Iako je na pragu desetog desetljeća života, još uvijek vitalni Ivan Andreković i dalje je pravi veseljak i zabavljač. Pjesmom uz zvuke harmonike, koju unatoč poznim godinama i dalje vješto rasteže, odnedavno uveseljava Županjce i širi pozitivnu energiju u središtu grada. Pojasnio nam je da svira klavirsku harmoniku s tipkama koje su, baš kao što joj i ime govori, identičnog izgleda i rasporeda kao i na klaviru. Uz harmoniku je, kaže, odrastao i ona je njegov život. U obitelji Andreković oduvijek je imala posebno mjesto i od malih je nogu volio taj instrument.
– Ja sam Bunjevac, iz Lemeša, jednog malog sela na sjeveru Bačke, 12 kilometara od Sombora prema Subotici, koje je preimenovano u Svetozar Miletić. Moj se djed početkom 20. stoljeća ondje doselio iz Ivankova u potrazi za boljim životom. U Županju sam, kod kćeri Kate i zeta, stigao nedavno kada mi se supruga razboljela i sada smo tu – priča nam dida Ivan, kojega smo zatekli na klupi ispred Konzuma. Odsvirao bi koju i glasno zapjevao, a onda kratko predahnuo ugodno ćaskajući s građanima koji su ga promatrali s velikom pozornošću i poštovanjem. Nema prolaznika koji nije bar nakratko zastao pokraj njega i uživao u odličnim izvedbama tog prekaljanog harmonikaša, čije sevdalinke i starogradske pjesme vraćaju u neka minula vremena…
A to i ne treba čuditi ako se zna da je upravo Ivan jedan od najpoznatijih bačkih svirača, kojega su svi mladenci toga kraja željeli na svojim svadbenim svečanostima. A svirao je, prisjeća se, na brojnim veseljima, svadbama…, javljali su se ljudi odsvakud. Uz Vojvodinu, prošao je Baranju uzduž i poprijeko, svirao u Mađarskoj… Ivan je bio nadaleko tražen harmonikaš, znao je i bunjevački i mađarski repertoar, više od tisuću najtraženijih pjesama, i gdje god se pojavio, bio je jamac odlične zabave jer znao je napraviti najbolji štimung.
Za sebe kaže da je kovač po zanatu – harmonikaš u duši.
– Zanat za bravara i kovača učio sam četiri godine kod najboljeg lemeškog majstora. Tri godine sam bio u armiji i ondje sam potkivao konje – ispričao nam je. Radio je u kovačnici, a vod je ima 750 konja koji su vukli topove. Prije odlaska u vojsku oženio se Marijom, djevojkom kojoj, ponosno ističe, po ljepoti, dobroti i marljivosti u selu ravne nije bilo. Dobili su kći Katu, koja je danas profesorica njemačkog jezika u srednjoj školi u Županji.
– Sviram na tri jezika – hrvatske, srpske i mađarske pjesme. Svirali smo puno i u Mađarskoj, perfektno ga govorim, i kada sam u Mađarskoj nitko od njih neće kazati da sam ja ustvari Bunjevac. Od nas šestorice koliko nas je bilo u grupi, a imali smo i još jednog harmonikaša, samo sam još ja živ. Ovo mi je deveta harmonika u životu – govori dida Ivan i prisjeća se kako mu nije bilo nimalo lako doći do vlastitoga instrumenta. Kada su mu oca odveli u Mađarsku na rad, morali su prodati njegovu harmoniku jer teško se živjelo. Od toga je sumještanina Ivan potom iznajmljivao harmoniku svoga oca i plaćao je dudovom rakijom, a uvečer je vraćao novome gazdi. Kasnije je u zamjenu za polovnu harmoniku obiteljskom brijaču kupio radio, a sviranju ga je podučavao sumještanin koji se glazbeno školovao u Subotici. Knjigu s notama i osnovama naručio je iz Zagreba. S nostalgijom se prisjetio i kako je sa suprugom Marijom na Velesajmu u Zagrebu na kredit kupio “hohnericu” crvene boje.
Više od pola stoljeća aktivno je svirao harmoniku, a već dugo godina to čini samo za svoju dušu. Svoje zavidno umijeće odlučio je podijeliti i sa Županjcima.
HARMONIKA TJEŠI, PJESMA LIJEČI BOL- Želim biti među ljudima i možda nekome bar malo uljepšati dan, to je moj život. Slabo vidim, ali sviram sve, za svačiju dušu. Najviše me boli što mi je supruga bolesna, to mi je najveće zlo – uzdahnuo je. Obrisao je suzu koja mu je krenula niz lice, rastegnuo harmoniku i zapjevao sevdalinku. “Bit će onako kako mora biti, sve je zapisano tamo gore. Harmonika je uz mene da me tješi jer pjesma liječi boli”, kazao je.
Marija Lešić Omerović
Izvor glas-slavonije.hr
One Comment
golać
bravo,konačno jedan dobar nepolitički članak,čestitke didi harmonikašu