Ove 2018. godine navršava se 170 godina od rođenja prof. Ivana Martinovića. Zbog njegovih velikih zasluga na polju prosvjete i obrazovanja pokrećemo inicijativu za preimenovanje Osnovne škole u Štitaru. Inicijativa nema nikakve ideološke motive, prof. Martinović nije se bavio politikom. Cijeli svoj život posvetio je odgoju i obrazovanju hrvatske mladosti, usavršavanju učitelja u zvanju i unaprjeđenju cjelokupnog hrvatskog školstva. Posao učitelja i rad u prosvjeti je proces čiji rezultati nisu vidljivi odmah, zapaliti iskru interesa u djetetu, zainteresirati ga, privući pažnju svojom učiteljskom vještinom i darom osobito je cijenjena značajka učitelja. No, na rezultate treba dugo godina čekati. Kad dijete odraste i dođe u radnu i stvaralačku dob, tek se onda vidi utjecaj učitelja. Mudra izreka kaže da utjecaj učitelja nikada ne prestaje, vječna je to iskra koja se može generacijama prenositi. Možda rad profesora Martinovića nije toliko poznat i vidljiv ali iskra koju je on zapalio još uvijek tinja i utkana je u suvremeno hrvatsko školstvo. Njegova životna i radna biografija to pokazuje i posve je prikladno i primjereno školu u Štitaru nazvati njegovim imenom. Dug je to zavičaja i rodnog mjesta. To su učinile i škole u mnogim okolnim mjestima nap. Bošnjaci svome Bernardinu Tomi Leakoviću ili Babina Greda svome velikom sinu Mijatu Stojanoviću ili Velika Kopanica svome Ivanu Filipoviću zatim škole u Vrbanji, Cerni itd. Nezgoda je u tome što se oduzima ime poznatom pjesniku, no ponavljam nema tu nikakvih ideoloških primisli. Smatramo kako pjesnička zvijezda Gorana Kovačića neće zbog toga potamniti.
Zašto Osnovna škola Ivana Martinovića ?
Sažeta biografija prof. Ivana Martinovića
Ivan Martinović , hrvatski pedagog, metodičar ,učitelj i povjesničar školstva. Rođen je u Štitaru 30. siječnja. 1848. Prof. Ivan Martinović primio je temelj svojega duhovog razvitka u velikoj krajiškoj zadruzi Martinovića. On je sam znao govoriti – piše o njemu jedan njegov poznavalac prigodom njegove smrti
„ da se u zadružnom životu naučio radu, redu, čistoći, poslušnosti, savjesnosti i kršćanskoj pobožnosti“
Ta stara štitarska graničarska zadruga iz koje je potekao prof. Martinović bila je na mjestu kuće u sadašnjoj Strossmayerovoj ulici na broju 88. ( preko puta zadruge Napredak –danas kuća obitelji Pavić )
U Štitaru je završio njemačku općinsku školu, a u Vinkovcima pukovnijsku glavnu školu. Neko vrijeme poslije toga radi kao učitelj – pripravnik u Štitaru, a onda je naredbom krajiških vlasti imenovan narodnim učiteljem u Šiškovcima.
Godine 1868. položio je prijemni ispit i završio dvogodišnji pedagoški tečaj u Petrinji. Nakon toga imenovan je učiteljem u Gundincima. Od godine 1871. ponovno u Petrinji pohađa pedagoški tečaj za učitelje građanski škola. Nakon završetka tečaja ostaje u Petrinji i dobiva mjesto učitelja u novoosnovanoj vježbaonici petrinjske učiteljske škole. Za svoj marljivi rad i zalaganje 1873. nagrađen je odlaskom u Beč na Svjetsku izložbu. Tom je zgodom prisustvovao skupštini slavenskih pedagoga. Težeći osobnom usavršavanju, uz potporu Zemaljske vlade,od 1875. pohađa „ Bečki pedagogij“ kojeg uspješno završava 1878. Time je prof. Martinović stekao najvišu moguću naobrazbu koju je u to vrijeme mogao steći učitelj.
U svjedodžbi o završenom pedagogiju koju je pisao tada napredni i poznati pedagog Friedrich Dittes kod kojeg je Martinović pohađao studij piše:
„ Vladanje bez prijekora. Nadam se da će po svom marljivom radu i po moralnim kvalitetama odgovarati potrebama domovine. „
Iz života u Beču ostala je anegdota koju je zabilježio pokojni vlč. Luka Vincetić koji je u rodbinskoj vezi s prof. Martinovićem.
Profesor Martinović redovito je istom bečkom ulicom išao na predavanja u „ pedagogij „ a bio je naočit, zgodan i jak čovjek. Jednom prilikom ga je zaustavio otmjeni stariji bečki gospodin i počeo se raspitivati tko je on, što radi tu itd. Kad je saznao da je oženjen reče; Šteta, moja Vas kći već duže vremena prati i zanima se za Vas. Sklona Vam je, no pošto ste oženjeni nažalost od toga nema ništa.
Po povratku iz Beča službuje u Podgajcima i Županji. O njegovom radu u Podgajcima u zapisniku komisije brodske pukovnije stoji;
„ Učitelj je Martinović ovu od prije zanemarenu školu doveo do najljepšeg uspjeha u obuci te za to zaslužuje najveće priznanje“
Nakon toga službuje u građanskim školam u Novoj Gradiški i Slavonskom Brodu. Njegov rad u tim školama na visokoj je razini i uživa veliki ugled među građanstvom. U to vrijeme počinje njegov rad u učiteljskim udrugama i borba za unaprjeđenje školstva. Godine 1892. biva premješten u Zagreb, najprije u vježbaonicu uz učiteljsku školu a ubrzo na mjesto profesora u istoj školi. Tu ostaje do umirovljenja 1909. godine. Zanimljivo je spomenuti da je, već kao zreli profesor, od 1892 – 1895 pohađao predavanja na Filozofskom fakultetu – uvijek je bio svjestan da još puno toga ne zna.
Godine 1906. uz potporu zemaljske vlade odlazi na studijsko putovanje po Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj s ciljem proučavanja tamošnjeg školstva.
Iako je bio domoljub, koji je uvijek isticao značaj hrvatskih učiteljskih institucija, učiteljskih društava i odgoja hrvatske mladeži ipak se nikada nije bavio politikom. Zalaganjem za rad hrvatskih učiteljskih institucija, širenje prosvjete i obrazovanja mladih smatrao je pravim načinom borbe za slobodu svog naroda i njoj je posvetio cijeli svoj život.
Prigodom odlaska u mirovinu Zemaljska vlada mu se posebnim pismom zahvalila na:
„ u svakom pogledu uzornom i ćudorednom vladanju, revnom i vjernom službovanju kao i na naprednoj i uspješnoj pedagogijsko-didaktičkoj vještini“
Rad prof. Martinovića naročito je vrednovan u okviru njegovog rada u Hrvatsko pedagoško – književnom zboru čije je dopisni član od 1881., od 1895 „pravi“ do kraja života, pa doživotni „ počasni“ član. Dugi niz godina bio je član upravnog odbora Zbora i njegovih komisija a predsjedao je i 3. Odsjekom zemljopis-prirodoznanstvo. Njegova nastojanja vezana uz obrazovanje učitelja za rad s gluhonijemom djecom, kao i ostalom djecom s poteškoćama u razvoju, izrada i sudjelovanje u izradi nastavnih planova za pojedine predmete, nastojanja da u njih, osim obrazovnih, ugradi i stjecanje takvih znanja koje će učenika pripremiti za praktičan život, svrstavaju ga u red naših najistaknutijih pedagoga toga vremena. Prof. Martinović je 1909. godine izabran za predsjednika Hrvatsko pedagoško – književnog zbora na mandat od tri godine.
Velike su njegove zasluge prilikom ustanovljenja Hrvatskog školskog muzeja na čijem je čelu bio do smrti . Umro je 24. srpnja 1927. u Zagrebu a pokopan je na Mirogoju. Prilikom posljednjeg ispraćaja svoje posmrtno slovo doktor Čajkovac
zaključio je riječima;
„ Pokojnog Ivana Martinovića možemo dostojno staviti uz bok našim velikim učiteljima, njegovim zemljacima: iz susjednog sela Velika Kopanica je Ivan
Filipović, a kraj nje je i Babina Greda iz koje je Mijat Stojanović…… Neka bude svijetla uspomena posljednjem krajiškom učitelju.“
Iz zapisa pokojnog vlč. Luke Vincetića:
Prof. Martinović redovito je, više puta godišnje, dok su mu to godine dopuštale dolazio u Štitar svome bratu Franji u goste. To je sada kuća u ulici Bana Jelačića ( Bunarić ) br. 16. Tu je uvečer, pričala mi je moja baka Marija, znao okupiti oko sebe susjede i poznanike pa im satima pričati o novostima u svijetu i razgovarati sa njima o njihovim upitima i interesu. Kuća njegovog brata Franje bila je puna pučkih zabavnih i poučnih knjiga koje je on slao svojima iz Zagreba ili ih je sam donosio. Svojeg brata Franju znao je izričito zamoliti, da kad mu dođe u Zagreb, dođe obučen po „ graničarski“ u obojke, opanke, štrikano špencle, gaće i rubinu. Baka mi je pričala kako je nju dok je kao djevojka dolazila k njemu u Zagreb, to nije bilo tako rijetko, dok su se vozili fijakerom po Zagrebu, znao upozoriti da sjedne pokraj njega na zadnje sjedalo i njemu s desne strane. Tako Zagrepčani znaju da ona nije sluškinja i da je on seljačkog, „graničarskog“, porijekla. Svojem unuku dao je mali dukat kad mu je prvi put rekao na slavonskoj domaćoj ikavici „ Dido „.Volio je svoje učiteljsko zvanje. Sve troje njegove djece; Ivša, Ljubica i Mara postali su učitelji i radili su u tom zvanju.
Bibliografija radova Ivana Marinovića obuhvaća više od 200 naslova. Veliki dio njegovih radova su stručni radovi s područja pedagogije, metodike, organizacije rada škola ili rada pojedinih učiteljskih društava. Svoje radove objavljuje u Napretku, Hrvatskom učiteljskom domu , Školi, Smilju, Književnoj smotri, Srijemskim novinama, zagrebačkim novinama na njemačkom; Agramer Zeitung i Agramer Tagblattu i mnogim drugim listovima.
Glavna djela: Povijesne crtice o školstvu brodske pukovnije i brodskog okružja (1912), Hrvatsko-slavonske školske komisije i školski ravnatelji (1915), Životopis Mijata Stojanovića (1919).
Suradnik je Pedagogijske enciklopedije.
Vaše mišljenje, ako podupirete inicijativu ili joj se protivite, pošaljite na:
mato.dominkovic@skole.hr
Zamišljeno kao e-peticija – potpora inicijativi !!!!
Mato Dominković, siječanj 2018.