Prosinac je baš ekstra mjesec. Svi nekako pod blagdanskim naponom, raspoloženje od veselja do histerije… Djeci najljepše. Toliko događanja, a niti jedno zajedničko. Svi nešto obilježavaju, slave, ali ništa zajedno. Svatko u svom svakodnevnom okruženju, ali ne i zajedno. Jedno događanje, za svu djecu, u istom trenutku na istom mjestu, bilo bi to nešto… U sportskoj dvorani ima mjesta za jedno veliko zajedničko blagdansko događanje. Program, prava sitnica.
ZA/JEDNO
Županjski KUDovi, Tomislav i Kristal održavaju svoje godišnje/božićne koncerte. Imaju gotovih koreografija na biranje.
Sportska dvorana je prilika da pred brojnom publikom nastupe i izvođači koji nemaju mogućnosti sami izvesti cijeli program. Jedan od zadataka gradske vlasti je da uključe one koji nisu uključeni.
Npr. u prosincu se obilježava dan osoba s invaliditetom, prilika je da se jednom točkom pokažu sugrađanima.
Dan volontera, pa da barem svi zajedno pozdravimo najvrijednije u prošloj godini.
Izabrani sportaši godine, da ih vidimo, pozdravimo „valovima“.
Zna se tko će pobrati najviše pljeska, djeca i tete iz vrtića.
Školarci imaju programa pune torbe.
Voditelji, mlade nade estrade.
Nastupiti pred dvije tisuće ljudi nije šala mala niti za učenike glazbene škole.
Moderni ples, ritam zumbića, pratila bi cijela dvorana.
Nastup mladog benda, sigurno ima još koja točka županjskih talenata.
Srednjoškolci mogu pripremiti scenu, modni tehničari kostimografiju, tehničari tehniku, pa promidžba, direktni prijenos na internetu … ma kakav seminarski rad, maturalni rad.
Roditelji s klincima koji pužu, trčkaraju po dvorani, a da se ne osjećaju kao da smetaju. Svi zajedno otpjevati jednu božićnu, dočekati Djedicu, puna kapa veselja, fotkati se… nezaboravno.
NAGRADA KAO KAZNA
To su želje, a stvarnost… Izbor sportaša – u četiri zida Štrosmajerove 1. – pa zar nije primjerenije obilježiti u sportskom klubu koji je proglašen najboljim. Koja bi se to ekipa skupila, slavlje na najjače. Ovako mi se čini da je to veća promocija gradskih čelnika nego sportaša, čak i „poruka“ klubovima koji nisu izabrani, nagrada i kazna.
Slično je i s izborom volontera, četiri zida Štrosmajerove 1. – pa zar nije primjerenije obilježiti u jednoj od organizacija odakle dolaze nagrađeni volonteri. Najviše plaćeni „volonteri“ su upravo članovi gradske vlasti koji se slikaju uz dodjele raznih nagrada.
KUDovi Tomislav i Kristal, tjedan – dva nakon svojih godišnjih nastupa, nastupaju i na Trgu. Najkraće rečeno, to nije primjereno mjesto i vrijeme za takve izvedbe. Uprava KUDova ne brine o najboljem interesu svojih članova, samo neka se izvede, gruvalo – duvalo, samo da se udovolji evidentičarima kulturnih događanja, s već poznatim zaključkom kako se ovako bogatog programa ne bi sramio ni daleko veći grad.
Ubijanje kreativnosti je stavljanje pod gradsku pasku Božićne bajke na Trgu, uvjeti za štand su kao da ga postavljaš na Marsu, manje stroži uvjeti su bili za privatizaciju firmi. Umjesto uključivanja, isključuju se i oni koji imaju volje da upregnu.
Bezidejnosti nije mjesto u kulturi, niti onima koji su u strah od promjene…
Blagdani su i veseli su dani, barem nam želja ne fali…
Slobodan Obradović
