Dijagnoza: Zovi, samo zovi!

Opet smo zvali… A što ćemo kad volimo zvati. A nismo zvali dugo, jako dugo. Nismo zvali još od vremena kada je nasip pokraj Rajevog Sela sasvim slučajno popustio pred napadom bijesne Save, koja je pak tom prilikom natopila 10 hektara plodne slavonske ravnice i učinila ju pogodnom za nove kulture i nove investitore… Nismo zvali još od vremena kada je naša hrabra Lavica trebala otputovati u Ameriku ne bi li joj par kirurških zahvata produžilo život za još koju godinu, a kasnije i za njezine hrabre dobročinitelje, koji su nakon napornog posla za nju, njezinu sudionicu u zločinu Enu i još mnoge Lavice i Ene zaslužili odmor i zasluženo maznuli desetku ćevapa u lepinji s lukom i izvrnuli par ladnih… Nismo zvali još od Umjetne pužnice i Petrove trudionice kako bismo im Dali da čuju i da se još više trude, mada za ovo drugo i nismo baš svi zvali jer je ipak ta Petrova tamo negdje u Zagrebu i nema potrebe da se za nju zove s juga Hrvatske, ali to sad nije bitno. Bitno je da mi zovemo. Da smo zvali i da ćemo zvati! Samo zvati! A što ćemo kad volimo to.

Volimo kad tamo netko organizira pozornicu, zvuk, rasvjetu, zaštitare, volontere, pa na tu pozornicu pozove nekolicinu istih humanitarnih zvijezda, od koje neke i ne pokupe svoj honorar za tu večer, ali svaka uredno pojede svoj dio kolača i popije svoju čašu vina, a mi za iznos od samo 5 kuna (plus zanemariva dodana vrijednost od 25%, koju svi mi uredno zanemarujemo osim onih koji bi ju ustvari trebali zanemariti) dobijemo neopisivi osjećaj humanosti jednak onome osjećaju koji nastaje nakon djelatnosti koju u zadnje vrijeme upražnjavamo sve rijeđe jer ne stignemo na red od drugih. A nekad smo voljeli i to. Ukoliko imamo sreće pa uz taj čarobni iznos koji može promijeniti svijet na uvce začujemo i milozvučni glas Luke Bebića, Bože Sušeca, Severine ili Vlatke Pokos, onda sve to izrasta u nemjerljivi ponos, koji jedva sutradan skupa s nama uđe u birtiju u kojoj u redovima stoje naši prijatelji i poznanici, ne bi li se slikali s nama i pokupili autogram jer smo mi, onako, nabacili par prijateljskih riječi s njim/njom.

Opet smo zvali. Međutim, nakon ovog telefonskog poziva ostaje jedan gorak i suh okus u ustima, jednak gorčini onog željeza i suhoći onog betona što zadnjih dvadesetak godina ukrašavaju najprepoznatljiviji simbol rata, muke i stradanja. Ukoliko usporedimo iznos računa nastao pozivima sada i pozivima nekada, ne treba nam digitron da izračunamo da smo ovaj puta zvali 3 puta manje. Je li tome uzrok pomanjkanje materijalnih sredstava pozivatelja? Ili nas za razliku od ostaloga za Vukovar zaboli dupe? Ili nam je napokon iz toga dupeta došlo u glavu? A možda je svo troje? Naravno, bez ovoga drugoga, jer budimo realni, ne može te za Vukovar boliti dupe, osim ako te ipak boli, ali ta bol nije predodređena za nas koji zovemo. Za nas je predodređeno da zovemo, a bol dupeta za Vukovar je za neke druge, sretne ljude.

Ja osobno volim otići u Vukovar, godišnje barem jednom. Meni je taj posjet Vukovaru bolji nego psihoterapija i ispovijed u paketu. Neizostavan dio svakog mog posjeta Vukovaru je i obilazak Vodotornja koji je odbio pokleknuti i pred najvećim napadima neprijatelja. Na desnoj strani toga Junaka, još od trena kada sam se prvi puta osobno upoznao s njim, stoji jedna ploča, pribijena na njega. Ne bi bilo pogrešno niti da na njoj piše i INRI, ali ne piše. Tamo piše kako je taj vrli Heroj još tamo davne 1997. g. obnovljen sredstvima koja su osigurali predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i stanovnici Zadarske županije, koji su samo za njega skupili nekih 3 milijunčića. Ukoliko podignete glavu gore, iznad te ploče, možete vidjeti komad armiranog betona kako visi na armiranom željezu i koji vam svakog trenutka može pasti na glavu, isto kao i ono legendarno Mislavovo pitanje: „Gdje su pare Ivo?“ I ukoliko je netko iz Zadra okrenuo 060 …., znajte da ste ovaj put zvali duplo više od svih ostalih, jer ste vi svoj prvi poziv za ovoga Gospodina obavili još davne ’97.

Ali ne brini dragi puče. Ne brini, jer uskoro će biti potrebe opet zvati. Uskoro ćeš imati priliku opet pokazati svoju spremnost za svoju domovinu, jer ova domovina može napredovati zahvaljujući jedino tebi. I ukoliko budeš uporan u svojim pozivima, možda se jednoga dana i provozaš Pelješkim mostom. Možda ako budeš spremno prinosio slušalicu uhu na njihovu zapovijed, dopunsko ostane na za sada prihvatljivom iznosu, a ti slobodno budeš kročio bespućima Hitne. Možda ako dovoljno brzo budeš vadio mobilni uređaj iz futrole zataknute za svoj pojas ne budeš dodatno podebljavao fond Crvenog križa ukoliko mami i tati poželiš poslati razglednicu sa sezonskog posla na moru. Možda… Ma što možda!? Sigurno, ali zovi! Samo zovi!!!

Dr.O