Njekoliko dana potlja ve zgode, koja Tuni nikako ne ide iz glave, moro je s poslom u općinu, kad prid crkvom ugleda popa Iliju, dinera, koji je šnjim išo u školu. Ilija je išo u velike škole, u Rim, paj sad nješta veliko u Đakovu, doktor, profesor. Ilija, iako učen čojk, nije čeko da ga Tuna prvi pozdravi. Čim ga je ugledao potrča i čvrsto ga, muški zagrli. Ilija ga odma pozove u parokiju, jer je on ti dana zaminjivo njiovog popa koji je bijo bolestan. Velika parokija bila je prazna. Ilija odma metne na trpezu rakije, natoči sebi i Tuni, nazdrave i počmu divaniti. Ilija, ko da je jedva dočeko, da šnjekim more divanit šokački. Pripovida ko da još uvik živi tamo ge se rodijo, šokački. Pametni ljudi nikad ne zaborave no šta su i odkud su. Tako je i Ilija osto no šaj – Šokac u duši. Nije Ilija do da mu Tuna govori velečasni, nego samo Ilija. Čak ni do ni da mu Tuna govori vi. Ta zajdno su išli četiri godine u školu, a uvik su se dobro slagali. Ilijin otac Stipa i Tunin dada Luka bili su veliki prijatelji. Dugo se nisu vidili, pa je Iliju sve o Tuni zanimalo. Nije se Tuna skoro tako lipo izdivanijo s nikim. Unjeke se začu da njeko kuca na vrata, Ilija iziđe, a Tuna počme razmišljati, kako bi bilo da se on požali Iliji. Nije dugo potrajalo kad se Ilija vrne, i oni nastave tam ge su stali. U njeke će Ilija Tuni, da mu se čini da ga nješta tišti, da ga nješta brine. Pa kad ga već tako pita, onda će mu i kast pa će mu valda bit lakše. Ilija mu još malo pomogne rekavši da u njega more imati puno povjerenja, da je to ko u ispovidi. I Tuna smogne snage i počme Iliji svoju životnu priču. Ilija je strpljivo slušo, katkad nješta zapito, i pustijo Tunu da divani. Kad je došo do stana, France i njezinog sina Luke, malko je zamuckivo, al ga je Ilija znalački potpitivo, i ni mu do da puno misli. Dok je Tuna divanijo o noj zgodi na stanu, nije Iliji gledo u oče, bilo ga je stid, a niz lice su mu se kotrljale suze. Vidijo je to Ilija, al ništa mu nije kazo, nije ga tio smetat, samo ga je blago uvatijo za ruku. I na kraju svog divana reče Tuna Iliji, da je to njegova najveća briga. Nije mu ni do žene, ni do dade i mame, ni do sina Marke, ni do France i Đuke. Stalo mu je do Luke, do istine al i do mira u obadvi kuće, a nezna kako bi to mogo ispraviti, al i do mira u njegovoj duši. Ilija, učeni čojk, profesor crkvenog prava, vrlo iskusan, razumijo je Tuninu brigu. Zadivila ga je Tunina otvorenost, njegovo povjerenje, al najviše njegovo poštenje. Nije on odobravo to šta je Tuna napravijo, al ga ni ružijo. Pokazo je razumjevanje za njegovu slabost u tom trenu. Ilija, da bi dobijo na vremenu, natoči po ko zna koji put dobru, staru rakiju. Zno je Tuna da se u parokiji nikad nije pila loša rakija, al va je bila samo taka. Il mu je šmekala isto ko i vaj lipi divan s Ilijom. Nazdraviše oni, a Ilija poče polako i smireno. Najprije mu kaza da je on u svojoj službi imo njekoliko taki slučajeva, al da do sad još nijedan otac ni bijo prvi koji je tio stvar izvest na čistac; uvik je to dolazilo il od matere koju je proganjo čojk, il od odraslog đeteta. Zadivila ga je Tunina briga za njegovu al i za Francinu kuću. Ni on gledo samo sebe. Ilija s dužnom ozbiljnošću pridloži Tuni da se ne sekira i da ništa sam ne poduzima, nego će on razmisliti šta bi bilo za sve strane najbolje, pa će mu se javit. Još su oni popili po koju a onda Tuna vidno olakšan i pomalo vesel šta od zadovoljstva šta od dobre rakije, kaže da mora ić, jer ima posla. Lipo se oni ko pravi drugovi raziđu.
Ilija je u velikoj parokiji osto sam, natoči si još jednu rakiju, i počme razmišljat. Njegov diner, njekadašnji školski drug Tuna, ga je jako lipo iznenadijo. Ne rad tog šta su se vidili, već šta je tako pošten. Ilija u sebi osjeti njaki ponos, kojeg dugo ni osjetijo. Ponos štaj Šokac. I dođu mu napamet sve ne priče o Šokcima, koju su uvik pripovidali ljudi, koji nit su Šokci, nit su kad bili u Šokadiji. Oni, ko da su popili svu pamet voga svita, pripovidaju kaki su Šokci. Bi sad Iliji i krivo. Al šaj mogo. Bijo je đak, moro je slušat. Štaj on u sebi mislijo, to niko ni vidijo. A onda se digne i naglas kaže:“Kog je šokačka zemlja rodila, taj Šokac ostaje dok je živ!“ Nisu Šokci bećari, pijanice, tamuraši i kurvari. Ta, kad treba, onda su i to. Al ko to ni? Njiove dugačke njive ni niko oro, niko ni kosijo njiovo žito, niko ni ranijo njiove svinje. Sve samo oni. A kad bi njekad malo, umorni od velikog posla i života, malo i popili, malo se prid tamburašima kerili, pa možda njekad i pogledali koju snašu, zar je to nješta šta ni za ljude? Sutra su ope naranili sve u štali, upregli konje, u kola metnili plug i ornice, i lipo na njivu. Ništa Ilija, premda pop i učen čojk, u tom ni vidijo lošeg. To smo mi, ope je reko naglas. I nek smo taki. Kad više ne budemo taki, nećemo bit to šta smo!
Kad ja Tuna izlazijo iz parokije vidi ga valda najlajavija snaša u selu, Ana Puzdrina, pa ga upita jel se on to išo ispovidati il kruničit? Tuna joj nato kaza da ni, jer bi onda izišo iz crkve, nego daj išo pitat popa kako bi se mogo razvjenčat sa svojom Marijom i oženiti njezinu mamu, pa da i ona dobije pametnog dadu. Iako je Ana bila svakom u stanju odgovoriti, na ve Tunine nije znala ništa kast. Šuteći je produžila. Tuna je do kuće imo dosta vremena razmišljati o razgovoru s Ilijom. Osjećo se puno lakišm. Ilija će već nać načina kako će mu pomoć da se on riši svoje brige. Čim je došo u kuću Marija mu odma na očima vidi daj malo popijo pa ga pita, jel on to uposlen dan sjedijo u birtiji, ko da nema drugog posla. Al kad joj je smireno kazo daj pijo sa svojim dinerom, popom Ilijom u parokiji, Marija je ušutila. Već dokvečera je cilo selo znalo daj Tuna danas bijo kod popa. Ana je po svom običaju i svojim vezama pronila glas po cilom selu. Jedino je nju, i sve druge radoznale snaše i babe, žderlo šta nisu znale rašta je išo. Čula je to i komšenica, strina Kata, pa je, dok Tuna ni bijo doma, priko plota viknila Mariju i pitala, rašta je Đuka danas išo k popu? Da možda ni rad Mande i Andre? Al kad joj je Marija rekla da su oni dineri, da se dugo nisu vidili, da su se slučajno skobili i eto malo divanili, va je zadovoljna ošla u kuću.
Makoliko to Tuna proba sakrit, Mariji svedno nješta ni u red. Tuna je raspoložit, al vidila je i ona daj pijo, pa misli rad tog. Svedno je ona njega ostavila na miru, ni ćela ispitivat. A misli daj nješta važnog, da bi joj Tuno to već sam kazo.
Tuna je uvik, kadkog je imo kaki važni stvari, najrađe ošo na stan i tamo u nom miru, sam sasobom, razmišljo. Tako je i vaj doba. Kaže on Mariji da mora na stanu još nješta uradit, upregne konje i ode. Putem mu se, šta rad zadovoljstva šta rad rakije, koju je sa Ilijom popijo, i zapjevalo. I tako je on konje pustijo da sami odrede brzinu, puta su i nako sami znali, pa je Tuna pomalo pjevušijo.
Došav na stan ispregne konje i sjedne prid koljebu. Gleda Tuna svoj jasenik, gleda lipu veliku šumu, sluša tice kako pjevaju i, šta već dugo ni, skine kapu, prikrsti se i izmoli Očenaš i to naglas. Misli Tuna potlja molitve, misli i kaže naglas:“E Bože, pa vladi si ti danas poslo Iliju. Fala ti. Da nebi njega je se nebi smirijo.“ A misli da bi se moro zafalit i Iliji. Al to će, kad mu se Ilija javi i kaže štaj smislijo da riši njegov veliki problem, da ga već jedanput riši tog tereta. I sad Tuna odluči da pozove Iliju k sebi i da mu se, kaki je šokački običaj, na pošten način oduži. Svinja ima, ima prasaca. Štaj mu zaklat jedno. Marija će ispeć kruva u vanjskoj peći i lepinju, jer ko zna kad je Ilija jeo takog kruva i take lepinje. I gleda on gleda, pa mu pada napamet da on to napravi na stanu. Tam će imat svoj mir, al i Iliji će sigurno bit drago, ope doć nastan. Ko zna kad je zadnji doba bijo na stanu. Zna Tuna da je pravi drug naj, koji te ne ispušta iz ruke ko vruć kesten, kad bi to svi drugi napravili.
Ni Tuna nikaki bogomoljac, al ni ni veliki grešnik. Ne ide on baš svake nedilje u crkvu, al na velike svece ide redovito. Prije svakog ručka i večere se u njegovoj kući moli, prije nego počme rezat kru‘ se sa donje strane prikriži nožem. Ni Tuna ni psovač. Dobro oće koji put zalajat, al to ni gri.
Nastavak slijedi
LICA
- Tuna
- Marija – Tunina žena
- Manda –Đukina kći
- Eva – snaja
- Roka – Evin otac
- Marko – Matin sin
- Kata – strina, komšenica
- Jakša – Matin dada
- Reza – Mandina buduća svekrva
10.Andra Adžan – Mandin momak
11.Franca
12.Iva – Tunin drug
13.Ilja – Francin muž
14.Mata mali – Francin sin
15.Luka – Tunin dada
16.Ilija – svećenik
17.Marijan – Ilijin otac
18.Stipa – Ivin otac, razdionik
19.Ruža – Matina strina
20.Ana Puzdrina – najlajavija snaša u selu
Tumač nepoznatih riječi
trpeza = stol
otračit = obaviti, proslaviti
lenija = „prteni put“ – cesta, ne od kamena, između njiva ili od sela do njiva
sagnit = sagnut
strnjak = strnište, parcela poslije pokošene pšenice
zavraniti = zapečatiti
akov = mjera ta tekućinu = 50 litara
skasti = smisli
zvoncanje = prigovaranje
otranijo = odhranio, odgojio
kopile = vanbračno dijete
sorta = ovdje obitelj, kuća
grunt = imanje
kuljava = noseća, trudna
divan = ovdje – razgovor, ogovaranje
kunteno = temeljito
đuvegija = zaručnik
kika = kosa
žeraviti = sijediti, srebriti
rašta = zbog čega, zašto
ošiklo = omaklo
rajlika = zdjela
skabljat = sretati
dada = otac
potrefilo = pogodilo
razdionik = daljnji rođak istoga prezime, podrijetlom iz iste obitelji
štagoderka = što
ćela = htjela
kandžiju = bič
goropadan = ljut, rđav
torave = prljave
zareve = zaplače
drik = „sanduk“ na konjskim kolima
broncaju = prigovaraju
fusekle = od čiste vune valjane muške čarape plave boje, s različitim šarama
diner = vrsnik
parokija = župski stan
ružiti = kuditi
uposlen = običnim, radnim, danom