Bio sam nekidan kod jednog „čoeka“ koji se prometnuo u dobrostojećeg gospodina, – u njegovom stanu – moglo bi se reći dvorima/palači – u jednoj ne baš uglednoj splitskoj četvrti. Tipična kućetina zidarsko-fasaderski i krovno nedovršena, ali uredno legalizirana po amnestirajućem zakonu o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata. Sjedili smo i pijuckali u ogromnom dnevnom boravku veličine kojih stotinjak kvadrata, a u kojemu je sve „tip“ i „top“ namješteno po pravilima ovih novih stručnjaka stilista design-interijera modernog stanovanja. Ima tu svega suvremenog namještajnog blaga od kožnih dvosjeda i trosjeda, ogromnih plazma televizora dimenzija „metar za dva metara“ površine ekrana, milijun led svjetiljki i lustera po stropu i zidovima, parketa od bambusa, hrasta, mahagonija, stakleno sjajnih keramičkih pločica svekolikih boja i nijansi, skrivenih i neskrivenih zvučnika – i, naravno, ŠANK !!! Šank s pripadjućim niklovanim visokim stolicama, onima na koje samo na jedan guz možeš sjesti.
Da. Da. Njegovo veličanstvo ŠANK. Svoj vlastiti šank u svom stanu u svojoj kući! – Svaka čast !
ŠANK, dakle. – Analitički multidisciplinarno pristupajući ovoj šankerskoj temi i pojmu moglo bi se do unedogled. Etimološko određenje riječi i pojma šank najprije nas odvodi u rječnike hrvatskog ali i mnogih drugih jezika iz kojih je moguće šank došao k nama. To, rječničko podrijetlo šanka prije nâs su odradili mnogi jezikoslovci i jezičari, pa i primjerice ugledna gđa. Nives Opačić koja ga je pohrvatila – između ostaloga – u točionik. Mi nestručnjaci prije bi smo ga nazvali podbočnjak ili prislonjač jer je u toj funkciji čovjeku najbitniji osim u onoj funkciji da se za njim (šankom) dobro pije kava, rakija, konjak, pivo, gemišti i ostala za čovjeka pogibeljna pijača, osim vode koje se nitko nije napio za šankom.
Vrste i podvrste šankova ? – Do ovih godina kada ga možete imati i doma,- šankovi bi se mogli podijeliti po više kriterija, ali u osnovi imamo hotelski, restoranski, birtijski, kafićki, diskoklubovski i kojekakav drugi tip šanka, – osim kavanskog, jer u pravim kavanama šanka nije bilo i nema ga. U kolektivnom sjećanju vrlo prepoznatljiv je „kaubojski“ šank za kojim su pili Wyat Earp i Doc Holliday. Po obliku šankovi mogu biti i jesu pravocrtni/pravolinijski, okrugli, kvadratičasti, meandarsko vijugasti, i još kojekakvi.
Eto, to bi bile samo one osnovne, objektivne (realne) odrednice šanka, – međutim, šank je puno više – čak puno više – od pukog komada ugostiteljskog inventara. – Jer, – zamislite, koliko je genijalnih stvaralačkih ideja rođeno upravo za šankom; koliko je preporuka i ponuda za dobiti posao (radno mjesto) učinjeno baš za šankom; koliko je podstanara „pronašlo“ stan u „druženju“ za šankom; koliko je ljubavi i brakova između gosta i konobarice-šankerice započelo upravo za šankom; koliko je pisaca, redatelja i drugih stvaralačkih profesija, zamišljeno zureći, kao, gledajući „kroz“ konobaricu, – koliko je njih došlo do ideja za ostvarenje umjetničkih i drugih stvaralačkih djela !!!
Sve u svemu, dakle, šank je vrlo značajan čimbenik socijalne inkluzije gravitirajućih korisnika ugostiteljskih usluga, – reklo bi se modernim terminološkim egzibicijama suvremenih pseudo znanstvenika označenih izvrsnošću njihovih profesija !!!
Ali, ´ajmo mi dalje još i ovo: šank i prostor za šankom, i oko šanka, imaju neku posebnu aureolu i ugođaj koji prepoznaju samo oni najfiniji rakijaši i kavedžije. Pa onda, – na neki način postoje čak i pravila ponašanja za šankom, za razliku od „sjedećih“ gostiju. Jedan pravi lucidni cuger jednom mi je zgodom objašnjavao zašto on pije za šankom a ne za birtijskim stolom, pa kaže kako pijući za stolom, sjedeći, ne može procijeniti kada je pretjerao. Tek kada se digne sa stolice ustanovi kako ne može ni stajati ni hodati. Kaže on kako je praktičnije i pouzdanije stajati za šankom i cugiti sve dotle dok u koljenima ne osjetiš da si počeo biti nestabilan, pa znaš da moraš prestati ako želiš sâm otići kući. – Dalje: za šankom se stoji – čak i satima – ali se ne skidaju kaputi, mantili pa čak ni šeširi; cigarete i upaljači drže se na šanku ako imaš namjeru tu za šankom ostati duže, – ili ih se svaki puta stavlja i vadi iz džepova; runde pića se naručuju uglavnom nedvosmislenim gestama (samo pogledom) konobarici; svaka runda ne plaća se odmah nego tek na kraju „balade“; i tako dalje, i tako još puno toga karakterističnog za ponašanje za šankom.
A sad, da vidimo kakva je situacija sa županjskim šankovima danas ?- Iako nisam svakodnevno tu među vama , – rekao bih nikakva ! Ma dajte recite mi gdje danas u Županji postoji pravi pravcati šank u punom smislu te riječi i pojma !?(Možda se varam. Možda.) – E,- ali zato se sjećam nekoliko pravih šankova koji su ostavili traga u županjskoj ugostiteljskoj povijesti i svekolikoj kulturološkoj, socijalno-psihološkoj i svakoj drugoj tradiciji, da ne kažem baštini! (Ha,ha.)
Pa pođimo redom.
Kod gospon Šareca, pod Savom, šanka mislim da nije ni bilo, a ako i jest onda je to bio mini šank za samo jednog gosta. Inače, gostionicu gospon Šareca spominjem jer je gospodin Šarec uistinu imao manire – ophođenje s gostima, geste ljubaznosti i razumijevanja za sva (mentalna) stanja u kojima su se gosti nalazili – pravog ugostiteljskog poduzetnika koji je pored onoga redovnog (redovitog) poslovanja bio i nositelj ugostiteljske ponude na županjskim stočnim vašarima. Ima, međutim, i jedna caka koju bih volio obznaniti jer je evo prošlo već dosta godina: pouzdano znam, naime, nekoliko generacija šećeranskih mladaca, uglavnom gimnazijalaca koji su svoja „prva pijanstva“ ostvarivali upravo kod gospon Šareca, jer su se skrivali od poznatih susjeda i poznanika, pa ta „prva pijanstva“ nisu ostvarivali u koloniji za šankom u restoranu Kristal. Onda bi se oni, ti šećeranski mladići, u kasne sate, ljetnim noćima vraćali nasipom kućama, a, što je bio dobar komad puta pa je bilo i padova niz nasip ili u onaj kanal sa ćuprije kod „šećeranske“ žice. (Oprostite zbog ove digresije u odnosu na temu o šanku. Pa to gospodin Šarec zaslužuje.)
Sljedeći etablirani županjski šank bio je onaj u hotelu „Jelen“. Centar grada, centar sela, centar općinskog centra sa lokalnim parlamentom, – i, vladom (predsjednikom općine kao lokalne uprave i samouprave) preko puta, – dakle, sve pretpostavke za izjednačenje statusa sa današnjim saborskim kafićem na Markovu trgu u Zagrebu. – O ostalim sadržajima ovoga objekta nećemo, pa kažimo kako je šank bio postavljen tako da je glavni pravac kretanja sa ulaznih vrata vodio upravo za šank. Bio je uvijek u polumraku i sjeni, i nekom depresivnom stanju tako da si morao piti „osvježavajuća“ pića kako bi popravio raspoloženje. U svako doba dana i noći za šankom je bio barem jedan gost. Znalo se dogoditi da u cijelom pozamašnom prostoru „hotela“ uopće nema sjedećih gostiju, ali za šankom je bio barem netko. Istine radi, i stolovi desno od ulaznih vrata, uz prozor na Veliki kraj, – na kojima je ručka/kvaka/brava za otvaranje uvijek bila klimava i nikakva – za tim stolovima najčešće su sjedili jedni te isti, redoviti gosti, razno-raznih „slobodnih profesija“. Glavna tema razgovora tu je redovito bio NK Graničar, i, naravno, – Dinamo-Zagreb. Za šankom su bile druge teme: šaputanje o politici; porezno-dohodovnoj problematici u poljoprivredi i aktualnimn temama godišnjeg doba – svinjokoljama, prinosima žitarica … Gostima za šankom pri ruci su bili džuboks s fonotekom svih glazbenih smjerova osim klasične glazbe, i izlaz prema WC-toilettu tipa „ćućavac“ za obje spolne i rodne skupine, a invalida tada nije ni bilo, pa im nije ni trebao poseban i odvojen nužnik. – Sve u svemu, i unatoč svemu, neću propustiti ni ovu priliku – pa ću kao i u jednom prethodnom Pismu – iako je taj kvazi-hotel i jad od hotela, birtijski ćumez i u ona vremena, – danas ZATVOREN, UKINUT, ZABORAVLJEN, PRENAMJENOM DEVASTIRAN u pomodarski dućan s multinacionalnom franšizom za prodaju damskih vodica, parfemića, sapunića i WC papira !!!
Bio sam dijete i mladac pa nikada nisam bio u gostionici „Kod Lujićke“, ali se sjećam da prolazeći stazom (nogostupom) pored nje, nisam vidio da ima šank, a vejerojatno ga je imala, pa bih volio da me netko komentarom badne s opisom ove „gasthaus“ ikone negdašnje ugostiteljske ponude Županje, jer ona je to – ikona – neko vrijeme i bila.
Preskočimo li gostionicu i šank – a mislim da ga nije ni bilo – na željezničkoj stanici barem u vrijeme Joze Prkića, – evo nas za sheraton-interkcontinental šankom u restoranu na Šećerani, u Koloniji. – E, to je već neka druga, sasvim druga priča. Kao i cijeli lokal, tako ni njegov šank ne bi se postidio ni zagrebačkih lokala ! – Nakon prolaza kroz dva para „letećih“ vrata ušlo bi se u „malu salu“ kojom je dominirao pravi, veliki, reprezentativni, mahagonijem obloženi, uglancani ŠANK. Baš onakav kakav pravi šank treba i biti po visini, po dužini, po radnoj površini prilagođenoj veličini onih kvadratnih staklenih masivnih pepeljara a ne onih birtijskih limenih, po velikoj staklenoj vitrini iza leđa šankera/ice, po sudoperu s vodovodno tekućoj hladnoj i toploj vodi za pranje čaša, – ma, po svemu što su imali šankovi uglednih hotela na jadranskoj obali. – Gosti ? Ne, – za ovaj šank se nije dolazilo u onim „Borovo“ gumenim čizmama niti u blatnjavim cipelama-gležnjačama. Ovdje je, pa skoro, bila obavezna kravata! (Ha,ha.) Odmah do šanka bio je čak i telefon kojim su se i gosti mogli poslužiti uz odobrenje i povjerenje osoblja. – Atmosfera za ovim šankom bila je različita prijepodne, popodne i u večernjim satima različito pogotovo s činjenicom je li bio radni dan ili nedjelja. Za ovaj šank su povremeno – kao usput – znale navratiti i zadržati se i dame u vrijeme večernjih zabava i plesnjaka kada bi te dame prodefilirale iz velike sale u toalet. Inače za vrijeme tih plesnjaka i zabava bilo je gostiju koji su najprije zauzeli svoje mjesto u velikoj sali pa bi nakon odlaska na prvo pišanje u povratku „zapeli“ na šanku i ostali tu do fajronta jer je tu bilo interesantnije nego tamo gdje se moralo plesati i piti u kontroliranim uvjetima. Odmah uz šank bio je i jedan pozamašan potporni stup obložen drvenom oblogom kao stvoren da se čovjek (gost) može i bočno nasloniti i osigurati dodatnu stajaću stabilnost čak i nakon npr. pet rubinovih vinjaka, desetak gemišta, ili tko zna koliko pîva…-Najozbiljnije govoreći, posluga za ovim šankom bila je vrhunska. Moja schul-kolegica Slavica K. bila je majstorica svoga posla i zanata konobarice za šankom. Znala je ona baždarenost svakog gosta, a uvijek uredna i savjesna, nepogrešivo je – istovremeno – opsluživala i goste za šankom, i tetu Zlatu i konobara Marka koji su bili zaduženi za sjedeće goste u velikoj i maloj sali restorana. Sjećam se, Slavica je znala biti i stroga prema pripitim gostima koji bi počeli štogod brljati za šankom, te bi im znala uskratiti delirium tremense i totalna (o)pijanstva. – I, za kraj ove epizode o šankovima – vi stariji Šećeranci – zamislite sliku, scenu, kadar: za ovim šankom, nedjeljom prijepodne, kao uvertira za poslijepodnevne utakmice prve nogometne lige, navijački se nadmeću, rastom omaleni Ivan Arh-Arso (Zvezda), dvometraš Milan zubar (Partizan), i Stipe Grabić (Hajduk živi vječno) !!!
I, ovdje bi trebao biti kraj priče o županjskim šankovima (u prošlosti), ali ima još nešto što pouzdano znam – sjećam se – o povremenim navikama večernjih gostiju ovoga restoranskog šanka. Strogi šef restorana drug/gospodin Vlado B. bio je isključiv i rezolutan u poštivanju odluke kada je kraj rada (fajront), pa nije bilo iznimke da bi zaostali gosti iza jedan ili dva sata po ponoći voljom osoblja ostali do jutra ! Ne. Ne. Zato bi ti zaostali gosti umjesto kućama jednim ili dva stojadina – pravo na Rastovicu ili Desetku, pa bi u društvu šofera kamiona iz Gevgelije, Niša, Kragujevca, Atene i Teherana, nastavili cugu i rasprave o svemu i svačemu, razgovorno ili s pjesmom do sedam ili osam sati ujutro sljedećeg dana.
