Za 46 dana ću, ako Bog da, navršiti 70 godina života. Danas je 17.06.2016.
Mislim da je vrijeme razmisliti o toliko puno godina, napraviti nekakvu bilancu života. Ono što sam napravio krivo više se ne može popraviti. Mogu se samo stiditi. A s ono malo dobra bih se možda mogao ponositi. Kažem možda mogao, jer s ponosom sam na “vi”. Ponos može biti prijevaran i razoran.Opisuje ga se kao pretjerana samouvjerenost; nerazuman osjećaj veće vrijednosti zbog svojih sposobnosti, ljepote, bogatstva, položaja i tako dalje; bahato ponašanje ili ophođenje s drugima; drsko ili arogantno vladanje; oholo držanje. Iako je to rjeđe, ponos može imati i pozitivan prizvuk kad označava radost ili oduševljenje zbog nekog postupka ili nečega što posjedujemo. Neke od riječi koje imaju vrlo blisko značenje kao ponos su egoizam, arogancija, oholost.
Hebrejski glagol ga‘áh doslovno znači “uzrasti; uzdići se”, a korijen je mnogih hebrejskih riječi koje prenose misao o ponosu. Ti srodni oblici prevode se s ‘oholost’, “uznositost” te, kako u pozitivnom tako i u negativnom smislu, s “veličanstvo” i ‘slava’ (Job 8:11; Ezehijel 47:5; Izaija 9:9; Priče Salamunove 8:13, Ša; Psalam 68:34; Amos 8:7).
Grčka riječ kaukháomai, što znači “hvaliti se, ponositi se, radovati se”, također se koristi u pozitivnom i u negativnom smislu, a značenje se određuje po kontekstu (1. Korinćanima 1:29; Rimljanima 2:17; 5:2).
Ali ja i dalje s tim ostajem na „vi“.
Svi mi “pišemo” knjigu, knjigu našega života. Ja sam počeo davno. I mislim da sam “napiso” nekoliko. Ne onih objavljenih. Ako je svaki dan kojega sam doživio popunio samo jednu stranicu, onda je to debela knjižurina s tisućama stranica, točnije 25.570! A što sve stoji u njoj?!
Neke stranice, doduše malo ih je, naprosto su nabrekle od velike radosti koju sam doživio. Pričaju o volji za životom, govore o lijepim stvarima, sretnim vremenima i prekrasnim doživljajima.
Neke stranice te knjige pune su susreta s ljudima i zemljama, knjigama i mislima, znanosti, filozofije, umjetnosti i glazbi. Koje bogatstvo samo one kriju !
Neke pak još uvijek drhte od napetosti i dinamike u koju sam dospio. Koliko sam pustolovina i opasnosti doživio, koje sam sve granice i iskušenja iskusio, koje sam borbe i izazove podnio! Mislim da sam u njima rastao i dozrijevao, bivao svjesnijim i jačim.
Možda je najviše onih stranica koje su još uvijek mokre od suza koje sam prolio,
boli i patnje, žalosti i usamljenosti. One su ispunile mnoga poglavlja moje
knjige života. Prepoznajem ih na crnom rubu tihe tuge koja me podsjeća na
neprospavane noći i teške dane, gubitak dragih osoba, umrlu nadu, velika
razočaranja i bolne časove. Život je moj često bio jedan veliki plač.
Neke stranice bih najradije istrgnuo. A ima ih puno! Al i njih sam “napisao” pa neću. To su stranice koje sam krivo pisao, koje sam zabrljao. Stranice pune pogrešaka kojih se rado ne sjećam i koje nikome nebih volio pokazati, ali me stalno nešto na njih vraća, stavlja mi ih pod nos. Krivo sam živio, govorio bez ljubavi, radio bez razmišljanja, lagao. U njima su riječi i stvari koje bih najradije ispravio ili pak izbrisao. Dok ih se sjećam, dok ih se moram sjećati, duboka se tuga nad mene nadvije kao tamna sjena. Ali što je tu je. Konačno “Erarum humanum est – griješiti je ljudski”! I to me smiruje, jer sam uvijek htio biti samo obični čovjek.
I nitko mi neće uzeti te pogreške i tu tugu koja mi pritište slaba stara ramena, od koje mi klecaju koljena. A želio bi ih podijeliti s nekim. Te stranice mi teško pritištu dušu. Od ljudi bi ih sakrio. Ali od Boga ih nemogu sakriti. Nadam se da će mi jedino Bog oprostiti sve moje grijehe, da će izbrisati sve teške pogreške moga dugog, ne baš lijepoga života.
03.09.2016.
A gdje početi? S čim završiti?
Stari bi Latini rekli:“Ab uovo“! Dakle od početka. Ne želim pisati opširnu biografiju. Puno toga nikoga i ne zanima. Ali ja nisam doduše nikada pisao zbog drugih. Pisao sam zbog mojih prijatelja i zbog sebe.
Dosta sam u ovom kontekstu napisao u mojem tekstu „Zašto volim Slavoniju“. Tu sam sažeo lijepe mladenačke dane. Bili su, bar meni, lijepi, ta prelijepi! Volim sam moje drago selo , volim ga još uvijek, njegove ljude, običaje, ta sve! Tu sam moju ljubav velikodušno prosipao i u birtiji, i na drumu, dok sam s mojim drugovima u „njeko doba noći“ pjevo kroz selo, i u svatovima ko tamburaš…
Jedan dio mojega života, rekao bih onaj kojeg se nemože zaboraviti, je i onaj koji je vezan uz strah, neizvijesnost. Jednostavno uz : biti ili ne biti.
Na ovo me je pisanje „natjerala „serija hrvatske televizije o UDBI“, koju sada (slučajno pred izbore!) po tko zna koji put ponovno prikazuju. Ali ne zanima mene programska šema hrvatske televizije, nego moje iskustvo s UDBOM, o kojem je do sada znalo samo par ljudi.
Nikada ja o sebi nisam ništa skrivao.Pa i one dane s kojima bi se „pametan stidio a budala ponosio“. O ovim iskustvima, o kojima sada pišem, se niti ponosim niti stidim. Oni su jednostavno dio mojega života. I ova iskustva spadaju uz mene. Ostavili su sigurno traga u mom životu.
Djetinjstvo sam proveo većinom u župskom domu uz novoga župnika. On je živio sam u dosta velikom domu, pa me je, neću reći iz dosade, maltene „udomio“. S njim sam bio na svim vjeronaucima za djecu, i za djevojke i za mladiće. Eto to bih mogao nazvati mojim uvodom u moj kasniji studij teologije. Naravno da sam bio ministrant. Prvu Sv. Pričest sam primio dok još nisam pošao u školu, što baš i nije bio običaj. Ali ja sam „sve znao“. Znao sam ono što se od pripremnika očekivalo.
Rado se sjećam vjeronauka za djevojke. Ako koja o njih nije znala odgovoriti na župnikovo pitanje, onda je prozvao mene. Naravno ja sam znao pravi odgovor. A ona bi ostala „guska“. U to je vrijeme u selu bila krizma. Ja sam dobio čast pozdraviti biskupa Bäuerleina. Budući da još nisam znao čitati, tekst me je, kojeg sam morao naučiti napamet, učio tadašnji bogoslov, kasnije moj veliki prijatelj. Stavili su me na stolicu, da bi biskupu bio „ravan“. Ja sam moj posao odradio bez greške.
Moj se tadašnji život odvijao ili u crkvi ili oko crkve. Doduše naša je kuća bila blizu crkve, al nismo bili „prve komšije“. Kad su subotom cure uređivale crkvu, ja sam bio s njima. Moja je zadaća, koju sam si zbog mog zaštitnika sam dao, bila na prekrasnoj krstionici Sidolom čistiti sliku „Glavosjek Ivana Krstitelja“ – . Tako sam to radio i poslije te krizme. Ali se tad desilo nešto što se nije smjelo desiti: razbio sam jednu vazu. Tada niti ih je bilo toliko puno kao danas, niti su bile jeftine. Suznih očiju otišao sam doma. Nije mi se baš išlo na nedjeljnu jutarnju misu, koju do tada nikad nisam ispustio, ali tko me je pitao? Taj put nisam ministrirao. Poslije mise me župnik pozove u sakristiju, a ja sav u plaču, odem. Mislio sam da me zove na „odgovornost“ zbog polupane vaze. Ali happy end! Biskup mi po njemu poslao sliku sa zahvalom. I još je uvijek čuvam.
Velečasni je, ovo mogu slobodno reći, a da pri tom ništa ne spočitavam mojim dragim roditeljima, bio moj primarni odgojitelj. On me je, kao vrsni glazbenik, naučio svirati harmonij, jer orgulje nismo imali. Dvadeset sam godina kasnije svirao orgulje (moje najomiljenje glazbalo – samo malo: dragi moji tamburaši, ta volim ja i tamburu! Znam da se i s tamburom može svirati i Bach i Mozart – nemojte mi sad zamjerit) na hrvatskim misama u Njemačkoj. On je uvijek oko sebe kupio dječake, koji su skoro svi bili ministranti.
Bilo je to vrijeme čvrstog komunizma. Učitelji su birani po partijskoj liniji. Naravno da su nas u školi učili da Boga neba. Međutim i kod kuće ali i u crkvi smo učili nešto drugo – suprotno. Tako smo od malena učili ne samo lagati, nego i to, da, već prema potrebi, „stvaramo kompromise“. Nije to ništa štetilo našem razvitku. Nismo zbog toga bili šizofreni. Dapače! Velečasni je to naravno znao, i posebno od nas ministranata zahtijevao, da moramo biti najbolji đaci. Imao je pravo. Jer kao takvi smo i u školi bili bolje gledani.
Došlo je vrijeme odluke – što dalje? Osnovnu školu sam završio, sad treba ići u, kako se to danas kaže, srednju školu. Jedna od karizmi velečasnog je bila što više dječaka i djevojčica poslati u sjemenište, odnosno u samostan. Za njegovog vremena je, kao nikad do i poslje njega, dosta veliki broj dječaka i djevojčica pošlo tim putem. On je sa svakim potencijalnim kandidatom razgovarao u „četiri oka“. Ja nisam bio prvi na redu, tako da sam od drugih čuo o kakvim se razgovorima radi. Kad je na mene došao red nisam otišao na razgovor. I to iz straha. Da. Ja u sebi nisam stvorio odluku poći u sjemenište, ali sam se bojao da ću „podleći“ njegovom autoritetu i zbog toga se „odlučiti“ za njegov prijedlog. Ni na dva druga razgovora nisam otišao. Tada je on „upomoć“ pozvao moju mamu. Nije ona znala da sam „ispustio“ te razgovore. Nije joj bilo drago. Vjerujem da je i ona mislila da ću krenuti tim putem. Ona je, poslije našeg razgovora, objasnila župniku moju odluku.
U to vrijeme nije bilo moguće sam odabrati zanat koji bi netko htio učiti. Ne! Morala se postaviti molba za dodjelu. Smjelo se, doduše, navesti tri zanata, ali obično je na kraju odlučeno za onaj, koji nije bio u molbi. Tako sam i ja naveo da bih htio učiti za električara, a dobio sam za bricu. E na to nikada nisam niti mislio. I naravno da to nisam prihvatio. Sam sam, malo preko veze – kako je to u to vrijeme bilo „normalno“ – tražio, ali našao nisam ništa. Kad je gimnazija već dva tjedna počela s novom školskom godinom, ja sam se prijavio i bio upisan. To je bilo nužno rješenje, jer nešta sam morao. Ostati na „zemlji“, kako se to kod nas kaže, nisam mogao, jer zemlje nismo imali toliko, da bi od poljoprivrede mogli živjeti.
Budući da sam u osnovnoj školi svirao u tamburaškom orkestru, kojeg je s puno ljubavi i znanja osnovao i vodio učitelj, i bio jedan od boljih tamburaša, počeo sam već pomalo sviruckati i po svatovima. Počeo sam zarađivati novce. Nije to baš bilo dosta za moje „potrebe“, ali od roditelja nisam morao moliti svaki dinar. Osim toga to je za mene značilo, da se osamostaljujem. Za 16-godišnjaka je to velika stvar.
U ljeto naredne godine mi u 64. godini života nenadano umre otac. Naravno da je to za mene bila tragedija. Ali život je morao teći dalje.
Od velikih obećanja pomoći mojih stričeva kod sahrane mojega oca, nije ostalo ništa. Otišla su u grob s mojim ocem.
Nakon gimnazije nisam baš znao što bih. Znao sam da stipendiju za studij neću dobiti, jer mi otac nije bio u „pravoj“ vojsci. On doduše nije bio niti u jednoj, znao se izvući. Iz šire obitelji je bilo i „vaki i naki“; ustaša i partizana. Jedan stric mi je još 1938. godine ubijen kao komunista, koji je „zanat“ učio u Moskvi. Drugi je mlad umro kao student teologije. Ujak mi je bio partizan i „naravno“ poslije rata stalno negdje bio direktor. S njim se nisam puno slagao, ali sam se usudio reći što me na novom „sistemu“ smeta. U jednom takovom razgovoru, kad sam mu iznio argumente, je rekao:“Ja se za ovo nisam borio! Moju partijsku knjižicu sam vratio. Nama su govorili da će seljak prodat kokoš, i platiti porez“.
Znao sam da moram služiti vonji rok, pa sam se dragovoljno prijavio, kako bih i stim riješio. Na regrutaciji sam bio regrutiran u gardu. Ali kad sam došao na raspored pročitaše:“Vojna pošta 4673 Štip – i prozovu mene“!? Nisam niti znao gdje je to. Znao sam da je garda u Požarevcu i u Beogradu, jer sam tamo posjećivao brata moga zeta. Ali sam ipak mislio da ću biti gardista. Meni je bilo važno da sam bliže kuće. Ali ta „blizina“ je jako daleko . Vlakom sam putovao skoro dva dana. Došavši u kasarnu u Štip pitam jednog oficira, koji je tu rod vojske. Znao sam da garda nosi šapke, ali ovdje su samo rijetki nosili šapke. Računao sam da je on nešto veće, jer je na epoletama imao po četiri zvjezdice. „Ovo je artiljerija, druže. Svi bi htjeli u Beograd!“ – bio je njegov odgovor. I upravo mi je on bio pretpostavljeni; bio sam njegov pisar. Bio je strog, ali pravedan. Moju prvu „dnevnu zapovest“ sam naravno napisao latinicom. Kad sam mu je dao na potpis zapitao me je: „Zar ti neznaš pisati ćirilicom?“ „Ne“, rekao sam mu. „Lažeš! Ti si završio gimnaziju. Ali Mile će te već naučiti“. Jednom me upita, da li bih ja htio biti član SK (Saveza komunista)? Odgovorio sam mu protupitanjem:“Jel za našu zemlju bolje da ima puno dobrih građana, ili puno članova SK?“. Time je ta tema zauvijek bila završena. Jedno sam vrijeme svirao u domu armije, imao dosta slobode. Susretao sam se s Makedoncima i naučio makedonski. I danas znam sigurno pedesetak makedonskih narodnih pjesama, koje su mi drage.
Poslije vojske, koju sam slušio 18 mjeseci, sam tražio posla. Već sam bio član DVD-a, KUD-a i muškog crkvenog zbora. U to se vrijeme u selu osnivala omladinska organizacija i budem izabran za predsjednika. Ja sam unatoč toga ponekad ministrirao, naravno svake nedjelje išao u crkvu, ali to nikoga nije smetalo. Kao predsjednik sam automatski bio i član općinskog komiteta omladine. Na jednoj sjednici na temu „Zapošljavanje mladih“, na kojoj su bili svi „budžovani“ – predsjednik općine, SK. Sindikata, Socijalstičkog saveza – obećavali su „kule i gradove“. Nakon tih pustih obećanja diskusija, ja sam se prvi javio za riječ i rekao:“ Svi vi drugovi (pa ih nabrojim) imate žene koje rade, a nije vam nužda. Zašto vi nebi primjerom pokazali, pa vaše žene ostavili kod kuće i upraznili bar nekoliko radnih mjesta za mlade?“ Kolega koji je sjedio kraj mene me povuče za hlače i tiho reče: “Šuti, budalo“! Ali ja sam moje rekao. Još uvijek imam fotografiju tog mog „nastupa“.Poslije mene nije više bilo diskusije. Na ulici me upita predsjednik općine, Stipa Leaković, gdje ja radim. Rako sam mu:“Vi očito niste slušali što sam ja govorio.“ „Dođi sutra kod mene u općinu“ – bio je njegov odgovor. Naravo da sam otišao i on me pošalje u „Slavoniju“ (eto čitav život ja nemogu bez Slavonije), gdje sam se trebao javiti kod Miloša. To je bilo veliko poduzeće u sastavu kombinata: mlin, parna pekara, silosi. Miloš mi objasni što bih ja trebao raditi: sijati brašno. Odmah mi je bilo jasno da sam na kušnji. Drugovi su jedva čekali da ja odbijem taj posao, pa bi likovali. Ali ja im, kako kažu Dalmatinci, nisam „dao gušta“. Prihvatio sam, jer mi je bilo važno da konačno radim.
Malo po malo sam napredovao i dospio u kancelariju. Kandidirao sam se za člana radničkog savjeta i budem izabran. Pred Božić 1968. godine se održava sastanak centralnog radničkog savjeta. Predsjednik, nakon govora generalnog direktora Radeta Pavlović (njegova mi je žena Savka u gimnaziji predavala kemiju i biologiju. Posebno je nas pušače, iako je i sama pušila, podrobnije ispitivala i znala nas povući i za kosu rekavši „Magere jedno lijeno!), u kojem je rekao da smo „samo 46 milijuna u manjku“ , predlaže, da se druga generalnog direktora „za uspješno rukovođenje kombinatom, nagradi s 980.000 Dinara“. (da je bio milijun, morao bi platiti porez!). Prvi se javim za riječ i kažem, da mi ništa nije jasno. Trebamo nagraditi generalnog direktora, koji nas je „uspješno“ doveo u deficit. Naravno svi drugi su glasali sa „da“ osim mene, i tako je taj prijedlog prošao. Čim sam došao na moje radno mjesto, pozove me moj direktor i kaže:“Još samo jednom ovako nešto, i ja ću te izbaciti!“
Ova dva „javna istupa“ drugovima se sigurno nisu svidjela. Na posao sam išao motorom „T12“, ali, naravno, bez vozačke dozvole, kao i većina.
Vatrogasno društvo u mojem slavilo je 50. obljetnicu. Za to veliko slavlje je trabalo puno ruku. Mene su zadužili za dekoraciju dvorane i kasnije za poslugu gostiju.
Na zastoru pozornice sam objesio veliki vatrogasni grb, ali poleđina mu je bila hrvatski grb. I napišem veliku plakatu: “Živjela 50. obljetnica DVD-a Štitar“. Prije početka došlo je već nekoliko drugova iz Županje, a među njima i moj bivši učitelj Josip Barišić. Pita me tko je to napravio, a ja kažem:Ja. „Znaš“, rekao je, „mene ne smeta i sviđa mi se, ali vjerujem da se nekima neće svidjeti. Ali ostavi.“ Poslije govorancija sam radio ono za što sam bio određen: posluživao. I dok sam na šanku čekao na piće dođe jedan Štitarac, Šokac sa srpskim nadimakom (Boro), i pita me što to znači što sam napisao. Ja mu kažem da sam napisao na hrvatskom jeziku, a ne na njemačkom, i da bi morao znati. Uto on meni opsuje Hrvatsku. Ja sa njemu bez ikakvog razmišljanja Jugoslaviju. Nije to izbjeglo drugim ljudima, jer taj moj „kritičar“ je bio ne sam dobro pod gasom, nego i glasan. Došlo je nekoliko uglednih ljudi i smirili situaciju.
Ali nakon dva – tri sata, došla je i milicija i odvezla me u stanicu u Županju na saslušanje. Neću sad o pojedinostima, ali nakon „razgovora ugodnog“ mi rekoše da mogu ići. Rekao sam da ja svojom voljom nisam niti došao i da će me odvesti onaj, tko me je i dovezao. I tako je bilo.
To je bio početak mojih „odnosa“ s milicijom, a kasnije i s UDBOM.
Svirali smo jedne svatove u selu. I poslije večere kum hoće da mu sviramo „Ustani Bane“. Sa mom je svirao moj zet, državni službenik, Ivo lugar, također državni službenik, pa su se oni nećkali. Onda sam ja rekao oni neka sviraju a ja ću pjevati sam. Tako je i bilo. Par dana poslije toga dobijem rješenje o kažnjavanju „zbog narušavanja javnog reda i mira“. Odmah sam napisao žalbu i kopiju pokažem u milicijskoj stanici. Htjeli su je imati, ali im nisam dao. Rekao sam da će oni to već dobiti iz Zagreba. U žalbi sam napisao da to nije bilo zbog narušavanja javnog reda i mira, nego što sam pjevao tu pjesmu. I napišem cijeli tekst pjesme. Nakon tri – četiri tjedna dođe oslobađajuće rješenje. Između ostalog je pisao „da ta pjesma ne aludira na rušenje bratstva i jedinstva, jer u vrijeme, u koje je napisana, o tome nije bilo niti riječi“. Oni su to morali „progutati“, ali sam od sada bio pod njihovom „pashom“. Prijavljivali su me da sam vozio bez dozvole i onda kad me nisu niti vidjeli.
Kad sam nakon dosta godina u Njemačkoj susreo mog seljanina I.S., čijoj sam sestri puno pomogao, on mi kaže da me je on prijavio za „Ustani Bane“. Htio se upisati u SK, pa je trebao „preporuke“. Meni je to bilo dosta. Nisam mu zamjerio i nisam to nikome ni rekao. Ispao je ipak pošten. Valda mu savjest nije dala mira.
Za 1. maj poslije toga, sam bio djever u Babinoj Gredi, i cijeli tjedan bio tamo. Od suda za prekršaje dobijem prijavu zbog vožnje bez vozačke dozvole. Na raspravi, na kojoj je bio i milicajac koji me je prijavio, jer me je „vidio“ u Bošnjacima, sam rekao da sam cijeli tjedan bio u Babinoj Gredi i da za tu moju tvrdnju mogu dovesti tri stotine svjedoka. Sudkinje je onda milicajca pitala, da li me je zaustavio i utvrdio da sam to ja. Nato je on rekao:“Poznao sam ga po plavom motoru“. Time je rasprava bila završena. Sudkinja mi je na kraju rekla:“Mi se više zbog takvih prijava sigurno nećemo vidjeti!“ I nismo. Ne znači to da ja više nisam vozio bez dozvole. Jesam, ali me milicija nije prijavljivala.
Sve ovo me je svrstalo na „crnu listu“. Onaj drug, Josip Barišić, koji mi je na vatrogasnoj proslavi rekao da mu se sviđa kako sam uredio dvoranu, mi je jedne noći u „četiri oka“ rekao, da bi bilo najbolje da odem u Njemačku, jer da neću dobro svršiti, jer sam na crnoj list. Bilo je to vrijeme početka „Hrvatskog proljeća“, tako da je UDBA bila jako nervozna. Nisam se ja nigdje isticao, osim što sam u nekim svatovima otpjevao nešto „što se nije smjelo“. Taj mi je čovjek uredio da dobijem pasoš i odveze me po noći svojim fićom na kolodvor u Sl. Brod, jer ga tamo nisu poznavali. Bilo je to 14.02.1970.
Godinu dana po dolasku u Njemačku upoznam jednog belgijskog svećenika, s kojim sam se sprijateljio. Bilo je to vrijeme poslije II. Vatikanskog koncila. Budući da sam, kao i svi drugi, bio konzervativno vjerski odgojen, puno toga što je Koncil donio, nije išlo u „moju naučenu šemu“, pa sam dvojio. Poslije puno dugih razgovora mi on da savjet da „studiram teologiju i nađem moj put k Bogu“. On se za sve pobrinuo, sve organizirao, i tako ja počem studij teologije. Školovao sam se sam. Noću sam radio kao konobar, jer sam morao od nečega živjeti. Dom nisam morao plaćati, jer su studenti iz istoče Evrope imali određenih povlastica. U ljeto 1972. radio sam na Olimpijadi u Münchenu i dobro zaradio, jer sam u međuvremenu već pomalo „govorio“ i talijanski, kojeg sam na osnovu latinskog, kojeg sam dvije godine učio u gimnaziji a sada i na studiju (uz starogrčki), maltene sam naučio. Uvijek sam rado slušao talijanske kancone, pa me je i to motiviralo da učim taj lijepi jezik.
Teologiju još nisam bio završio, ali sam se natjecao za radno mjesto Caritasa u socijalnoj službi za „Radnike iz Jugoslavije“ i bio primljen. 10.11.1974. sam počeo raditi, a teologiju sam diplomirao u svibnju 1975. Poslije diplome teologije, studirao sam socijalni rad, da bih naučio kako treba pomoći čovjeku.
Već sam bio oženjen i imao djecu. Svakog smo ljeta išli doma. Ali od 1975. se UDBA počela za mene zanimati. Čim bih došao u selo, došla bi milicija i oduzela mi pasoš i vozačku dozvolu. Maltene svakog sam dana morao „nastupiti“ u milicijskoj stanici. Znao sam da s njima nema šale. Ali sada od njih ovisi moja, i budućnost moje obitelji. To je bio razlog da od tada osam godina nisam bio u Hrvatskoj. Žena je išla s djecom, a ja ne. Preko zime je mama dolazila k nama. To je potrajalo do ljeta, kada je moja mama ležala na samrti. Onda sam odlučio ići pa nek bude što bude. Automobilom vozim od starog autoputa prema kući, a milicijski auto već stoji na našoj ćupriji. Oduzeše mi pasoš i vozačku dozvolu i narede da se sutra javim u stanicu. Situacija je ionako bila jako napeta, jer je bio očito da će mama umrijeti, ali ovo ju je još više „najarilo“. Kad sam sutradan otišao rekao sam da sam došao da još jednom vidi majku koja će umrijeti, a oni me „oslobode“ do poslije sprovoda.
Dan poslije sprovoda, da slučajno nebi zaboravio, došla je milicija da me „podsjeti“. Mojim sam autom za njima (nikad nisam mislio da ću imati „čast“ da me milicijski auto ili predvodi ili prati!) došao do stanice. Tamo je već čekao određeni inspektor (imao je jako pitomo, naše ime, ali ime ne čini čovjeka) i odveo me u ured na prvom katu. Tamo je on mene „obrađivao“, nagovarao me da kažem istinu, jer da oni sve znaju, i da će mi biti bolje. Poslije ovoga nagovaranja došao je inspektor Mladen (tako se bar prestavio, premda kod njih nikad nisi siguran) iz Osijeka iz službe državne sigurnosti.
Nastupio je jako arogantno, kao „sveznalica“. Pričao je on pričao, al ja šutio. Kad mi je „natovario“ breme „smrtnih grijeha“ (zbog kojih bio doživotno svršio u zatvoru), pita me što ja na to kažem. „Ništa“ – rekao sam. „Vi znate i sami da to nije istina.“
A moji „grijesi“ su bili:
- da sam uz gradu u kojem živim, osnovao i vodim ustašku organizaciju,
- da pomažem samo Hrvatima,
- da rasparčavam ustašku štampu,
- i druga djela protiv „naroda i države“.
Nastojao sam ostati miran, koliko se može, i ne dati mu nikakvog povoda da misli da sam uplašen. Smio sam pušiti pa mi je i to pomoglo.
Izvadio je adresar svih Hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj i socijalnih ureda. To me uopće nije iznenadilo, jer to i nije bili tajna. Listao je i pitao me za određene osobe. Ja sam ih sve poznavao. I kolega, koji je, nažalost zbog toga što se slikao ispod „zabranjene“ hrvatske zastave i koji je već bio u Zenici u zatvoru. Nisam ga se odreko, nego pokušao objasniti, da smo mi, po našoj službi, bili „nadležni“ za sve ljude, koji od nas traže pomoć, neovisno o nacionalnosti.
Taj je „razgovor“ dugo tekao, da bi na kraju rekao da sutra dođem u Osijek.
Napuštajući stanicu mislicije ugledam mog kolegu iz gimnazije, iz Bošnjaka, koji je tamo radio. Samo smo se kratko pogledali. Shvatio sam da se samnom nesmije pozdraviti, i otišao do mog automobila, kad odjednom dotrči jedan milicajac i kaže da mi mora pregledati automobil. Nisam smio imati ništa protiv toga. Otvorio sam mu ga, a on je „tražio“. Uto dođe i Mladen. Milicajac, koji nije ništa našao, upita me :“A gdje je pištolj?“ „Pa ako ga imam onda ga pronađite“ – bio je moj odgovor. Sve je to Mladenu očito bilo „neugodno“ – jer ovaj milicajac je doista bio od prave sorte milicajaca, pa mu je rekao da je sve u redu.
Idućeg dana idem u Osijek. Nisam niti znao da je upravo toga dana u Osijek dolazio Tito. Vozeći od kolodvora prema Zagrebačkoj 2, gdje je bila služba državne sigurnosti, odjednom primjetim da ispred, ali i iza mene, vozi milicijski automobil. Moram priznati da mi nije bilo svejedno, premda sam to na određeni način doživljavao kao „čast“.
Odvedan sam u sobu u kojoj je već čekao drug Mladen. Nastavio je s jučerašnjom temom, ali ju i proširio. Da bi me „impresionirao“, opisao mi je kako izgleda moj stan. Imao je pravo, ništa nije slagao. Bilo mi je jasno da imaju podatke od osobe, koja je bila u mom stanu. Nastojao sam ostati hladan, koliko se u toj situaciji može, jer mi je bilo jasno da me mogu zatvoriti.
Milicija ko milicija. Pitao me je za određene osobe, koje sam naravno poznavao, da bi onda, držeći u ruci adresar katoličkih misija, upitao:“Jel istina da su Isusovci crkvena policija?“. Nasmijo sam se decentno i rekao „Da, isti su kao i vi!“
Onda mi „objelodani“ moj veliki grijeh:“Vi ste napisali knjigu koja govori o načinu odvajanja Hrvatske od Jugoslavije i pripajanja Americi! Što kažete na to?“ „Ništa“, rekao sam, do danas još nisam napisao niti jednu knjigu. „Ali tu je knjigu napisao „Dr. I.S.“ – reče drug. „Ako niste vi, tko bi to mogao biti?“ Bez razmišljanja sam mu odgovorio „da nisam doktor, ali da bi to mogao biti Sarajevski nadbiskup“. Kad sam vidio da je „progutao taj odgovor“ kažem mu, da je on „nažalost već dugo mrtav“. Prijmetio sam da mu je bilo neugodno.
Nakon dugog „razgovora“ mi je sve to skupa bilo glupo i kažem mu:“Vi o meni imate vaše mišljenje, koje nije u redu. Neću ja o sebi ništa govoriti, već vi nazovite generalštab vojske Jugoslavije i Ministarstvo vanjskih poslova u Beogradu i pitajte tamo dva druga (jedan je bio u generalštabu, a drugi u diplomatskoj službi) za mene.“ Vidio sam da mu nije bilo svejedno. Otišao je, da bi se vratio nakon nekoliko minuta i rekao da nije „mogao“ dobiti određene drugove, ali da će on to provjeriti. Znao sam da nije niti tražio niti da će provjeravati, jer je on ipak za te drugove – a s obadvojicom sam bio u srodstvu (moji šogori) – „mala riba“. Taj razgovor „ugodni“ je time završio. Smio sam ići.
Vozeći od Osijeka doma sjetim se, da bih mogao posjetiti doktora crkvenog prava, koji je studirao u Rimu i doktorirao crkveno pravo, u Đakovu. Nisam se pred njim htio „isplakati“. Htio sam ga vidjeti. On je bio veliki prijatelj moga pokojnog oca. Sjećam se još da je često, dok je preko ljeta dolazio u Štitar, u kratkim hlačama, s konjskim kolima, znao navrati kod mog oca, da mu nešta popravi.
Došavši kod njega, nakon prvih uobičajenih riječi „otkud ti, kako si“ upita me: „Štaj s tobom? Ti ne izgledaš dobro!“ Znao sam da njemu mogu sve reći, pa sam mu ispričao od kuda idem i što se sve proteklih dana dogodilo. Popili smo kavu, koju je on skuhao na svom rešou (koji mi je još od prije poznat), i onda me upita:“Jesil s autom?“ „Jesam“, rekao sam. „Ajmo!“. „Kuda“, upitao sam. „Ajmo“.
Čim smo sjeli u automobil on kaže:“Idemo u Osijek!“ Putem samo razgovarali o svemu i svačemu. Došavši u Osijek i Zagrebačku 2, uđemo, a milicajac na proti ga pozdravi. „Ja idem k šefu“, reče on i povede i mene. Malo mi je bilo čudno, ali sam šutio i čekao razvoj situacije. Došavši na treći kat, pred ured „šefa“, reče mi da tu sjedim, on pukuca i uđe. Nije čekao da ga „šef“ pozove. Sjedio sam jedno pola sata, ali nisam bio narvozan. Njegov odlučni nastup mi je ulijevao nadu.
Nakon pola sata izađe on i „šef“, koji je u ruci imao moj pasoš i moju vozačku dozvolu. „Izvinite, bila je greška. To se više neće dogoditi“. Što sam mogao negu mu zahvaliti i s mojim „odvjetnikom“ napustiti Zagrebačku 2.
Došavši u Đakovo nismo o tome govorili. „Sad će mo popiti po jednu!“ – reče Doktor. Njemu se, ja vjerujem, nitko nije usudio protivuriječi, pa tako ni ja. A sada “spašen“ još manje. Popili smo mi dobre štitarske rakije po tri štampla. Vidno olakšan razgovarao sam s njim i o mom pokojnom ocu i o njegovom prijatelju Kokši (kasnijem zagrebačkom pomoćnom biskupu), kojega sam, dok je bio rektor Hrvatskog zavoda Sv. Jeronima u Rimu, posjetio i s njim pio rakiju. On me je čuvši da sam iz kojeg sam sela, kojeg se nikada nisam stidio, nakon rekvijema za pokojnog patra Karla Balića, pozvao k sebi. Natočio nam je svakom po jednu rakiju. „Znam od kud Vam je ova rakije“, rekao sam mu. „Od kud vi to znate?“. „Pa poznam ja rakiju iz mog sela. To je od Doktora!“ Priznao je čudivši se i mislieći, da sam ja doista ekspert za rakiju.
Bilo bi lijepo ovu moju životnu knjigu završiti na rakiji iz moga sela. Ali nebi bilo pošteno.
Ponajprije nebi bilo pošteno zbog uloge Doktora i Josipa Barišića, ali i zbog drugih objektivnih momenata.
Kad bi netko, tko ne poznaje Doktora i ono što je on bio, ovo pročitao, rekao bi da je on bio „njihov čovjek“. Sigurno nije. Doktor je sam bio u vrijeme proganjanja zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, u „gužvi“. Sam mi je u svojoj sobi pokazao mjesto, gdje se sakrio proskribirajuće dokumente, koje istražitelji nisu našli. On je uvijek bio na liniji crkve, ali zbog svoje obrazovanosti – on je bio doktor i profesor crkvenog prava, je zbog svoje stručnosti i od „drugova“ bio poštivan.
Kako sam na početku već rekao, bilo je to vrijeme „Hrvatskog proljeća“. Službe državne sigurnosti su bile jako „nervozne“. Svi su im bili naprijatelji, a pogotovo mi u inozemstvu. Meni je od početka bilo jasno, da sam im ja „zanimljiv“ radi moje službe u Njemačkoj. Ja sam, kao socijalni ranik, bio zadužen za „radnike iz Jugoslavije“, kako se tada naša služba zvala. Znali su da kod mene dolazi ljudi iz svih krajeva države, a to je njima bilo važno. Još važnije im je bilo pridobiti me za suradnju. Ja sam u to vrijeme, zapravo deset godina, bio glasnogovornik svih socijalnihj radnika za radnike iz Jugoslavije, a u cijeloj Njemačlkoj nas je bilo 120. Sve sam ih poznavao. To su znali i „drugovi“. I upravo je to za njih bilo važno. Ali to je meni od početka bilo jasno.
Još uvijek imam velike fotografije, koje bi me tada sigurno dovele u zatvor, na kojima sam s Dr. Savkom Dapčević Kučar, s Vladom Gotovcem, s Zdravkom Tomcem (dok nije skrenio s puta) s Božom Kovačevićem i drugima. Sastali smo se u Zagrebu u „Okrugljaku“. Bilo bi od mene nepošteno reći, da sam ja bio aktivni suradnik Hrvatskog proljeća. Nisam, ali bio sam simpatizer. Doduše nama u Njemačkoj i nije preostalo drugo nego simpatizirati i zainteresiranim Nijemcima objašnjavati što se to u Hrvatskoj događa.
Prošao sam moj „križni put“, koji je, hvala Bogu, Doktoru i Jospipu Barišić, završio bez trnove krune. I danas, gledajući reportaže HTV-a o UDBI sam miran. Čak me izjave nekih ljudi u njima ljute. Čine mi se tendencioznim. Davno je to bilo, da bi one u meni izazvale srdžbu i bijes. Ja sad sve to gledam „objektivnim očima“. Nisam ja nikakav znastvenik. Nisam povjesničar, nisam politolog. Kad je Hrvatska postala samostalna država, mnogi su me pitali, da li sam pogledao moj policijski „dosije“. „Nisam i neću“ – bio je moj odgovor. Našao bih tamo imena ljudi koji su mi bili, ili još uvijek „prijatelji“. Rekao sam da su mi „drugovi“ opisali moj stan. Dakle imali su dokaz iz prve ruke. Ja i danas neznam tko im je to rakao. Ali s tim nemam problema. Dotični nezna, da li sam ja vidio moj „dosije“ ili nisam. On je još uvijek moj „prijatelj“. Pa nek on sada stim sam izađe na kraj. Ja ne mrzim. Nikada nikoga nisam mrzio. Često sam mojim klijentima objašnjavao, da je mržnja ne samo grijeh, nego veliki problem onoga koji mrzi, a ne onoga kojeg netko mrzi.
Ja sam i dalje samo običan miran čovjek.
Lažem! Nisam! Ja sam vjernik!
U Matejevom Evanđelju čitamo Isusove riječi:“Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone“ (Mt 5, 44)
Znam da to nije uvijek lako. Ali zar je lako slijediti Isusove poruke?
U onoj mjeri, u kojoj je to nama običnim ljudima, sa svim našim slabostima maguće, i nije.
Kad svakom čovjeku, i onom koji me je „predao“ miliciji na vatrogasnoj proslavi, i onom koji je trebao „preporuku“ za članstvo u SK, i onom koji me je „prokazao“ kod UDBE, možemo mirno pogledati u oči, onda smo – bar ja – ne samo miran, nego i slobodan čovjek.
Eto, to sam ja!
Ivan Šarić 03.09.2016.