Kao i svaki dan – jutrom iza osam sati, sa svojim netijakom Marinkom – zagrnut jaketom, u razgaženim, nekada žuto-smeđim cipelama, unazad prekriženih nogu pod rasklimanom stolicom, – gotovo ritualno sjedio bi gazda Marko spreman za prve goste tek oko jedanaest sati, jer tada već zapeče ljetno sunce pa se komšije i gdjegod koji putnik namjernik svrate k njemu u gostionicu, više radi običaja nego radi potrebe ljute. – I, – tako svaki, – ali baš svaki dan.
–Dobroj´tro vâsdva! – rekao bi prolaznik koji, svako jutro u istu uru ovuda prođe a nikada, ni slučajno, nogom nije stupio u Markovu gostionicu I onda prođe još cijela minuta-dvije šutnje.
– Marinko, koji je ovo, … on sam sebi svoju mate !?– opet će onako malo kroznos Marko ne dižući pogled s novina, nego se samo malo ispravi iz zgrbljenog položaja koji mu je dosadio na tvrdoj stolici.
– Pa, to je Jozo. Jozo pokojne Mande i Ivana, – odgovori Marinko kao i svakog drugog jutra kad bi Jozo pokojne Mande i Ivana prošao pored gostionice prema svom vinogradu ili kamo drugdje jer je svakako morao baš ovuda prolaziti, – i pošto bi uljudno nazdravio s „dobrojutro“ Marku i netijaku mu Marinku. – A Marko bi svako jutro i svaki put, baš tako pitao svoga netijaka: „Marinko, koji je ovo … on sam sebi svoju mate !?“
I onda bi prošlo još barem deset minuta tišine, i Markove i netijakove meditacije, kada bi se Marko ponovo uspravio, rastegao ruke, i sasvim naglas – da ga čuje i gazdarica Marija što unutra u gostionici sprema gulaš, kao i svaki dan, – Marko bi iz sveg glasa nastavio:
– Govno od govana ! … on sam sebi svoju mater. Taki mu je ićaća bio! Dakud će govno neg´ uđubar !!! – reče gazda Marko ustajući se, a stolica zadrnda unazad prema zidu koji je u visini naslona stolice bio okrban svakodnevnim Markovim ritualom ustajanja. Onako plećima i ramenima samo zabaci jaketu koja je malo otklizala mu sa ramena, – i ode unutra vidjeti što je sa gulašom, specijalitetom kuće na kojega će oko podne doći stalni gosti seoski učitelj Ljubo, poštar Antiša, iIko, povratnik iz Amerike, sada, i ovdje s nadimkom Joe, kao što je već četrdeset godina tamo u Americi bio samo Joe.
Iko, Joe je još tamo početkom pedesetih, nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, ipak pobjegao preko granice i dočepao se slobode, demokracije, izobilja i sreće zapadnog svijeta u Americi. Po znanju, zvanju i zanimanju Iko nije bio ništa. Nije bio ništa, a bio je sve što čovjek treba biti tu na selu u Imotskoj krajini; dakle, bio je i stočar, i ratar, i sve ono što trebaš biti da bi opstao u neimaštini koja je odvajkada vladala ovim prostorima. Ali Iko je znao da postoji i drugi, bolji svijet od ovoga, i taj ga je svijet progonio, zvao i izazivao da dođe k njemu, možda baš tamo u Ameriku. „Nu ti sveca, kad su išli drugi, iđen i ja“ govorio je sam sebi u trenucima tjeskoba i onih dokolica koje čovjek sam sa sobom razbija razmišljajući ili čak fantazirajući o dostižnim i nedostižnim stvarima u životu. „Neman ni žene ni dice; ćaća imater ostaće tu s bratom, nevistom i dicon,- a ja, – otratću barem donjemačke, ako ne idalje.“
Iko je dakle tri puta pokušao, a četvrti puta i uspio je pobjeći preko granice. Preko nekih svojih ljudi stupao je u vezu s „čovikom od povjerenja u Zagrebu“, pa je i odlazio u Zagreb odakle bi ta veza organizirala prebjege preko granice. Tri puta – ništa ! Pohvatalo bi ih na granici ili prije granice i nakon nekoliko dana nekakvog zatvora i pritvora „dotralo“ bi ih kući. – Treći puta – kazivao je jedne večeri Iko/Joe u gostionici – nije uspio pobjeći, nije ga uhvatila ni policija ni graničari, nego je sâm došao, odnosno vratio se kući i to nasamaren i namagarčen: „Sve je išlo ka i obično. Došli smo Uzagreb. Čovik nas dočeka i prida sutradan drugome čoviku, – i, prikosutra čim je smrklo, a brzo je smrklo – doša je treći čovik s nekakvim teretnim kombijem bez prozora, da će nas on otrat napravo misto di ćemo prići granicu. Vozili smo se sigurno četiri-pet uri. Drnda je oni kombi ki jarac, samo što se ne bi privrnija, – i onda, na brzinu i paniku, izbacija nas vanka. – Mrkla noć. Šuma. Nabrdu visoko. Doli podnama – svitli grad. – Eno, ono vam je Trst ! Prišli smo granicu. Bez brige, pomalo se spustite i oko osam uri ujutro uđite ugrad, i, morete di oćete pocilom svitu i kugli zemaljskoj ! – Kroz šumu, kroz kupinu i draču salazili smo dvi ure do prvih kuća. Sačekali smo osam uri i zaputili se ulicom domora – kad tamo, bagareti, svi dućani na hrvatskome. Svi odreda. Svaka druga rič – OPATIJA !!! OPATIJA !!! – Zajebalo nas! – Štaš moj Iko nego kući. Zajebalo nas i ovi put, al´ neće drugi put, – Gospe mi blažene, – neće!“
Četvrti put nije bila Opatija, nego – Klagenfurt! Slijedili su u Ikinom životu, Munchen, Frankfurt, pa – Amerika!!! Amerika cilih četrdeset godina. Iko postao Joe za sebe i za društvo sa svih strana svijeta oko sebe. Skupilo se godina na plećima i dolara se uštedilo za ponit, pa – nazad u Vinjane. – U Vinjanima sve dobro, – ali Iko sâm samcat. Nije se ženio i ostao stari momak. Vraga momak – stari čovik. Ni prvi ni zadnji u ovim krajevima. Ali sve oko njega se promijenilo, a on je mislio, i misli da je ovdje sve ostalo onako kako je on ostavio prije četrdesetak godina. Ponašao se kao da je s neba pao nazad, i u ono vrijeme kada je odlazio. Puno stvari nije mogao razumjeti pa bi dolazio u čudne situacije pri kontaktima s ljudima. I govorio je pola engleski, pola hrvatski. Nisu oni njega razumjeli, a nije ni on njih. Svejedno, svatko je „gonio po svome“.
Jedne večeri oko Božića kad su Imoćani iz Njemačke došli kući; kad su Imoćani iz Zagreba došli kući; kad su svi studenti i đaci iz Zagreba, Splita i Osijeka došli kućama, – puna gostionica ljudi sa svih strana. Sve muški. Teče Kujundžuša; teče lôza; dimi se Marlboro, HB, Croatia i Opatija. Počelo se i gangati. I „nakarte“ se igralo. – A, za šankom, Iko, odnosno Joe, u smeđem prugastom odijelu, s bijelom košuljom i crvenom, svilenom kravatom, zalizane frizure, s prstenom i zlatnim zubom, zlatnim satom na ruci, – punih prsa i grudi od ponosa i zadovoljstva što je među svojima, – gleda Iko mladića koji ulazi u gostionicu i pozdravlja se sa svima: „di si rođo … kako je rodijače … živio kume … „
-Marko, daj ovome mladiću što ´oće za popit !– odriješito će Iko gazdi Marku za šankom.
– Alo boys, koji si ti. Čiji si tako lip momak ? A ? – znatiželjno će Iko mladiću duge kose, studentu ekonomije u Osijeku, plećatom ko od gore odvaljenom.
– Ja sam Darko. Antišin.
– Ma čekaj boys. Antišin. Antišin? Kojeg Antiše, boys? Nisi samo od Antiše, bogareti? Ko te rodija ? – misli si Iko, naglas, lupkajući prstima i noktima desne ruke po šanku punom čaša, boca, pepeljara, kutija cigareta, žigica i upaljača.
– Šjor Iko, ja sam Antišin i Mandin.
– Mandin? Mandin … – misli i ponavlja Iko, Joe i opet nikako domislit.
Prošlo je nekoliko onih dugih, dugih trenutaka kad sugovornici ne mogu dokučiti upitne misli jedan od drugoga, pa zavrnu glavom i pogledima nekuda prema gore kao da dozivlju nebesa … Hm. Hm.
– M-a-n-d-i-n !!! M-a-n-d-i-n !!!– klîkne nezgrapno i srdačno, na sav glas Iko odgurnjujući Darka u desno rame; raspametio se Iko, zaboravio ključne činjenice o životu, pristojnosti, uljudbenosti i golim životnim činjenicama roditeljstva i tolikih godina koje su protekle od njegove mladosti i odlaska u Ameriku, i sadašnjih dana.
– M-a-n-d-i-n !!! Manda is spejšl; Manda is bjutiful. – O, pa Mandu sam ja svojevremeno . . . !
Boca „Lederer“ piva ostala je čitava, ali ne i Ikina glava. Samo ga je ošamutilo, posrnuo je i objesio se za šank. Gazda Marko je učinio sve na smirenju situacije u gostionici. Darko se pokupio i otišao kući škripljući zubima i psujući starog budaletinu Iku. „Govno od govna“ – ponavljao je Darko spremajući se na počinak u ćaćinoj kući.
Sutra, na onom gulašu oko podne, sjedili su opet učitelj, poštar i Iko. Gazda Marko je donio porcije gulaša, a Iko je pitao sebe i svu trojicu:
– Ma, što bî onom momku. Šta se nako uvridija, gospeti?
("SVI LIKOVI I IMENA SU IZMIŠLJENI I SVAKA SLIČNOST SA STVARNIM OSOBAMA JE SLUČAJNA.")
