‘Grade nam kuće od milijun kuna, a zatvaraju tvornice! Pa ko tu koga…’

Stajao je Amir Đonlić ispred svoje kuće u Gunji, u drugom redu do nasipa koji je prije tri godine – 17. svibnja – popustio pred podivljalom Savom što je bila iscurila iz korita. Od stare Amirove kuće pred nabujalom rijekom vidjelo se bilo tek nekoliko cigli dimnjaka. Danas obitelj Đonlić ima novu kuću. Država im je napravila i dom i pomoćnu zgradu:

– Nisu nam pokazali papire, ali čula sam ih kad su govorili. Naša kuća koja ima 71,5 kvadrat plaćena je milijun kuna. A pomoćna zgrada još 300 tisuća – s terase dobacuje Amirova supruga Nermina pa brzo izračunasmo da je četvorni metar stambenog prostora Đonlićevih državu stajao oko 14 tisuća kuna. Kada bi Amir i Nermina prodavali tu svoju novu kuću u Gunji, po kvadratu bi možda mogli izvući oko dvije tisuće. Ne eura nego kuna.

– Da mi je ne’ko za sve što sam im’o dao 500 tisuća, ja bi to uzeo i otiš’o odavde da se nikad više ne vratim. Za te bi novce kupio nešt’ u Zagrebu. I sigurno bi tamo naš’o pos’o. Ovdi ga nema. Dadoše mi kuću od milijun kuna, a posla se nađe tek povremeno u javnim radovima – izgovara Amir Đonlić, branitelj iz Domovinskog rata. Tri godine nakon što se Sava vratila u svoje korito, na površinu je isplivao sav mulj obnove pa je općinski načelnik Hrvoje Lucić – za poplave član SDP-a, a sada član stranke Milan Bandić 365 – od Ing eksperta d.o.o iz Zagreba naručio procjenu koliko zapravo vrijedi “kvadrat” kuće za stambeno zbrinjavanje sagrađene nakon poplave.

Da naleti Cvitanova ekipa…

Stalni sudski vještak za graditeljstvo i procjenu nekretnina u srijedu mu je poslao elaborat u kojem se navodi da “procijenjena vrijednost troškova građenja, s obzirom na način gradnje i upotrijebljene materijale, s uključenim PDV-om iznosi 6800 kn/m2, tj. sveukupno s projektnom dokumentacijom 6940 kn/m2”. A država je za kvadrat u Gunji plaćala dvostruko…

– Hvala Bogu da obnova nije išla preko nas jer bi sada mi za ovo bili krivi. Ljudi misle da sam ja na obnovi zgrnuo milijune jer je kvadrat plaćan od 1700 do 1900 eura, ali kunem se djecom da nisam. Kažu da prilika čini lopova, a ja nisam ni bio u prilici nešto uzeti. Neću tvrditi kako bi bilo da sam mog’o, nisam ni ja tol’ko pošten. Ali nisam mog’o. Mislio sam da je tadašnja ministrica Anka Mrak Taritaš prava, no ona je Gunju zamračila – tvrdi Lucić objašnjavajući kako je država bila odabrala izvođače, oni su pak uzeli podizvođače koji su učinili isto i na kraju je tek četvrti u lancu uistinu radio. A svi su se namirili: – Moja je greška što sam, kad se počelo govoriti o preplaćenim kvadratima i septičkim jamama od 65 tisuća kuna, troškovnike tražio usmeno, a ne pismeno pa nikada ništa nisam ni dobio. Ne mogu ja sad reć’ da Vlada nije brzo i puno napravila kad je. Al’ istina je da je ko je jamio, jamio. Da malo naleti Cvitanova ekipa, našli bi tu svega – izgovara općinski načelnik rekavši još i da je 80 posto radnika bilo zaposleno na crno, da je jedan od njih na poslu i umro te da se nabavljao jeftin, a nekvalitetan materijal u Brčkom. Tvrdi i da je Anku Mrak Taritaš bio upoznao s tim da ljudi rade na crno te da mu je ona uzvratila da to može prijaviti tadašnjem ministru Mirandu Mrsiću, ali da će u tom slučaju obnova trajati godinama. Lucić kaže da ima i svjedoke tih riječi Anke Mrak Taritaš, općinske načelnike Drenovaca i Vrbanje, no ne zna sjećaju li se oni toga. Ispripovjedit će i kako je jednom zgodom bio u Ministarstvu gdje mu je Mrak Taritaš kazala da im je preko glave i Gunje i Gunjanaca i da jedva čekaju da odande odu: – Nakon tih njezinih riječi ja sam se digao i otišao. Stvarno sam bio popizdio – govori.

Pitamo ga je li tada razgovarao s nekim drugim o tome što se događa, bilo s ministrima ili s bivšim premijerom Zoranom Milanovićem. Odgovara da nije jer nije bilo prilike zato što su njihovi posjeti Gunji bili protokolarni, radi fotografiranja. Svima koji je prozivaju zbog sumnjivih troškovnika koji su doveli do ulupavanja državnog novca u obnovu županjske Posavine Anka Mrak Taritaš na svom je Facebooku odgovorila da je iznimno ponosna na sve što je učinila za ljude na poplavljenim područjima te da je proces obnove bio javan, otvoren i transparentan. Podsjeća da je škola obnovljena na vrijeme da i djeca iz Gunje mogu redovito započeti novu školsku godinu te da je glavnina stambenih objekata obnovljena i dovršena do 15, kolovoza 2015. “Za odabir izvođača proveden je postupak javne nabave. Svi koji su zadovoljili elemente natječaja dobili su posao. Od 22 prijavljena poduzeća 19 je radilo, a 3 nisu bila spremna raditi budući da nisu imali ni sredstva ni radnike. Što se tiče cijene radova, odbačena je najviša i najniža te odabrana srednja cijena po kojoj su radile sve građevinske tvrtke. Obnova zgrada omogućila je da se većina obitelji vrati na svoju djedovinu i nitko se zbog poplave nije odselio iz županjske Posavine”, navela je Anka Mrak Taritaš.

– Po popisu iz 2011. Gunja je imala 3700 stalnih stanovnika, a još 400 bilo ih je u inozemstvu. Sada je stalnih stanovnika najviše 2500. Poplava je bila dobar vjetar u leđa, ili noga u guzicu – kako god hoćete – da ljudi odavde odu. Istina je da su se kuće obnavljale, ali ne i gospodarstvo. U obnovu kuća uloženo je oko 600 milijuna kuna, a tvornice su ugašene i posla nema. Za javne radove sada nam se prijavilo oko 300 ljudi, a primamo ih 20. Na sebe ćemo navući bijes svih onih koji posao ne dobiju, a nema ga za sve. Da se ulagalo u gospodarstvo, ne bi bila ovakva situacija. I ne bi ljudi, ponajviše mladost, odlazili. Aplicirali smo bili s projektom komunalne infrastrukture, ali nas je tadašnji ministar Branko Grčić ‘ladno’ odbio. Ljudi su navikli da je sinonim za Gunju donacija. To je loše. Kakav je to poticaj gospodarstvenicima? – pita Alen Džomba, predsjednik Općinskog vijeća Gunje. Po njegovoj računici, da je država isplatila barem po dva milijuna kuna najvećim ovdašnjim gospodarstvenicima, proizvođačima namještaja Kurtoviću i Malagiću, prvi ne bi morao nakon tri desetljeća rada zatvoriti tvornicu i na ulicu poslati radnike, a drugi ne bi morao broj radnika smanjiti za dvije trećine.

– Ne mogu shvatiti državu. Ako su se kuće morale raditi tako kvalitetno, zašto se gospodarstvo moralo tako kvalitetno uništavati – izgovara Džomba dok izlazimo iz zgrade općine nasuprot koje je kuća na kojoj je još uvijek ploča da je predviđena za rušenje. Stižemo u Ulicu Matije Antuna Reljkovića gdje se na broju 123 nalazi prva kuća koju je država počela obnavljati, a koja ni dan-danas nije dovršena, no ne zato što nije bilo novca za njezinu gradnju, već zato što su se ljudi pobunili. Naime, u obnovu se krenulo s kućom u kojoj nitko godinama nije stanovao:

Nisu ‘vidjeli’ drugu kuću

– Ministarstvo je odlučivalo. Kazali su da ide na rendom, pa ko ispadne – kaže Džomba. No Gunjom se vrlo brzo rasplelo zašto se počelo baš s tom kućom. Kažu da je to stoga što su nećaci vlasnice kumovi – Zorana Milanovića.

– Došli ljudi i kažu – naređenje je takvo – kaže Marko Margić kojemu je krivo, ne pokušava to ni sakriti, što je obnova počela baš od te, a ne, recimo od njegove kuće u koju se punih 14 mjeseci nije mogao vratiti.

– Ćer i gazda koji su umrli, još osamdesetih živili su negdi oko Tuzle i sad je postignut neki dogovor da je zemlja njezina, a kuća državna, što ti ga ja znam. Uglavnom, na mjestu ove kuće koju sad vidiš i koja je, rek’o bi 14×7, bila je kuća od blatne cigle veličine 8X4 metara – izgovara pokazujući prema otvorima za ventilaciju izbušenima na svojoj kući koja se obnavljala, a ne gradila iz temelja, no obnova je očito bila sfušana i ostalo je vlage pa su radnici naknadno došli da otvorima na kući pokušaju spasiti stvar.

– U mene su se na obnovi promijenile tri firme, a nisu napravili pos’o kako treba. Pa tu ko koga jebe? Ja sam žena bolesna, ne tražim ja fasade nego da mi stave stiropor izvana na kuću, da mi nije ladno. Od svoje sam socijale dala 500 kuna, dio stiropora stavila i malterisala. Fali mi još barem 2000 kuna da sve napravim, da se ne smrzavam – ljuti se i plače Marija Validžić pokazujući rupe u cigli na svojoj kući. I Luca i Jozo Matanović iz Ulice M. A. Reljkovića nisu zadovoljni jer su u njihovu dvorištu dvije kuće – u jednoj živi sin s trudnom djevojkom, a u drugoj su Matanovići – no priznata im je obnova samo jedne kuće:

– Mi smo odlučili uzeti novac i sami popraviti kuće. Onome kome je voda bila do 90 centimetara u kući isplaćivali su 40, a onome kome je bila više od 90 centimetara po 70 tisuća kuna. U nas je vode bilo skoro četiri metra i trebalo nam je pripasti po 70 tisuća kuna za svaku kuću. Dobili smo i dva elaborata. Posudili smo 20.000 eura i počeli popravljati, a onda su nam javili da ćemo dobiti samo 70.000 kuna jer naše dvije kuće gledaju k’o jednu – ni sami ne vjerujući što ih je zadesilo kažu Matanovići.

Kako je prošla s obnovom, nije zadovoljna ni 80-godišnja Cvija Jovanović kojoj se kuća koju je dobila nakon poplave od vode “skupila” pa sad ima manje stambenog prostora nego prije. Nazidali su joj jednu sobu, ostavu i kupaonicu i nigdje ne može staviti stroj za pranje rublja koji je dobila od države pa ga drži kod susjede. Od socijalne pomoći i zahvaljujući dobrom susjedu ozidala je verandu, no ograda je ostala nepopravljena i sada Cvija, kad god kad izađe iz kuće, zaključava vrata jer njezina šupa nije obnovljena, izgovara pokazujući kako je pokraj nje imala kozu koju je odnijela rijeka. Svoju kalvariju s državom priča nam i Željko Lučić čiji je 25-godišnji sin Dino stopostotni invalid već 17 godina, otkako je na njega dok je bio na biciklu naletio automobil. Dino ne hoda i ne govori, hrani se na sondu i u komi je. Mati Kata svoj je život podredila njegovu. Roditelji su na katu kuće za Dinu napravili sobu i kupaonicu. Da bi on došao do gore, s vanjske su strane kuće imali dizalicu koju je voda odnijela i uništila. Željko se nadao da će im država napraviti novu. Ali nije jer za staru nisu imali – certifikat. Ova obitelj živi od dječjeg doplatka i naknade koju Kata prima za skrb o sinu. Novu su dizalicu sami sklepali.

– Najprije smo bili četiri mjeseca u Privlaci, a onda nam je Centar za socijalnu skrb Županja dao rješenje da se smjestimo u Vukovar, u kuću Bojana Glavaševića. Na kraju smo odande morali otići jer smo imali velikih neugodnosti od branitelja, iako sam i ja bio branitelj, a s Glavaševićem nikakve veze nemam niti sam ga poznavao. Uglavnom, govorili su nam da smo četnici, da će baciti bombu i zapaliti kuću… I morali smo otići. Kažu da je obnova na našoj kući stala jer sam prijetio radnicima, a nikakvog zapisnika o tome nema – nemoćno će Lučić govoreći još i da mu nije ni septička napravljena i da ljudi strahuju od kuća poput njemu susjedne koje nakon poplave trunu i u kojima se svašta može izleći. I taman dok izgovara kako te ruševine mogu biti opasne za djecu, naš je fotoreporter nagazio na hrđavi čavao što je virio iz neke daske. Cvjetin Simić zvani Mile sjeo je s nama u automobil, navodeći nas kojim putem do liječničke pomoći. Ali doktoru u Gunji bilo je završilo radno vrijeme pa smo se zaputili u 15-ak kilometara udaljene Drenovce gdje nam liječnica u hitnoj govori da fotoreporter treba dobiti cjepivo protiv tetanusa, no oni ga nemaju. Nasreću, bilo ga je u domu zdravlja.

– Sad vidiš koja je muka ovdje za doktora. Čovjeka ujela zmija i da ga nisu vozili za Brčko, bio bi umro – govori Mile.

Gore nego u ratu

Stižemo u Račinovce gdje ljudi upiru u kuću policajca za kojeg nam rekoše da je obnovu dobio za kuću koja je prije poplave bila devastirana i u kojoj nikada i nije stanovao.

– Zašto me to ne čudi? Pa toga ima koliko hoćeš. Priča o obnovi ni izbliza nije završila i državu bi na koncu mogla koštati još stotine tisuća kuna. Advokatu smo predali stotinjak tužbi prevarenih. Reći ću za sebe da sam dobro prošao i da sam jako zadovoljan kako je meni obnovljeno, ali moj je brat s obitelji u inozemstvu i svake je godine dolazio svojoj kući. Ja kao njegov punomoćnik dobio sam rješenje da će mu napraviti novu kuću. Došli su i urušili staru, a onda kazali da od obnove ništa jer su se pojavili neki svjedoci koji su kazali da tu nije živio. Nije obnovljena ni kuća bake Sabine jer je kao nema, a žena je kod ćeri jer se nema di vratiti. Uglavnom, ljudi su tužili. I počeli dobivati sporove – kaže Mile. Odvjetnik iz Županje Krunoslav Gloković potvrđuje postojanje tužbi, ali upozorava na još jedan u nizu apsurda jer se i nakon tri godine od poplave utvrđuje tko je nadležan u rješavanju ovih sporova – redovni ili Upravni sud.

– Cirkus i lakrdija. Nakon reorganizacije pravosuđe je nikad gore. Više demokracije i pravde bilo je na sudovima za vrijeme rata nego sad – kaže odvjetnik Gloković.

Među onima koji će tužiti državu su Ruža i Mijo Lučić iz Rajeva Sela čija je kuća u Ulici Vladimira Nazora koju su kupili 14 godina prije poplave uništena, dok je katnica što se nalazi nasuprot nje oštećena. Na mjesto stare kuće Lučići nisu dobili novu jer – imaju drugu pa Mijo Lučić već tri godine ponavlja da je u zlu koje ih je zadesilo najbolje prošao onaj tko nije imao ništa jer je na kraju dobio sve. Elaborat za njegovu kuću koju je država srušila negdje je netragom nestao i on ne može ne pomisliti da je na konto njegove nevolje netko profitirao.

– Ni Tito nije rušio bez naknade. Prave štale onima koji nikada stoke nisu imali, grade onima koji godinama tu ne žive, još će im i bazene napraviti. S dva svjedoka nakon poplave ovdje se moglo sve. Za procjenu štete u svojoj kući platio sam pet tisuća kuna, ali u općini kažu da mi taj elaborat ne priznaju jer ga nije pravio njihov vještak. Pa što ga nisu poslali – kaže Mijo Lučić čije se ime nalazi i na popisu 1910 stanovnika županjske Posavine koji će, nakon što su iscrpili sve pravne mogućnosti u Hrvatskoj, podnijeti tužbu Europskom sudu za ljudska prava protiv nepoznatog počinitelja zbog čije je krivnje nasip pukao i odnio dva života. A voda na površinu izbacila talog i mulj.

izvor: Vecernji.hr