Nekada davno, davno, vanjsko uređenje Kolonije kao naselja odnosno kako se danas kaže krajobraznost uređenja Kolonije – uostalom kao i sve drugo – bilo je pomno osmišljen i zasađen ukupno gledajući, svim mogućim stablašicama i grmolikim biljem karakterističnim za ovo podneblje.
U onome drugom dijelu naselja sjeverno od centralnog dvotračnog voznog „perivoja“ kojim se iz Kolodvorske ulazilo u naselje i sjeverno od te prometnice doslovce su dominirala ogromna stabla jablana. – U parku oko kina i restorana bila je vrsno izabrana svaka biljka i stablo.
Dakle uz ovu dvotračnu ulaznu prometnicu koju sam ja u jednom svome tekstu nazvao „vijenac“ i gdje su kolovozi bili odvojeni, zasijana je bila prava parkovna trava; i sa sjeverne i s južne strane bila su ta velika stabla jablanova orijaša svakih desetak koraka i s jedne i s druge strane odmah uz široki nogostup, koji su za ljetnih oluja odavali snagu prirode i olujno nevrijeme dočaravala većim nego što su možda i bila. – Dva stabla tih jablana orijaša bila su i ispred ulaza u kuglanu „razdvojena“ parkovnom klupom za sjedenje ali bez naslonjača te njih možda i desetak ispred i oko zgrade gimnazije. – Nogostupi između jablanova i cestovnog dijela bili su sačinjeni mozaičnim betonskim elementima (pločama), i već na pojedinim mjestima „načeti“ debelim korijenjem jablanova pa nije bilo baš ugodno noću iako je bila primjerena neonska rasvjeta na stupovima po sredini travnjaka između voznih traka „moga vijenca“ sve do ulaznih kolnih vrata u tvornicu s dvokrilnim velikim željeznim vratnicama; a uz ulaz uredna, jednostavna ali primjerena zgrada portirnice s velikim ulaznim drvenim vratima za ulazak i izlazak radnika i posjetitelja pješaka (s južne strane) u „građevinskom tijelu“ objekta portirnice.
Kada bi za ljetnih, srpanjskih podneva pržila ona ljetna vrućina i jara, kada po vrućem asfaltu i onoj crvenoj vreloj šljaci kojom su bile izrađen (ušorene) kuće / zgrade, nisi mogao bôs, bez bilo kakve obuće ili japanki hodati po Koloniji, tada bi svako malo poslijepodne ili predvečer sa zapadne strane, tamo negdje povrh Štitara ili još dalje, Sikirevaca, – nadvili se crni, tamni kišni kumulusi pa bi se onda ubrzo čula tutnjava grmljavine koja je bila još daleko, a pomalo se približavala Županji, cijela zapadna strana neba bila je oblačno crna i tmurna već su se vidjele i munje i grmljavina bi bila sve jača, zastrašujuća, puhanje vjetra bilo bi sve jače … a oni ogromni jablanovi počeli bi se savijati k´o šibe; ta tutnjava ogromne mase lišća na stablima nekim čudnim šumovima stvarali su dojam neke skoro zastašujuće nelagode, straha, strepnje od udara groma; vjetar, sve jača kiša, munje i grmljavina … ljudi zatečeni dalje od svojih kuća biciklima, trčećim korakom hitali su kućama pozatvarati prozore, skupljati rublje sa sušila, tražiti, i povišenim glasovima (vikom) dozivali bi manju djecu iz tuđih dvorišta; neki bi iz restorana i kuglane ostavljali pića i prekidali partije kuglanja ili kartanja pred restoranom; onaj Bosanac što je prodavao trešnje i /ili lubenice i one male kruškice slađe i od najslađih banana i kokosa i ostalih današnjih afričkih majmunskih voćnih delicija, – na tržnici je skupljao svoje rekvizite da ih vjetar (ljetna oluja) ne razbuca po cijelom onom prostoru pa bi se sakrio pod nadstrešnicu zgrade dućana ili za još jačih vjetrova i kiša zavlačio bi se u onaj zadnji dio zgrade dućana gdje su bile radnje šustera (ako znate što je to!? ) s jedne strane, a s druge frizerski salon gospođe Ljubice, – gdje smo se mi klinci igrali slijama (sličicama) otkinutih s kutija žigica ili kakvih drugih sličnih sličica koje smo stavljali između kažiprsta i srednjeg prsta lijeve ruke pa ih onda „čvokom“ desne ruke „ispucali“ pod zid – tko će bliče zidu. – Kada smo malo poodresli onda bi tu negdje oko dućana, oko kina ili restorana sačekali da oluja prođe pričajući viceve i koje-kakve dogodovštine. – Nakon pola sata kišno-olujnog vjetra oluja je jenjavala; mirisnim (osjetom) ozona s tek nešto sniženom temperaturom zraka šumovi jablana bi bili sve tiši; počelo bi se između oblaka pojavljivati sunce; djeca bi bosa ili u japankama „mljackala“ nogama po lokvicama vode; ljudi „bjegunci“ bi se pomoljavali opet na prvošnjim lokacijama (restoran-kuglana-nogometno igralište „Radničkog“); biciklima odlazili ili se samo vozali po jedinoj asfaltnoj prometnici u cijeloj Županji, po onoj centralnoj šetnici Kolonije; pootpadale , od vjetra, grane i masu lišća već sutra do podne u cijelom naselju, stari čika-Vašarhelji svojom dugom metlom i drvenim kolicima pokupio bi i nekamo odvezao te je Kolonija opet blistala k´o u priči i današnjim nostalgičnim sjećanjima na nju.
A mi se sada vratimo na parkovni, krajobrazni biser Kolonije, – park oko restorana kina i kuglane. – Najprije ćemo nezaobilazno naglasiti kako su sve „prometnice“ i rubni dijelovi pojedinih urbanističko građevnih cjelina u naselju bila „omeđena“ primjerenom živičanom ogradom različitih visina. Park je bio „prošaran“ vijugavim pješačko-šetačkim stazama posutim bijelim tucanikom uz koje su bile parkovne klupe; manje kante za sitno smeće i otpatke te na niskim prizemnim tablama natpisima; „Ne bacaj otpatke; čuvajmo našu prirodu,“ i sl. (Tako – čisto i uredno – stvarno je i bilo!!!) – Osnovne i najbrojnije stablašice u parku bila su stabla „žalosnih vrba“ i (mislim) stabla javora i još možda koje vrste; sa južne strane bili su oni jablanovi orijaši stvarajući tu južnu granicu parka. Bilo je i razno-raznih grmolikih oblika polustablašica, grmova i grmolikih niskih biljnih vrsta. Cijelim parkom vijugala je parkovna šetnica-staza uvijek uredna, posuta bijelim tucanikom a uz rubove staza na primjerenim odstojanjima bile su uredne pješačke klupe za odmor šetača. – Centralno u parku, između restorana i onih jablanova bio je okrugli finim kamenom mozaično popločani plesni podij s vodoskokom u sredini a pozornica za glazbenike sa zapadne strane gotovo arhitektonskim umijećem od betona bez potpornih stupova, lučno natkrivena građevina koje sigurno u ono vrijeme odavde do Zagreba nije bilo. Diskretna parkovna rasvjetna tijela i neonsko blještavilo pozornice davali su osjećaj Eksplanadinog ranga! – Za zimskih vremena kada ono napada pola metra visine snijega, noću pogotovo, čarolija oblika bijelih kugli snijega na grmovima, klupama živičanim ogradama i cijelome parku osvjetljenom i neonskim svjetlima ulične rasvjete stvarao se osjećaj i predodžba iz nekih ruskih književnih djela i onih majstorskih slikarskih motiva s novogodišnjih čestitki. Čarobna bajka svjetla, bjeline snijega, rijetkih prolaznika uvučenih glava u ramena podignutih velikih ovratnika na zimskim kaputima. Kada bi se susreo s takvim prolaznikom ne znajući tko je obavezno bi pozdravio jer – sigurno je to netko iz naselja koga inače poznaješ. Zvuk tvorničke sirene u pola deset i deset sati navečer kazivala ti je da je šetnji zimskog ugođaja došao kraj i vrijeme je za poći svojoj kući prteći duboki snijeg jer će ralica za snijeg tek ujutro rano zimski obrazovati staze i onu centralnu prometnicu kroz naselje. Čika_Ivo Dretvić s povećim šeširom, u zelenom hubertusu, austrougarski unteroficier a sada šef računovodstva u tvornici, skrećući u svoj red počeo bi otresati snijeg s onog ogromnog kišobrana. Gdjekoji zaljubljeni pâr dolazeći tamo od rampe i skrećući u jedan od redova značio je da je stvarno vrijeme za topli zimski počinak!