. . . .
Ej, kako je nekad bîlo,
kako su cvjetali duše i tîlo,
kako su ljetnom zorom šutili sokaci i šorovi,
ej, da je nekako, da se barem samo u tren
– još jednom, zapravo, ponovi.
Pa da iz nas vrisne Slavonija mati,
da nas ponese Šokadija, Cvelferija,
Bošnjaci, Podgajci, Gunja, i Cerna,
pa Bosut, Vjerovi, pa fijaker u Vinkovaca,
. . . .
`Ajde, tamburaši, `ajd sad onu,
fínu,fínu, – pravu, pravu,
antologijsku:
„oči kad sklopim umorne
u san mi dođu tambure“.
