To prije svega govorim jer se, što dalje to više, ljudima „pronalaze“ kojekakvi nameti koje su obavezni plaćati dok s druge strane ta obaveza ne postoji, dakle, ispuniti ono za čega si plaćen. Čim padne prva kiša eto nam poplava zbog “loše” kanalizacije (kao da se ne zna tko zato snosi odgovornost) iliti neredovitog čišćenja kanala zbog koje nitko nije kriv jer se ne zna u čijem su vlasništvu, još nije pronađen uzrok pucanja nasipa u Rajevom Selu te ostale floskule koje slušamo kada se nešto loše dogodi.
Činjenica da su na vlasti ljudi koji ne znaju što to znači biti odgovoran za ono zbog čega su tu gdje jesu te nemaju ni najmanju grižnju savjesti kada se isto događa i to svaki puta sa sve težim posljedicama a to u ljudima izaziva osjećaj straha te se pitaju: “Što još uvijek radim ovdje?!“ – ili: „Želim što prije otići odavde!“
Tako danas u Županji a i na području gotovo cijele RH imamo egzodus Hrvata iz vlastite domovine jer vladaju primitivluk, korupcija i privatni interesi. A zašto je to tako?
Nevjerojatno, ali odgovori su relativno jednostavni – pojednostavljeno… – Hrvatska država je ustrojena kao jedno glasačko tijelo ove ili one “strane” pa da bi uspio doći do vlasti moraš imati svoje glasače a njih ćeš držati poslušnima dajući im nepostojeća radna mjesta ili postojeća sa ili bez diplome (slučaj Elektre od neki dan…).
Da ne duljim više u „žalopojci“ kakve čujemo svakoga dana moram reći da me posebno vrijeđa činjenica koliko može biti pokvarena narav pojedinaca u zajednici kada nakon svekolikog ne činjenja, ne odgovornosti, ne rada i ne sposobnosti daju “svoj” dar Crkvi (župi) u vidu neke veće svote novaca za ovo ili ono i time misle da su sve svoje grijehe isprali i dobili oprost od njih.
E, pa nisu, nego, čini mi se, nedostaje malo više odvažnosti u svemu tome te se jednostavno ne zna što činiti od stida i sramote ako se vrate ili odbiju darovi gradskih/državnih vlasti, te se tako to “gađenje” od takvih čina s vremenom samo povećava a malo se čini da se s tim konačno prekine. Stoga, treba nam ipak malo više odvažnosti i energičnosti u svakodnevnom životu po pitanju svega.
O svemu ovome dalo bi se na još nekoliko stranica puno toga zapisati, ali ovo je bit, suština. Slobodno se svakoga dana zapitajmo što danas želim sebi i svojoj djeci, ne sutra, nego danas! Želimo li se potruditi malo više ovdje gdje jesmo i ostaviti u nasljedstvo nešto svojoj djeci te kako to učiniti ovo doba gdje svega imamo a malo toga si možemo priuštiti. Odgovor se nameće sam po sebi – trebamo nešto pod hitno mjenjati.
M. Tetkić
MOLITVA ISELJENIKOVA
Bože, Ti koji i korovu šarenom
Daruješ život i suncem ga ogrijevaš,
Ti, koji neba u modrome beskraju
Čuvaš slobodu i pjesmici ševinoj,
Daješ i drvetu bešćutnom samilost,
Da si hladovinom štiti i prosjaka,
Zašto Ti puštaš, da propada narod,
Ti, koji ljubav si sama.
Smiluj se nama, Gospodine!
Polja su naša opustjela, umiru,
Nemamo ruku, da zemlju obrađuju,
Naša je snaga sva za morem nevjernim,
Tamo daleko od praga, od djedovskog,
Živi već trunu sred otrovnih rudnika.
Ognjišta njihova starci tek čuvaju,
Ruši se dom ili lihvar ga trga.
Čuvaj sirotinju našu,
Štiti nam zemlju,
Gospodine! Kao na garištu ostala nejačad,
Majke će ginut u bijedi il’ zločinu.
Grudu za grudom tuđinci će oteti,
Djecu će našu za odrode učiti,
Nas će se oni i jezika stidjeti,
I ako se otac vrati ko bogalj,
Neće razumjet ga djeca,
Spasi naš narod, Gospodine!
Bože, Ti koji i staze određuješ,
Sitnome mravu i zvjezdama blistavim,
Ti, koji sunce si u zlato ovio,
Al i krijesnicu malu obasjao,
Ti, koji ne daš, da prospe se uzalud
Samo i najmanja sjemenka paprati,
Ne daj, da propada zemlja i narod,
Ti, koji ljubav si sama,
Smiluj se nama, Gospodine!
Dragutin Domjanić