Ljetno jutro na Savi kod Muzeja
(posvećeno prijateljima)
Šutnjom tiho teče Sava tamo sa štitarske strane,
i s prvim zrakama sunca, – ovdje kod Muzeja,
kao da stane.
Pa onda zavrtloži, kao da će k Šećerani,
pa se vrati, i opet šuti, tišinom šuti
– zelena,
šuti Sava, šutim i ja,
– i onda navru sjetna vremena.
Oj, Sa, oj Savice tija vodo ladna,
prevezi me nazad, nazad u ditînjstvo, u mladost pustu i široku,
prevezi me odmah, sada, brzo,
jer suza se već magliči u oku.
Ma, gdje si sada Stipa, gdje si Andra, Kokane i Marko,
gdje je Futa, Josa, Želja i Bosanac
Đura Galović Dragoljević,
gdje si Toma, Gero, Vlado,
gdje su tamburaši,
gdje su birtaši i birtašice,
divojke, cure, snaše i snašice.
Ej, kako je nekad bîlo,
kako su cvjetali duše i tîlo,
kako su ljetnom zorom šutili sokaci i šorovi,
ej, da je nekako, da se barem u tren
– još jednom, zapravo, ponovi.
Pa da iz nas vrisne Slavonija mati,
da nas ponese Šokadija, Cvelferija,
Bošnjaci, Podgajci, Gunja i Cerna,
pa Bosut, Vjerovi, pa fijaker u Vinkovaca,
„dođi diko bit će poljubaca“.
Ajde Đuka, ajde Šima, ajde onu, onu:
„pit ću vina dok je Varadina …“
ajde Kavgini, ajde Čolini, ajde tamburaši …
Aj sad, ajd sad:
„idu šorom četiri bećara
a za njima tambura udara“.
Ajde Šima Dominkoviću, ajde,
ajde Stipa Abadžija, ajde,
ajde, sunce vam žarko tamburaško, ajde,
samo tako, reži, šibaj, samo tako,
jako, jako, ajd, ajd, ajdeeeeee …!
ši-šaj ! ne spavaj !
„Ej, da je lako biob´ bećar svako“!
Oj Županjo bečki perivoju,
ispuni mi želju moju,
primi lolu u bećarsku školu,
i nauči kako
– cîli život živiti – ovako.
Ajde Stipa, ajd sad onu, fînu,
finu,
polako,
polako,
tiho,
„svirci moji tek je ponoć tu,
svirajte mi polagano,
ne budite nju“.
Ajde još malo. Još malo:
„oči kad sklopim umorne
u san mi dođu tambure“.
Ajde još malo, ajde još sad,
ajd sada, sada,
i
i, možda više – nikada !
Tiho teče Sava tamo prema Polojima.
Ovdje kod Muzeja,
– odlazi Sava,
kao da odlazim i ja.