Nekidan, kao i obično, oko 11 sati u hodniku upravnog dijela javne ustanove u kojoj radim, ispred mene, na nekoliko koraka, prema uredu tajništva, – ide čovjek u kratkim hlačama preko kojih lamata raskopčana košulja kratkih rukava – doduše svjetloplave boje; na nogama mu žuto/zelene japanke vijetnamske proizvodnje i kvalitete; na glavi mu pokrivalo za glavu bijele boje, nešto poput plažnog šešira obješenog oboda više ženskog nego li muškog modela; u lijevoj ruci mu snop nekakvih papira (kartušine), a preko ramena obješena, razdrljena polušportska torbetina poput one s kojom je u Sabor dolazio veleprofesor i velezastupnik, mrtvozornički dioničar Josip Kregar. – Tko li je ovaj, mislim se i računam da je netko od „terenskih prodavača i ponuđača“ koječega kojih povremeno ima tijekom godine !? – Kad tamo – POŠTAR (!) javnog poduzeća države Hrvatske, skraćenicom zvanog „HP“! – Donio, dakle, službeni čovjek službenu poštu iz ministarstva i od poslovnih partnera u službene prostorije javne (državne) ustanove kao što je ova u kojoj radim.
Sutradan, na cestovnom prijelazu regionalne (županijske) ceste preko pružnog prijelaza, čekajući da se podigne zaštitna rampa dok prođe nagibni vlak za Zagreb, – gledam onu kućicu skretničara i podizača rampe gdje na vratima stoji taj odgovorni željeznički radnik u žuto/zelenim japankama, crvenoj atletskoj majici bez rukava (ili potkošulji), bez ikakve kape ili oznake da je on službena osoba hrvatske državne željeznice osim što je u dugim hlačama s onim fluoroscentnim prugama na dnu nogavica, a pored kućice parkiran stoji njegov „Golf trojka“ s podignutom haubom jer je dotični do maloprije popravljao neku „gurtnu“ što bi rekao Željko Pervan. Kroz otvorena vrata kućice u unutrašnjosti se vidi uključen televizor s nekom podnevnom emisijom u tijeku. – Doduše, istine radi, stajao je taj Pajdo u stavu „mirno“ s podignutom crvenom zastavicom koja za držač ima ostatak nekog starog kišobrana s onom uvinutom ručkom. – Dakle, službena osoba javnog (državnog) poduzeća zvanog „HŽ“ iliti Hrvatske željeznice.
Iz vlastitog radnog, stručnog i profesionalnog iskustva znam da je na snazi i zakonski propis o zaštiti na radu sa 56 pratećih pravilnika o problematici zaštite na radu sa skoro tisuću detaljnih, strogih odredbi kojih se – prema učestalosti inspekcijskih nadzora – moraju pridržavati naročito javna (državna) poduzeća i ustanove, – a, taj zakon je (valjda!?) usklađen s pravnom stečevinom naše nove (predrage) države i (domovine) Europske unije.
Ovo, naprijed, što ste pročitali nije bogzna što, što i vi niste dosada vidjeli i doživjeli, i to je gotovo uobičajena stvar. Jel`da!?- Pa u čemu je onda problem, – pitate vi mene, jer – reklo bi se – niučemu! – A nije baš tako. Nije baš tako barem na razini neke simbolike koja govori gdje smo, i što smo, i dokle smo dogurali, kao država, naravno.
Ljudimoji sjećate li se vi našega, pokojnog poštara Gabora; pa poštara Marka; pa poštara Svirčevića i drugih ondašnjih županjskih poštara? Sjećate li se vi tih ljudi!? Sjećate, dakako, ali ih se sjećate u onim njihovim sivim poštarskim odijelima s poštarskim kapama na glavi, s velikim poštarskim torbama jednoobraznim za sve poštare u zemlji, na biciklima ili gurajući svoje bicikle po županjskim ulicama. – Sjećate li se vi prometnika na željezničkoj stanici gospodina Magoča, gospodina Rukavine, i običnih radnika na željeznici kao što je bio skretničar Jolić iz Prvomajske, pa onaj željezničar Mića s početka Iliševićeve, pa i moga susjeda Grbe čovjeka koji je radio na željeznici ali u Vinkovcima, itd.itd. Pa to su bili ozbiljni, odgovorni ljudi u željezničarskim uniformama (odorama) koji su i svojim službenim odijevanjima, i svojim odnosom prema tim obilježjima njihove službe, odavali povjerenje i poštivanje – ako baš hoćete – i državnosti tih svojih zanimanja i profesija o kojima je ta đavlija država itekako vodila računa, ne slučajno, i ne bezveze, jer su to oduvijek bile za tu državu značajne djelatnosti, pa onda i pokazatelji koliko ta – kao i svaka druga – država drži do sebe kao države.
I, sad, k` tome, evo mi pade napamet: pa nije ni čudo – mi ne znamo ni kada nam je Dan državnosti!
Oni zločesti kažu da smo banana-država; po ovome mome ispada da smo država u žuto/zelenim japankama, – a mene i dalje ipak ispunjava ono: kakva je, takva je, – ali je naša ! – (Da ne bi bilo zabune.)
