– Uvijek me držala nekakva volja, i onda kada sam s prvim društvom, braćom Rarini, počeo kao momak svirati. Nikada se nisam prestao šaliti, i u mladosti sam bio veseljak pa sam i u starosti ostao takav – s osmijehom kazuje vitalni Andrija, koji se, kaže, oporavio i od tri moždana udara zahvaljujući tamburi i pjesmi.
– Po bas primu moraš puno raditi, ali kada mojim prijateljima usfali i contra, ja je sviram. Mogao sam u mladosti i više instrumenata svirati – prisjeća se Andrija. Pamćenje ga dobro služi pa nabraja sve s kojima je svirao u nekadašnjem županjskom hotelu Jelen – od Ilije Rarinog, Mate Tomašića, Jose Leše, Ive Balentovića…
Kada su Rarini otišli u Osijek, opet su, kaže, prikupili društvo i nastavili svirati. U Županji se, primjećuje Andrija, mnogo toga promijenilo. – A najviše se promijenila volja. Kada sam ja počeo svirati, bila su tri društva, pa pet. Tamburaši su bili i prijatelji i družili se, svuda su išli zajedno… – ističe Andrija, kojemu je najviše žao što u Županji više nema starog hotela.
Na pragu 85. godine života Andrija s osmijehom priznaje da su cure voljele tamburaše. “A tek zagrljaj i poljubac”, prisjetio se i odao recept za dug život: uvijek budite raspoloženi jer nitko ne mora znati kakvih imate problema. – I ja sam ih imao, ali nikada ni na jednoj svirci nitko nije znao što me pati. Svirkom i pjesmom uvijek sam sve nadoknadio – zaključio je Andrija Bušić kojemu je bila i ostala najdraža pjesma Odavno smo graničari stari.
Z. Knežević/glas-slavonije.hr
