Stiže otac s dvoje dječice u skladište Crvenog križa. Mjesto radnje Gunja, istok Hrvatske. Kažu mu – hrane nema. No, nude mu ono što imaju, četkice i paste za zube. Dnevnik HTV-a objavljuje priču iz poplavom još uvijek temeljito oštećene Gunje, gdje ljudi još uvijek ne žive normalno. Zbog katastrofe i poplave, tu je bila Hrvatska, koja je cijela priskočila i slala im humanitarnu pomoć.
Svi smo bili ponosni što se probudila solidarnost u nama. Zato je tu bila hrvatska vlada koja je obećala i krenula obnavljati razrušene i oštećene domove. I sada čujemo, ma vidimo jer kamera snima apsolutno prazno skladište, da u njima nema niti zrnca hrane!? Nama je vrijeme brzo prošlo, znači hrana se potrošila, pa zašto nam nitko nije to rekao. Pa svi smo mislili da ti ljudi imaju barem tih konzervi, riže, brašna, šećera i ulja. Nema, potrošeno, nestalo. Pita reporterka odgovornu osobu iz Crvenog križa – a od kad nemate hrane. Kaže odgovorna osoba, pa zadnju smo izdašnu dopremu hrane imali 17. lipnja prošle godine…prije 7 mjeseci.
I zaključak – 4000 ljudi s tog poplavom rasturenog područja nema što jesti. Tko je kriv? Meni se čini Crveni križ. Oni profesionalni humanitarci koji ga vode tek su sada, kad su spoznali da su skladišta prazna pozvali medije da o tome izvijeste javnost. Pa što to nisu ranije učinili, pa gdje su gledali, pa što su mislili i (ne)radili? Zašto nisu reagirali na vrijeme, nego sada, apsurdno, imaju za podijeliti tek sredstva za dezinfekciju, paste za zube. To se ne može pojesti, no, valja misliti na budućnost. Kad bude hrane, onda će valjati oprati i zubiće, zar ne…
vecernji.hr
