IVAN ŠARIĆ BAĆA – IGRA S MLADIM SUNCEM 1. Dio

Zadnjega petka u srpnju godine Gospodnje 2001., nakon zajedničke večere kod nas, otpratili smo Mihaelu, Anu, Elenu, Tomu i Ivicu na Krk. Dečki, dakle zetovi Tomo i Ivica kojeg Elena od milja zove Idi, povezli su i svoje velike motocikle, pa putuju s dva automobila. U subotu u jutro se javljaju ali ne s Krka nego iz Villach-a. Četiri sata stoje pred tunelom u kojem se dogodio udes. A sunce nesmiljeno pali. Na svu sreću imaju u oba automobila klima uređaj, pa je podnošljivo.

Mato, Tanja i mala, četiri mjeseca stara, unučica Antonija, putuju u utorak na Hvar. Ne idu automobilom zbog Antonije. Lete. Odvezao sam ih na frankfurtski aerodrom.

Predali smo prtljag i sjedimo u kafeu. Slušamo raličite jezike, gledamo ljude svih boja kože. Bože moj, kako je svijet mali. Konobari službeni. Znaju da većinu gostiju više nikada neće vidjeti, pa ste tako i ophode. Osim jednoga Talijana. On svoje podrijetlo ne može zanijekati. Ali i ne trudi se. Za obližnjim stolom sjedi čovjek srednjih godina. Čita španjolske novine i pije pivo. Plaća kovanicama.Koliko kovanica – toliko piva. Očito ih se ovdje želi riješiti. Vjerujem da će u avionu češće morati prošetati. Mato i Antonija lete prvi puta u životu. Antoniji je očito svejedno, no Mato je samo «radoznao». Tanja je već letjela u Ameriku, ja sam dosta puta letio, pa mu «dočaravamo atmosferu». Ne može on priznati da mu nije svejedno, no najviše se brine što će mu stjuardesa ponuditi za jelo, iako mu je jelo sporedna stvar na svijetu. Samo neka je bečki odrezak i pommes frittes. Otpratim ih do policijske kontrole, pozdravimo se i sretno. Na automobilu me je dočekala kazna od 20 maraka. Jeftinija kazna od parkirališne pristojbe. Kako se to Nijemcima moglo dogoditi? Dozvoljeno je parkirati samo 15 minuta. Ja sam ostao skoro dva sata. No to mi danas nije važno.

Djeca su otišla, sretno su stigla na odredište pa sada i mi možemo pakirati stvari i krenuti na put.

Prvi je dan kolovoza. Tropska vrućina. Zbog toga smo odlučili krenuti predveče. Oko 19 sati krećemo. Autocesta normalno popunjena. Nakon nekih desetak kilometara Lucija se sjeti da je zaboravila torbu. Prvi izlaz i nazad u Heilbronn.Da li je to prva nezgoda na ovom dugom putu? Da capo al fine – ili, kako se to kod nas prije znalo reći: Jovo nanovo. Što dalje vozim sve me više iznanađuje da nigdje, pa niti oko Štutgarta, nema gužve a prava je sezona godišnjih odmora!? Kako se spušta noć, tako u automobilu biva ugodnije. Oko 22 sata smo pred Münchenom. Ne vozim kroz grad, jer još je rano, pa je grad sigurno pun. Obilazimo ga i dolazimo na široku auto cestu prema Salzburgu. I ovdje nema gužve. Nazivaju djeca. Zanimaju se za stanje na cesti. Čude se i vesele da je tako dobro.U Bad Reichenhalu kupujem vinjetu i sjetim se šogora Ive, koji je u lipnju bez vinjete došao u Njemačku, ali su ga u povratku kontrolirali i kaznili s 300 maraka. S Austrijancima se nije igrati. Na toj benzijskoj pumpi uvijek točim gorivo. Samo sam jednom točio u Austriji. Preverili su me, i od tada nikada više. Što se čovjek više približava jugu, poštenje rapidno pada.

Prolazim pustu bivšu granicu između Njemačke i Austrije i vozim prema Grazu. Na tom pravcu autocesta nije do kraja izgrađena. Ima oko 70ak kilometara obične koja vodi kroz naselja. To me ne smeta. Ne žuri mi se. Ta na odmoru sam! Ispred mene automobil njemačke registracije. Pomalo me već ljuti, jer vozi ne samo onoliko koliko je dopušteno nego i sporije. Jedva sam čekao priliku da ga obiđem, što mi je nakon nekoliko kilometara i uspjelo. Vozač je neki stariji čovječuljak. Nije čudo da tako vozi. Došavši na auto cestu ne mogu vjerovati. Djeluje pomalo avetinjski pusta. Niti iza mene niti predamnom automobila. To još nisam doživio. Na poznatom parkiralištu, gdje ima pitke vode, pravimo stanku zbog moga malog psa Sisi ali i zbog nas. Ugodno ljetno veče. Romantiku pomalo kvari jedno oveće društvo glasnih Turaka. Dok Sisi trčkara prostranim parkiralištem malo se osvježavamo hladnom vodom iz crpilišta, kojeg je napravio neki umjetnik. Bar na njega upućuje mala metalna pločica. Da nisam na njoj pročitao ime toga «umjetničkog djela», ne bih znao što ono predstavlja i iz kakve sam to umjetnine pio. Imam velikih problema s modernom umjetnošću. U tom sam pogledu konzervativan. Ma ne samo u tom, ali uglavnom. Volim znati što gledam. Sjećam se izložbe ekspresionista u München-u. Bilo je to za vrijeme jednog od naših godišnjih sastanaka u Augsburgu. Kolega Vinko je predložio da ju pogledamo. Nije me morao puno nagovarati. München je lijep. Uvijek ga rado vidim, a i ovakovu se izložbu probranih djela iz privatnih kolekcija ne može vidjeti često. Tako smo on, Franjo i ja otišli odmah poslije ručka i najprije pogledali izložbu. Iako obogaćenoga duha ne zabravljamo niti na tijelo.Odlazimo u pivnicu Paulaner – Keller i promatramo s našeg stola u prikrajku veliku skupinu Japanaca. Bože moj, što sad oni misle o Evropi, o Njemačkoj. Ili trenutno misle što će to dobiti za večeru. Riže sigurno ne. A niti suši. U tim mislima prilazi nam konobar i naručujemo piće. Taj mi se čovjek odnekud učinio poznatim. I Franjo misli da ga je negdje već vidio.Govorimo njemački, ali svi s akcentom.Tek sam se nakon večere usudio ga zapitati, da li se mi poznajemo. Pita me da li smo se vidjeli u Hamburgu. Ne. Ali u Paderbornu! Dok smo Franjo i ja tamo studirali on je nedaleko od «naše kuće» držao restoran. Nekoliko puta sam tamo bio. Pokojni kolega Mato i, hvala Bogu još uvijek živi, kolega Marijan bili su njegovi češći gosti. Bio je Matin zemljak, Hercegovac; volio je i politizirati. Tada je politika bila druga. Nije se svatko njome bavio. Oni tadašnji oportunisti nisu. Oni se sada bave politikom. Zato i jest takva. Bila je to zgodna prigoda sjetiti se studija makar fragmentalo. Zbog truda nekoliko kolega moram spomenuti i to, da su mi upravo za večer toga dana oni spremali iznenađenje.Od tekstova moje prve knjige pjesama «Romanca mojoj Slavoniji» priredili su «književno veče». Ali ja sam ih iznevjerio. Nisam bio tu. Tako je ta priredba održana druge večeri. Rado se toga sjećam pa i na ovaj način zahvaljujem kolegama: Marijanu Sertić, Jozi Bešlić, Juri Planinc, Vinku Stjepandić te Stjepanu Herceg, koji je imao ideju.

No vratimo se ekspresionistima. Picasso je na početku svog slikarstva također spadao u ekspresioniste. Na tim rijetkim njegovim slikama vidjelo se o čemu se radi. No kasnije je doista pretjerao. Ili ja tu modernu umjetnost tako gledam. Na pročelju zgrade suda u Heilbronn-u naslonjen je veliki komad već potpuno zahrđalog željeza. Mislio sam da su to majstori zaboravili, no to je umjetničko djelo, reče mi prijatelj odvjetnik, koji ga skoro svakoga dana mora gledati. Uz rijeku Neckar su postavili predimenzionalni penis od drveta. Služi kao klupa za odmor. Neko se tu možda može i odmoriti, ja na njega još nisam sjeo. Koliko duha – toliko i umjetnosti!

Okrijepljeni krećemo dalje, jer nisam umoran. Vozim opušteno i prisluškujem radio. Na srednjem valu hvatam radio Zagreb. Ponoć je. Nakon nekoliko mjeseci želim čuti hrvatske vijesti. Prva me je razočarala. Mirovine se smanjuju za deset posto. Pa niti vijest o većem broju turista na Jadranu me ne može udobrovoljiti. Mislim na konkretne umirovljenike. Do sada su im mirovine bile male, jedva su sastavljali kraj s krajem. Kako će sada? Koliko mi dopušta stanje na cesti gledam svjetla po obližnjim brdima. Luciji nikako nije jasno, da bih ja tamo gore htio živjeti. Možda bih samo želio pobjeći od civilizacije u tišinu. «A od čega bi živio», upita Lucija. «Pa i ti ljudi od nečega žive.» Sjećam se jedne vožnje s pokojnim prijateljem Antunom kroz Bosnu. Bila je noć. Prolazeći vijugavom cestom od Teslića prema Sarajevu, dolje, duboku u uskoj nizini, ugledam svjetla. Oveće naselje.»Bože moj, od čega li ovi ljudi žive» upitam Antuna.Učinilo mi se da je rakao «od kave». «Ma gdje im je tu kava?» «Ma ne kave, nego have» – nato će Antun. Od zraka, jer hava na turskom znači zrak.Turci nam ostavili havu i još puno toga.Baš su nas obogatili. Sigurno i ovi brdski Austrijanci žive i od have. I vjerujem da ona nije ni loša.

U tim mislima se približavam graničnom prijelazu Spielfeld. Tu obvezno pravimo stanku zbog duty free shopa.Kupujemo kavu (ovdje je neka druga hava) i cigarete. Kupujem samo tri šteke. Toliko će mi biti dosta do povratka. U oči mi upada veliki broj automobila s češkom registracijom. Očito idu u Hrvatsku, na more. Al će im se Dalmatinci radovati. Bije ih loš glas jer su slabi potrošači. U odnosu na prijašnje godine automobili su im daleko bolji. A kakve su im lisnice i potrošački mentalitet?

Slovenski carinici samo odmahuju. Brzo prolazimo Maribor, Ptuj i stižemo u Macelj.I hrvatski carinici odmahuju kao da se hlade ili tjeraju komarce. Trakošćan. Na desnoj strani ceste je Jesenje. Ovoga puta nemam grižnju savjesti zbog kume Iveka. Štef mu je za Uskrs ponio heilbronsko vino, koje sam mu davno obećao. Otvorio ga je na Uskrs kod je došao iz crkve. Heilbronsko je vino dobro, no ipak bih bar na trenutak želio zaviriti u kumovu klet. Priznajem i zbog vina. Ali tamo me nekako vuče lijepa priroda, po brežuljcima razbacane klijeti i njihovi veseli i gostoprimljivi domaćini crvena lica.

Još dok je Zagreb ličio na hrpu nabacanih svjetlećih žarulja, prvi wellcom. Cronet se javlja i želi dobrodošlicu. Unatoč te ljubaznosti moj mobitel ipak ne radi. Ne uspjevam nazvati djecu na moru. Ravna auto cesta od Zagreba prema Slavonskom Brodu nije pusta, ali je dosadna. Nekoliko puta obilazim neki talijanski automobil, onda on mene i tako se igramo.U toj igri se na lijevoj strani počimaju nazirati obronci Moslovačke gore. Prolazim kraj odmorišta Križ Novoselac. Memento, Očenaš, za jednog prijateljaiz Križa i njegovu bolesnu suprugu. Na desnoj strani, ravnoj kao stol, slaba magla objesila se na drveće i nisko raslinje kao poderane bijele plahte a između njih kao kristalne girlande pod svjetlima automobila svjetluca rosa kao niz bisera o vratu lijepe djevojke. Romantično. No taj romantični ugođaj nije dugo trajao. Odjednom spaljena zemlja. Tmuran osjećaj. Čak me ni vesela glazba s «Narodnog radija» iz Velike Gorice ne može razveseliti. Strašne asocijacije na nedavnu prošlost koju potiču i «drumske aveti» – benzinske crpke uništene tijekom prošlog rata. Opominju li, sjećaju ili jednostavno čekaju potentnog investitora? Pokušavam se istrgnuti iz tih misli.

Očito je na tim njivama bila posijana pšenica. Poslije žetve spalili su strnjake. Sjetih se Luke Ilića Oriovčanina rođenog 15. listopada 1817 godine u Oriovcu, tada sjedištu jedne kompanije gradiške graničarske regimente, svećenika, koji je od 1872. do svoje smrti 1878 službovao u Novskoj i u svojoj knjizi «Narodni slavonski običaji» 1846 godine, dakle točno stotinu godina prije moga rođenja, o slavonskoj žetvi napisao i ovo:»Što se žetve tiče, kao i kod inih većjih poslovah Slavonac uzajamno s komšilukom obradjuje. Dve, tri se kuće sastanu i najprie kod jednog zatim kod grugog i t.d. žanju. Veće obitelji i same rade. Obično po dvoje na jednom slogu žanju. Nu muškarci osobito djerzi (momci) kadišto i sami svaki po jedan teraju. Prem je žetva jedan izmedju najtežjih poslovah, buduć je žetelac ceo dan prignut, ipak neprestano ore berda i ravnice sa žeteoskimi pesmami. Nu da čovek pravo ponjatje od toga ima, trebalo bi pesme iz nekoliko desetak Slavonskih gerlah, i to usred pironosnih gajevah i miomirisnih poljah slušati; trebalo bi motriti tiho gibanje Slavonskih poslenicah i kako svaki glasoudarac očevidnu kanoti zapoved izrazuje:kako se ima sagnuti, kako i koliku rukovet serpom zahvatiti, kako berzo odrezati, kako hitro ali ipak pazljivo – da se zerno neiztruni – istu rukovet na zemlju metnuti; to sve velim trebalo bi slušat i gledat, a pokraj toga laganu mužku mladež, gde snopove, svezav ih, snažnom rukom u vis podižu, i kanoti ponoseć se što su ih tako kruto svezali. Čestoput jednog ili drugog gledaoca i gledateljicu, zazovu, neka slobodno pokušaju, ako mogu, perst turiti izpod svezane gužve (u Djakovištini se vele uže); na dalje: gde i oni ili nuz vilinske glase od trudoljubivih lepoticah, kadšto svoj mužki čuti dadu, ili sami napose od kakvog starog junaka započmu, da od gromovitog njihovog glasa cela okolica zaori.»

Dobro se sjećam ovakvih žetvi. Ja sam, budući sam bio dječak, morao «sterat uzice». Dakle morao sam polagati na zemlju uža, na koja su žene koje «rukovedaju», stavljale «rukoveti». Rukovet je određena pregršt pokošene pšenice, koja, kad je momak sveže, čini snop. Snopovi se slažu u «devetake» i «kršće» i to klasom prema sredini, kako pri eventualnoj kiši ne bi pokislo. Tri devetaka čine «krst». Sada mi to sve izgleda romantično. No moram priznati, da taj posao nisam radio s užitkom. Iako se počimalo žeti za(h)lada, radilo se i po jarkom suncu. Pa još ako je njiva bila dugačka! Nikad kraja, nikad malo odmora. Dobro se sjećam da su žeteoci unatoč žege pili rakiju. Vjerujem da su to radili iz nekoliko razloga. Jedan je u svakom slučaju žeđ. Nisu žeđali. Drugi je svakako «snaga» dobivena od alkohola. Iako velečasni Ilić o tome ništa ne kaže, sigurno je i ta «muška mladež….snažnom rukom snopove u vis podizala» i pod utjecajem rakije. No sigurno je to bila i svojevrsna demonstracija snage i muškosti glede nazočnih djevojaka. Nisu badava «djerzi», dakle mladići koji se žele ženiti, «kadišto i sami svaki po jedan slog terali». Unatoč teškog žetvenog posla u svakim se kolima pri povratku kući orila pjesma. Poslije večere su djevojke sjedile na drumu (u mom selu se ulicu zvalo drum ili struka. Isred svake kuće do tarabe (ograde) prolazila je struka (pješačka staza) a na nju se nadovezivala travnata površina sve do kanala, po nekoliko metara. U Bošnjacima i nekim ulicama u Babinoj Gredi, taj je prostor bio širok i po nekoliko desetaka metara).Dolazili bi im momci i pomalo, unatoč «nevidljive» mame ili bake iza firangli, pokušali staviti ruku pod suknju. Gaće nisu nosile. Već se odprilike znalo koji momak ide za kojom curom. No sve do «pitanja» (dakle dok mladoženja ne dođe službeno, u pratnji još jednoga ili dva prijatelja, pitati oca djevojke, da li će dozvoliti da se ona uda za njega) to je bila tajna.

Slaba magla doima se kao dim kojeg čak mirišem. Iz tih me misli preznu vijesti s radija. Nisu nove. Već sam ih čuo: smanjenje mirovina, povećan broj turista, sindikat policije kani podnijeti krivičnu prijavu protiv Račana i ministra unutarnjih poslova. Matica iseljenika u Bizovačkim Toplicama organizira školu folklora za djecu iseljenika. Tražim drugu postaju. Radio Osijek upozorava štovano građanstvo, da «azil za pse nije više u stanju primiti niti jednog psa». Pozivaju se građani za pomoć. Nisam još čuo da se ovim putem pozivalo na pomoć ugroženim obiteljima a ima ih i u samom Osijeku puno. Bože moj, u kakvom mi to svijetu živimo? Sudeći po broju kamiona na pakriralištima, na koja još uvijek nitko nije posadio drveće, ipak se nešto radi. Na cesti najčešći su oni s bosanskom ragistracijom. Na žalost ne znam od kuda su. Gospodin Petritsch je jednim potezom «ukinuo granice». Možda je i bolje. Obilazim jedan kamion s beogradskom, jedan s registracijom Rume. Već odavno ovu auto cestu nisam doživio tako frekventiranu. Više automobila nego u Austriji. U «igru obilaženja» već spomenutog Talijana priključio se i jedan džip iz Reutlingena pa i on pomalo razbija monotoniju.

Staro Petrovo Selo. Nekada je na tom parkiralištu bila dobra pitka voda koja je obilno tekla iz glave mesinganog lava. Sada ne vidim lava, očito nema pakrirališta. Žrtvovali su ga kao starozavjetnog jarca novoj auto cesti.
Desno se već dobro nazire Motajica.Sjetih se, da je tu nekad bilo Jelas polje. Tu je posljeratna vlast htjela proizvoditi rižu, pa su ljude tjerali na Jelas ili «rižino polje» (ovo se odnosi na vlast poslije II. Svjetskog rata – ova poslije zadnjeg rata proizvodila je daleko deblju «rižu»). Uporno gledam na lijevo, da se probudi sunce. Iza brodskog vinogorja izroni veličanstveno u svojoj zlatno – crvenoj boji još malko pospano mlado sunce. Iako još slabe, zrake mu pomilovaše drveće i upališe bezbroj blještavih krijesova. Počima igra skrivača s mladim suncem. Godinama već nisam doživio buđenje slavonskog sunca. Tek se sakrije iza starih hrastova, tek iz slabe magle, koja mu je loš zaklon. Vidim ga. U toj igri dođosmo do Slavonskog Broda. Ono mi isplazi svoj okrugli, blještavi jezik, kao da mi se želi narugati. Prošla je igra, ili kako se to kaže kod nas u Štitaru „rasprd igra“.

Dobro se vidi toranj nove crkve. Župnik je vlč. Davida. Njega sam tu posjećivao dok još nije imao niti čestita stana. Posredovao sam mu veliku materijalnu pomoć. On to nije zaboravio. Nekoliko ih je kojima sam kao ovome pomogao. Sada se ta velečasna gospoda kite medaljama, koje su dobili za «graditeljstvo, samoprijegor, mučeništvo». Od seoskih kapelana postaju direktori, od polusposobnih župnika dekani, od umišljenih prebendara biskupi ordinariji. Evala!

Oko 7 sati stižemo u još pospanu Seonu. Sunce već dobro grije, najavljuje vrući drugi dan kolovoza. Savladan od umora i bolova u kralježnici, iako ne pospan, nakon prve kave i šljivovice u Slavoniji odlazim u postelju. Dugo nisam mogao zaspati. Kroz glavu mi prolaze slike netom viđene. Blještavilo mladog slavonskog sunca još mi je u očima. Zaspao sam u opetovnoj igri s njim.

Bude me oko 14 sati. Došao je šogor s posla. Na dvorištu se u kotlu kuha mladi kukuruz. Ručamo vani u hladovini. Puno je muha. Moja ih šogorica Anica nesmiljeno ubija, ali bez koristi. Za ručak je priredila ukusnu domaću kokoš s mladim pečenim krumpirom. Odričem se antialkoholizma. Šljivovica, i to na svaku nogu po jedna, kao aperitiv, a poslije Ožujsko pivo. Iznenadio sam se. Pivo je daleko ukusnije nego prije. Ili se meni pije?