( Ovaj je članak je objavljen u „Časopisu za književnost, umjetnost, kulturu i povijest „HRAŠĆE“ Drenovci, broj 12 –strana 67 do 77 – 1999. godine)
Štitar, kao i druga sela sa približnim brojem stanovnika, ušo je u crnu kroniku stradanja tijekom drugoga svjetskoga rata. O tim, možda i najtežim danima u povijesti sela, kada je poginulo, ubijeno i odvedeno preko 180 Štitaraca, sačuvano je vrlo malo pisanih svjedočanstava. Među tim rijetkim izvorima podataka izdvajamo Župsku spomenicu, koja vjerno oslikava stanje i prilike u selu tijekom sve četiri ratne godine. Ovom prigodom objavit ćemo župnikove zabilješke iz 1944. I 1945. godine.
„Rat još uvijek bjesni (1944.). Što više, počima neposredno osjećati ratne nedaće i samo naše selo.
Dne 16. sičnja došla ja mala grupa partizana u selo. Odvezoše svinjske masti koja se imala sutradan predati za našu vojsku. No s tim nije njihov pohod u naše selo završen. U noći odveden je obćinski bilježnik Pavo Kokanović i zanatlija opančar Pavo Lešić, a obćina zapaljena.
Sada je čitavo selo počelo shvaćati da zlo počima i nas tištiti. Mnogi su ljudi predskazivali da će se još i veća nasreća navući na naše selo, dok su drugi se na to smijuckali.
Dne 6. lipnja dolazi u selo ustaška posada u jakosti 40 ljudi, dok ih toliko nikad i nije bilo. Selo se obavezalo davati hranu. Međutim, ta se obaveza nije ispunjavala, pa je često puta dolazilo do sukoba između zapovjednika ustaša i načelnika.
Partizani počinju po noći pripucvavati, no nije došlo do većeg sukoba sve tamo na noć između 26. i 27. lipnja.Te noći napadali su partizani u jakosti dvije čete (500 ljudi). Napadaj je započeo u 10.30 sati od župnikove štale. Posada koja je bila smještena u školi odolijevala je do 2 sata, no u to vrime dobili su partizani teški bacač iz Babine Grede, koja je dan ranije bila zauzeta, i sada je sudbina bila zapečaćena branioca nastambe. U 3.30 sati borba je bila završena, ustaše su se povukle (neki tvrde da su pobjegli), a imali su dva mrtva i 4 lakše i teže ranjena. Gubitci partizana su nepoznati.
Partizani su došli u selo pod vodstvom domaćega sina Vincetića, bivšeg lugara.
Nažalosniji momenat za čitavo selo nastupio je onim časom, kada se proširila vijest da su sedmorica naših ljudi seljaka, koji su kao civili bili na straži, odvedeni u Babinu Gredu u stožer divizije i da će biti strijeljani. Čisto nije bilo za vjerovati da se tako što moglo dogoditi. U međuvremenu oko 11 sati do podne 27. srpnja zapaljena je škola, koja je do temelja izgorjela. Oko podne počele su se primicati selu dvije domobranske satnije i partizani zauzimaju položaje izvan sela. Borba je bila tako žestoka i blizu da su kugle fijukale po svim sokacima. Svit je bježao i zaklanjao se po podrumima i čvrstim zgradama. Oko 3 sata iznenada došao je kurir iz Babine Grede i donio narađenje za povlačenje, pošto od Gundinaca nastupa Peta lovačka domobranska pukovnija. Partizani brzo napuštaju selo. Tek sada počimlju se ljudi skupljati po ulici no još ne nitko usuđuje pristupiti zgarištu škole. Župnik, kovač Đura Vranješević i Milan Klisurić dolaze prvi na zgarište.. Vatra je u prizemlju još bjesnila i tamo su ugledali dvije lješine. Odnekle iz štaglja stigao je zastavnik – ustaški Ivica Korki i sada se svi dogovoriše da se mrtve ustaše izvuku van. Kroz hodnik u kome je iz pokrajne učionice sukljala jara jurnuše zastavnik, župnik i Milan Klisurić do kuhinje, gdje je ležao jedan od ustaških boraca… U međuvremenu stigao je kamion iz Županje sa ustašama i oba mrtvaca povezoše u Županju.
Sutradan je stigla jezovita vijest, da su sva sedmorica na najgrozniji način, u šumi Kladavcu, poubijani. To su bili momak Marin Vincetić, te ljudi: braća Šima i Ilija Miličić (Tomić), Ivan i Andrija Sikavica, Andrija Martinović i Ivan Strunja. Žalosniji dan nije Štitar doživio nikad prije nego na dan sahrane tih nevinih žrtava.
…Jedno mjesec dana pred Božić, mjesna ustaška posada otjerala je u Vinkovce mještane: Mato Dominkovića, Ivana Vincetića, Matu Miličića i Katu Mikleušević rođenu Živković, jer su doznali da su bili odbornici mjesnog partizanskog odbora. – Na drugu dan Božića su isti streljani u Vinkovcima, osim Mate Miličić, koji je ubijen u Županji.
Zbog velike topničke pucnjave, koja se neprestano čula na Badnjak i prvi dan Božića, a od borbi koje su se vodile kod Otoka – Vrbanje, opažala se bojazan kod pučanstva i nije bilo toliko božićnog raspoloženja koliko prošle godine, premda je i tada bio rat, ali dalje od nas! – Svi su osjećali, da se k nama približuju same ratne borbe sa svojim strahotama sadašnjeg rata.
Zbog toga, ai i zbog opasnosti, koja je prijetila od okolišnih partizana, mjesta ustaška posada je savjetovala, da se ne održi uobičajena polnoćka, koja se tako ove godine i nije održala, valjda po prvi put u povijesti župe!
Na drugi dan Božića mjesna ustaška posada pohvata sve domobrane koji su se nalazili u svome selu, a u većini slučajeva zbog izbjegavanja vojničke službe, te ih sve potjera u Županju s nakanom da ih uputi u njihove jedinice ili sklone na stupanje u ustaške redove. Zbog toga događaja bilo je u uzbuđernju skoro cijelo selo sve do Nove godine! – Uobće je sviet živio skoro u stalnom strahu i uzbuđenju zbog kojekoi neurednosti i nepravičnosti te terora što su ga provodili članovi mjesne ustaške posade, sve dok se ti članovi, slijedeće godine, nijesu promijenili!
Ove godine je završena obnova glavnog oltara. Obnovio ga je kao i kipove na oltaru, dekorativni slikar, Štitarac, g. Josip Barčanac uz cijenu od 100.000 kuna.Ta je svota isplaćena dobrvoljnim prilozima župljana.
Ove godine je u ovoj župi: vjenčano 10 parova, kršteno 45 djece, a umrlo 60 osoba.
GODINA GOSPODNJA 1945.
Započela je zabrinutošću i strahom vjernika jer se opet čula topovska pucnjava na fronti Otok-Vrbanja, a i zrakoplovi su se počeli češće naljetati nad Županju i okolinu, te na cestama progoniti vojnike i vojničke kolone.
Blagoslov kuća je obavljen kao i do sada, ali uz gore navedeno raspoloženje.
Koncerm mjeseca siečnja izmijenjena dosadašnja mjesna posada s novom u kojoj su se nalazili u većini vojničari iz susjednih sela – Babina Greda i Gundinci – što je vrlo povoljno djelovalo na raspoloženje mjestnog žiteljstva. Članovi ove posade nisu pravili nikakvih izgreda niti su tražili da im se štogod mora davati za njihovo uzdržavanje i ishranu. Jedino su na počletku sabirali nešto u novcu za poboljšanje svoga naoružanja.
Budući da je nastalo zatišje na fronti Otok – Vrbanja, žiteljstvo je provelo poklade dosta veselo.
Početkom korizme došla je u selo neka žena iz Podgajaca, koje je ovdje održavala spiritističke sjednice, na koje su dakako, išle i neke žene i tu „doznale“ da su mnogi iz sela poginuli. Kad se pročulo za te „smrtne“ slučajeve, zavlada je selom opet skoro obća žalost i tuga, da bi se poslije ustanovilo, da je dosta tih ostalo na životu, koje je ona proglasila mrtvima.
Početkom mjeseca travnja nastavljena je ofenziva od Brčkog, Šida i Otoka, koje je vrlo naglo napredovala, tako da je bosanskom stranom prošla „Narodno Oslobodilačka“ vojska još 8. Travnja, pa su u Štitar prebjegli mnogi iz Bosne skoro u svakoj kući bio je veći broj tih izbjeglica. Pred Bosanski Šamcom je zaustavljena ofenziva te je i nakon ulaske u Šamac, ostala s desne strane obale Bosne sve dok nije i slavonskom stranom doe N.O. vojska do Šamca a i dalje!
14. travnja u jutro ušle su čete Jugoslovenske armije u Štitar. – Prije toga povukli su se iz Štitara ustaće i Nijemci, tako da u Štitaru niti u okolini nije bilo borbe.
Narod je sa strahom dočekao N.O.O. ćete u selo, ali je po malo nestalo toga straha i nepovjerenja, kada je vidio da ne čine građanskim osobama nikakva zla niti nasilja.
Prije ulaska u Štitar N.O.O. vojske, domaći sinovi, domobrani, koji su se nalazili kod kuće, bojeći se da ne stradaju kod ulaska N.O.O. vojske u selo, povukli su se bez oružja u šumu „Crna greda“ u blizini sela i u okolne stanove s nakanom da čim prvi val prođe povrate kućama i prijave vlasti.
No 15. Travnja odredi N.O.O. koji su bili u Gradištu pošli su da pregledavaju okolne šume, da se u njima možda ne nalazi kakva vojska koja bi davala otpor. Oni su naišli na Štitarce, koji su se odmah predali. Odveli su ih u Gradište i zatvorili u Petković „kućare“. Poslije su iz razdielili u dvije skupine. Prvu skupinu od njih devet ostavili su u Gradištu, a drugu od njih 5 poveli su kako su i sami rekli prema Đakovu. Onu devetoricu su noću potjerali prema Županji, te su ih na tom putu – nedaleko od Gradišta – pred Vraničevom kapelom (oko 100 metara iza 2 naseljeničke kuće) s desne strane ceste prema Županji, svih devet i dva Gradišca postreljali i zakopali na njivi.
To su bili župljani ove župe:
- Patar Sikavica, kućni broj 372; rođen 1909. – udovac iza Darinke rođene Buzov.
- Nikola Buzov, kućni broj 394; rođen 1907. – oženjen drugi put s Dragicom.
- Mato Buzov, kućni broj 370; rošen 1905. – oženjen s Rezom rođenom Sikavica.
- Ivica Dominković, kućni broj 304; rođen 1921. – oženjen s Katom rođenom Miličić.
- Đuro Živković, kućni broj 332; rođen 1922. – momak.
- Luka Lukačević, kućni broj …; rođen 1921. – momak.
- Ivan Dominković, kućni broj 7, rođen 1921. – momak.
- Martin Filipović, kućni broj 7, rođen 1922. – momak.
- Mato Đžoić, kućni broj 243; rođen 1923. – momak
Roditeli su ih dakako poslije toga traćili i tragali za njima po Gradištu i Županji. Odgovarali su im razno: ili da su otišli s tima jedinicama naprijed iloi da su u logoru u Županji, zatim u logoru u Vinkovcima… Ali im u trag nijesu mogli ući i ako su odmah sutradan poslije njihove smrti prelazili preko njihove krvi, koje je još uvijek bila svježa na cesti.
Jedno pet dana iza toga događaja vlestnik njive na kojoj su bili zakopani, došao je orati i orući izorao je mrtvace. To je odmah otišao javiti predsjedniku obćinskog N.O.O. u Gradištu – Matiću, koji mu je rakao neka ostanu gdje jesu i neka ništa ne dira u njih.
Dva tjedna iza toga bilo je proglašeno, da će u Gradištu (gdje je posteljano 40 ljudi!) biti dopušteno otvoriti skupne grobove tako da svaka obitelj može potražiti svoga pokojnika. Štitarski roditelji, one devetorice, otišli su na tu viest u Gradište da budu kod toga otvaranja grobova prisutni i da mogu prepoznati, ako se u tim grobovima nalazio koje od njihove djece. No kad su već bili u Gradištu stigla je zabrana iskopavanja tih grobova, ali su čuli za onaj slučaj kod oranja i odu tome čovjeku da se točno propitaju o čemu se radi. Tu su na temalju opisivanja odijela pokojnika koje je izorao, doznali na svoje zaprepaštenje, da bi to mogla biti njihova djeca. Ne časeći časa, odmah odu svi Štitarci na lice mjesta, uzmu motike i na označenom mjestu počnu kopati. Brzo naiđu na prvu lješinu i mati Tine Filipovića prepozna svojega sina. Sada više nije bilo sumnje gdje se nalaze! Odmah se vrate u selo i jave mjestnom obćinskom N.O.O., a isto tako i kotarskome u Županji. Rodbina je odmah dala praviti lijesove i imala je nakanu prevesti ih kući, na groblje, ali im to vlast nije dopustila. Nisu im dopustili da ih prevezu u gradiško groblje, nego su dapače naredili, dfa se imadu zakopati na mjesto gdje se nalaze samo dublje, jer su zbilja bili preplitko zakopani.
Međutim zauzimanjem sudca istražitelja, poručnika Vinka Valića, vlast je ipak dopustila, da se stave u lijesove i da se pokopaju na istoj njivi, ali na rubu uz cestu. To su roditelji i rodbina učinili, dne. 2. svibnja 1945. Gdje se do sada još uvijek nalaze pokopani! – 27.svibnja 1945. Privremeni nasljednik g. Pavoševića na župi, otišao je tamo, te po odobranju gradiškog župnika blagoslovio tih 9 štitarskih i 2 gradiška groba.
Zadnji dan što su odredi Jugoslavenske armije bili u selu, priredili u veče priredbu, na kojopj je bio i vlč. Gosp. Upr. Župe Đuka Pavošević. Oko 11 sati u noći vratio se kući, kako je to čula njegova rošđena tetka, gđa. Đula Zaluški, koje mu je vodila kućanstvo. Poslije toga u noći nije ništa čula ali ujutro 16.travnja tg., kada je ustala, mogla je ustanoviti na svoje najveće začuđenje da gosp. Pavoševića nema u kući. Nutarnja glavna izlazna vrata bila su zaključana, a u sobi nije ništa manjkalo, koliko se to moglu poslije ustanoviti vlč. gosp. Pavošević otišao je iz kuće samo na pola odjeven tj. U hlačama, cipelama obučenim na bosu nogu i zagrnut jesenjim ogrtačem, što je također teta ustanovila pregledavajući njegovu spavaću sobu koja je bila odmah do župske pisarne, a tetina soba do kuhinje. Kako, kuda i zašto je otišao do danas se nije moglu ustanoviti niti se štogod uobćer moglo o njemu čuti!
Župa Štitar je ostala bez svećenika do Spasova koje je ove godine bilo 10. Svibnja. Pred Spasovo, 9.svibnja, po odredbi preuzvišenoh gosp. Biskupa, došao je na župu privremenog upravitelja Josip Marković, profesor kateheka.
Došao sam na ovu župu iz svog rodnog mjesta Sikirevci, u kojem sam zbog ratnih prilika, proboravio prošlu zimu kod svoje mame. Nastankom nove države, Federative Jugoslavije, te prema njezinom poretku, nije bilo izgleda da ću više trebati u svojoj dosadašnjoj službi, pa me Preuzvišeni gosp. Biskup poslao na župu. Dolaskom na župu, trebalo je srediti župsku pisarnu i račune crkvene blagajne, budući da je predčasnik nenadano nestao sa župe, kako sam to gore spomenuo.
U tom poslu su mi bili pri ruci vriedni mjesni crkveni tutori, tako da se zbilja sve moglo liepo srediti i ustanoviti kud što spadaa i zašto je nešto baš tako bilo prije napravljeno!
Radeći te poslove u pisarni nisam dospio uzlaziti među puk, ali su oni često dolazili k meni moleći za sv. Mise kako za svoje pokojnike tako za ostale potrebe u sadašnjim teškim vremenima. Tih sv. Misa toliko traž, da niti pet svećenika ne bi moglo svima udovoljiti.
Od njih sam doznao za onu drugu grupu Štitaraca od njih pet koji su bili uhvaćeni u šumi „Crna greda“ i zastvoreni u Gradištu. Njih su zbilja poverli prema Đakovu, te se iza Mikanovaca u šumi „Lesnik“ prema Đurđancima zaustavili i tu su svu petoricu streljali i na mjestu pokopali. To su bili sčlijedeći župljani ove župe:
- Josip Dominković, kućni broj 375 – oženjem s Matijom rođenom Miličić
- Ivo Sikavica, kućni broj 372; – momak
- Marko Samardžija, kućni broj 191; – oženjen s Marom rođenom Kobaš
- Jakob Blažević, kućni broj 334; – momak
- Ivan Grizelj, kućni broj 43; – momak
Ubijeni su istog dana kao i onih devet iz prve grupe, samo opkop jedan sat poslije podne dne 16.travnja 1945., a oni iz prve grupe streljani su istoga dana oko 1 sat iz pola noći.
Dakako da niti njihovi roditerlji i rođaci nisu dugo vremena mogli za njih doznati. Svakako im je bilo čudno što su ih um Mikanovcima ljudi vidjeli, ali poslije Mikanovaca ih nije nitko vidio, a nitisu se oni sami javljali, dok su se drugi iz raznih krajeva javljali.
Ljudi iz daljnje i bliže okoline bili su u toj šumi i izrađivali željezničke pragove. Vidjeli su na tom mjestuz našto zatrpano i počeli su točnije to mjesto pregledavati i Mato Čolakovac prepozna brijaći aparat i neke druge sitnice svoga sina, koje su se tu nalazile, a Ana Bobać opet pronađe na grobu omotnicu od lista svoga sina. Ti dvoje su iz Gradišta. Oni su odmah počeli i odkopavati i kod prve ljudske lješine, na koju su naišli, našli su radničku knjižicu – legitimaciju Marka Samažije iz Štitara. Na povratku su istog dana uručili je njegovom bratu Mili Samaržija, te obavijestili rodbinu i druge Štitarce, gdje im se pokojnici nalaze. To je bilo dana 10. Lipnja ter godine. Tu su se odmah dogovorili što će učiniti, pa su napravili lijesove i otišli po njih, izkopali, stavili u lijesove i jednostavno noću dovezli i ostavili ih u groblju 13. Lipnja na blagdan sv. Ante, kojeg narod ovdje jako štuje, bila je u jutro sahrana tih pet župljana ove župe. (Ovo sve piše u Župskoj spomenici župe Štitar)
POGINULI I NESTALI
DOMOBRANI
Ime i prezime Datum rođenja Nestao / poginuo u
- Franjo ALADIĆ 04.02.1926. nestao u Zagrebu-Borongaj 1945.
- Ivica ALADIĆ 1921. nestao u Karlovcu 1945.
- Jakob BLAŽEVIĆ 30.04.1923 poginuo Đurđanci 15.04.1945.
- Ivo BREZOVIĆ Bobin 1925. nestao kod Bleiburga 1945.
- Ante BUZOV Lučin 1910. nestao u Sarajevu, Pale 1943.
- Ilija BUZOV 1918. posljednji put viđen u Varaždinu 1945.
- Ivo BUZOV 1924. nestao kod Šida 1945.
- Ivo BUZOV SEGRED 1920. nestao kod Bleiburga 1945.
- Mato BUZOV 1914. poginuo u Gradištu, 14.04.1945.
- Nikola BUZOV 1909. Poginuo u Gradištu 14.04.1945.
- Franjo ĆURLA 02.02.1919. nestao u logoru Maribor 1945.
- Antun DEBAK 06.01.1915. Ruševo kod Đakova 20.4.1945.
- Lovro DEBAK 04.08.1914. poginuo kod Doboja 20.06.43.
- Ivan DOMINKOVIĆ Firov 07.02.1921. poginuo u Gradištu 15.04.1945.
- Ivan DOMINKOVIĆ Mikin 18.11.1921. poginuo u Gradištu 14.04.1945.
- Josip DOMINKOVIĆ Firov 22.03.1918. poginuo u Đurđancima 15.04.1945.
- Josip DOMINKOVIĆ 22.03.1917. nestao oko Ruševa 1944.
- Antun DUGALIĆ 31.05.1922. nestao kod Babine Grede 1945.
- Antun DŽOIĆ 1908. nestao na Križnom putu 1945.
- Marijan DŽOIĆ Pavin 27.03.1920. nestao kod Bleiburg 1945.
- Mato DŽOIĆ Pavin 12.02.1923. ubijen kod Evića stanu Gradište, 16.04.1945.
- Lovro FILIPOVIĆ Andrić 15.02.1924. poginuo 28.09.1944.
- Martin FILIPOVIĆ Pilipović 08.11.1922. poginuo u Gradištu 14.04.1945.
- Đuro GAŠPAROVIĆ Adamov 01.03.1920. nestao kod Bleiburga 1945.
- Đuro GAŠPAROVIĆ Ilijin 1925. nestao kod Bleiburga 1945.
- Ilija GAŠPAROVIĆ Adamov 21.08.1927. nestao kod V. Gorice 1944.
- Ivan GRIZELJ 1921. poginuo u Gradištu 15.04.1945.
- Ivan ILIJAŠEVIĆ 25.08.2013. nestao 1945.
- Mato ILIJAŠEVIĆ 24.07.1919. poginuo 19.07.1943.
- Josip ILIŠEVIĆ 1916. nestao 1945.
- Mijo IVANOVIĆ 27.10.1927. poginuo u V. Gorici 11.11.44.
- Ilija KOBAŠ 1923. nestao na Križnom putu
- Luka LUKAČEVIĆ Agicin 05.10.1921. poginuo u Gradištu 14.04.1945.
- Tomo MADŽAREVIĆ 1921. nestao kod Bleigurga 1945.
- Tunjo MADŽAREVIĆ 1916. nestao kod Bleigurga 1945.
- Ivica MURGIĆ 1925. nestao na Križnom putu 1945.
- Ivo ORŠOLIĆ Burdić 1921. nestao kod Bleiburga 1945.
- Đuro PANDŽA Pešin 31.03.1909. nestao kod Bleigurga 1945.
- Šimun PASTOVIĆ Markov 15.10.1922. nestao kod Bleigurga 1945.
- Ivica PETTO dom.časnik 1917. nestao na Križnom putu 1945.
- Marko PRANJKIĆ Gomboš 1910. nestao kod Varaždina 1945.
- Pero PRGIĆ Đurin 1920. nestao kod Bleigurga 1945.
- Stjepan PRGIĆ Đurin 1924. nestao kod Bleiburga 1945.
- Đuro RELJANOVIĆ 10.04.1922. nestao kod Bleigurga 1945.
- Marko SAMARDŽIJA 1910. poginuo na Križnom putu 1945.
- Božo SIKAVICA 11.12.1923. nestao na Križnom putu 1945.
- Ivan SIKAVICA 15.01.1923. poginu u Đurđancima 15.4.45.
- Petar SIKAVICA 1909. poginuo u Gradištu 14.04.1945.
- Josip STRUNJA 1924. nestao 1945.
- Pavo STRUNJA 1922. nestao 1945.
- Grgur VINCETIĆ Ivšin 01.03.1922. poginuo kod Čelića 12.02.1942.
- Ilija VINCETIĆ 1912. nestao 1945.
- Ivan VINCETIĆ Đukić 15.05.1913. nestao 1945.
- Martin – Tina VINCETIĆ 02.11.1919. nestao kod Bleigurga 1945.
- Mato VINCETIĆ Đureni 11.02.1919. nestao kod Bleigurga 1945.
- Roko VINCETIĆ Ivšin 13.08.1913. nestao kod Bleigurga 1945.
- Đuro VUKOVIĆ Barin 1919. nestao kao njemački zarobljenik 16.05.1946.
- Đuro ŽIVKOVIĆ 31.03.1922. poginuo u Gradištu 14.04.1945.
- Đuro ŽIVKOVIĆ 28.03.1925. nestao kod Zagreba 1945.
- Ivan ŽIVKOVIĆ Martinović 28.08.1922. nestao na Križnom putu 1945.
- Jakob ŽIVKOVIĆ 26.04.1922. poginuo u Vinkovcima 1.1.44.
- Mato ŽIVKOVIĆ Martinović 02.05.1919. nestao kod Babine Grede 1945.
- Mijo ŽIVKOVIĆ 19.05.1920. nestao na Križnom putu 1945.
Ukupo 63
USTAŠE
- Marko BIČVIĆ 1925. nestao kod Bleiburga 1945.
- Ivan JAJČANIN 1900. nestao kod Sl. Broda 1945.
- Mijo JAJČANIN 1916. nestao kod Sl. Broda 1945.
- Mijo JAJČANIN 1921. nestao kod Sl. Broda 1945.
- Petar JAJČANIN 1924. nestao kod Sl.Broda 1945.
- Pavo KLAIĆ Furtić 1926. nestao kod Bleigurga 1945.
- Pero KLAIĆ Furtić 1907. nestao kod Bleigurga 1945.
- Andrija KOKANOVIĆ 1922. nestao kod Zagreba 1945.
- Adam KRISTIĆ 1925. nestao kod Novske 1945.
- Luka KRISTIĆ 1909. nestao kod Babine Grede 1945.
- Andrija MARTINOVIĆ 1908. poginuo 29.07.1944.
- Antun MILIČIĆ Markovi 06.06.1925. nestao kod Bleigurga 1945.
- Đuro PAUK 10.04.1922. nestao kod Bleigurga 1945.
- Ilija PAUK 19.07.1923. nestao kod Bleigurga 1945.
- Ivan PAUK 20.01.1922. poginuo 08.07.1942.
- Ivica PRŠA 1922. nestao na Križnom putu 1945.
- Ante RELJANOVIĆ 1920. nestao kod Zagreba 1945.
- Franjo RELJANOVIĆ 1924. nestao kod Zagreba 1945.
- Antun SIKAVICA 19.05.1920. nestao kod Sl. Brod 1945.
- Ivan STRUNJA 1900. poginuo 29.07.1944.
- Antun VESTIĆ 28.12.1921. nestao kod Zagreba 1945.
Ukupno 21
PARTIZANI
- Antun DOMINKOVIĆ 18.01.1927. nestao kod Koprivnice 1944.
- Slavko KALENIĆ Ivšin 14.05.1921. nestao kod Teslića 1943.
- Ivan LEŠIĆ 27.01.1925. nestao kod Našica 1945.
- Ivan LUKAČEVIĆ Gregić 03.02.1926. nestao u povlačenju 1945.
- Ranko RANČIĆ 1918. poginuo u borbama 1945.
- Marin VINCETIĆ Grgošević
- 30.01.1921. Poginuo u Gundincima – Orljak, 29.07.1944.
Ukupno 6
ŠTITARCI PRIPADNICI NJEMAČKIH POSTROJBI
- Mijo GEPERT 1912. nestao kod Babine Grede 45.
- Štefan JÜNG 1913. nestao kod Babine Grede 45.
- Antun MILIČIĆ Markov 03.06.1922. poginuo kod Maglaja 2.12.43.
- Ivo VUKIĆ Semberov 18.05.1913. poginuo kod Bleiburga 16.05.1946.
CIVILI
- Ivan BLAŽEVIĆ 02.03.1895. poginuo u Babinoj Gredi 20.12.43.
- Marija BLAŽEVIĆ 25.01.1920 isto
- Antun Tuna CRNKOVIĆ 1913. nestao 1943.
- Božo ČAVKA 27.03.1900. poginuo kod Čelića 8.8.41.
- Pavo DAMJANOVIĆ 1906. poginuo u Babinoj Gredi 2.9.44.
- Mato DOMINKOVIĆ 09.02.1905. poginuo u Vinkovcima 26.12.1944.
- Pavo LEŠIĆ 1898. poginuo u Paučju 23.11.44.
- Pavo KOKANOVIĆ 1900. nestao u Zagrebu 1945.
- Marija MANDARIĆ 1906. poginula u Štitaru 17.8.46.
- Kata MIKLEUŠEVIĆ 15.11.1895. poginula u Vinkovcima 26.12.44.
- Ilija MILIČIĆ Tomić 30.08.1890. Ubijen u Gundincima – Orljak 29.07.1944.
- Ivan MILIČIĆ Paveni 08.02.1894. pogunuo u Štitaru 9.4.45.
- Mato MILIČIĆ Paveni 09.02.1902. nestao kod Županje 1944.
- Šimo MILIČIĆ Tomić 02.04.1894. ubijen u Gundincima – Orljak 29.07.1944.
- Lovro OFFENBECHER 1895. nestao kod Gradišta 1945.
- Andrija SIKAVICA Ožegović 1892. ubijen u Gundincima-Orljak 29.07.44.
- Đuka PAVOČEVIČ svećenik 1913. ubijen i bačen u Savu kod Štitara 1945.
- Marko (Maks) POLAK Židov 06.10.1875. nestao u Jasenovcu 1942.
- Marta (Gizela) POLAK – LOSICH 03.11.1888. Nestala u Jasenovcu 1942.
- Ivan SIKAVICA 1906. Ubijen u Gundincima-Orljak 29.07.1944.
- Ivan VINCETIĆ Đureni 26.01.1904. ubijen u Vinkovačkom logoru 26.12.44.
- Stjepan VINCETIĆ Načelnik 24.12.1890. nestao kod Bleiburga
Pored ovdje, imenom navedenih žrtava, iz sela je, u ljeto 1942. godine, odvedeno sedamdesetak Roma, a u jesen iste godine i šest Židova.
Pri izradi ovoga popisa žrtava u Štitaru, sudjelovali su:
- Matija BAKRULČIĆ
- Eva BENAKOVIĆ
- Đuro DOMINKOVIĆ – FIROVI
- Antun FILIPOVIĆ – PILIPOVIĆ
- Ivan GAŠPAROVIĆ – Adamovi,
- Antun ILIŠEVIĆ – Tonča
- Marija ILIŠEVIĆ – Druga
- Marija LUKAČEVIĆ – Barunica
- Ivan MILIČIĆ – Ljepotan
- Kata MILIČIĆ – Tomić
- Stanko MILIČIĆ – Paveni
- Ivan PANDŽA – Pajo
- Ivan ŠARIĆ – Kranjac
- Gabrijel VINCETIĆ – Đukić i
- Đuro ŽIVKOVIĆ – Stipin