U zadnjih tko zna koliko godina u svekolikoj hrvatskoj književnoj, publicističkoj pa i ukupnoj intelektualnoj javnosti, gotovo endemična je postala – nekad popularna i uobičajena – javna POLEMIKA ljudi od pera. – Ma što to značilo, i ma kako mi to tumačili i objašnjavali, – to, dakle, ta šutnja,- nešto govori i o književnosti i o društvu kao cjelini. – I, onda, danas, nekidan zapravo, javio se ni manje ni više nego dežurni dušobrižnik, EPEH-aov bezbjednjak– Ante TOMIĆ.
Ante Tomić vs. Pavao Pavličić. (Ovo „vs.“ sada je popularno jer zvuči kao veleumno). – Ej, – on, Škiljo iz Zagvozda, kontra Pavla Pavličića!? – Pa ti budi pametan !? – Ako je i od Ante Tomića – previše je.
I, sada bi po pravilima i standardima književne i svake druge javne polemike trebalo analizirati i redoslijedom secirati tekst polemičara A. Tomića. – Ali jest vraga! Kako, od kuda početi kada tu nema polemičkih stavova, nego samo paušalne dosjetke starijeg vodnika prve klase Ante Tomića. – U tom količinski pozamašnom tekstu o meritumu – cenzuri – nema nego tek jedna sedmina nekakvih polemičkih argumenata ( i to promašenih), a sve ostalo je primitivno ciničan pokušaj diskvalifikacije „protivnika“. – Pa kako onda polemizirati? – Kako polemizirati s čovjekom koji još živi u mentalnom sklopusrednje vojne škole JNAkoju je pohađao i završio u Zadru. Unteroficier! – Ma, da je završio i vojnu kopnenu akademiju ili školu rezervnih oficira u Bileći, možda bi pametnije zborio, – ali ovako … !? – Ante Tomić je, inače, poznat i priznat kao pisac koji je napisao čak dva/tri romana i još toliko ukoričenih tekstova, – a, Pavao Pavličić, do sada je objavio skoro sto komada,od kojih barem njih pola, sjedeći na kâdi i pišući ih na veš-mašini u podstanarskom stanu u zagrebačkoj Dubravi. – Ante Tomić, pak, tih svojih nekoliko uradaka napisao je na laptopu u luksuznom apartmanu nekog hotela na makarskoj rivijeri uz plaćene sve troškove boravka, ića i pića, za dva mjeseca po svakom romanu, jer su mu to omogućili (platili) tobože lijevo orijentirani hrvatski tajkuni koji su poznati kao pretvorbeni vlasnici više hotela južno od Makarske.
Da se radi o pismenom, ali istovremeno zločestom čovjeku, govori i metoda njegovog pamfleta, a to je ironična inverzija vrijednosnih stavovaivrijednosnih sudovao drugoj strani koju drsko i bezobrazno difamira, navodeći u uvodu svoga teksta za P. Pavličića samo „član“, sveučilišni „nastavnik“, „negdje objavio“; emisija je bila „glupasta“ itd.itd. – da bi u drugom dijelu svoga teksta nastavio s punim (navodno) uvažavanjem akademika Pavličića kao sveučilišnog profesora s doktorskom atrubucijom. – I ne samo to, nego u dijelu teksta javno se sprdas raspelima i papinim kipićima, te „prâvom da molitvom i pjevanjem štuju svemoguće nevidljivo biće na nebesima“,koje će pri kraju teksta nazvati – opreza radi – Bogom (s velikim B), a, što sve skupa, nema nikakve veze niti s cenzurom, a najmanje s gospodinom Pavličićem. – Slijedi tu još budalaština primjerenih samo JL-u i Anti Tomiću.
E, moj Ante – suzo didova (!), zar ne vidiš i sâm kako si se upecao na udicu koju ti je servirao mudar čovjek; zar ti još nije jasno zašto ti je onomad onaj splitski redikul, kao što si i sâm, – istresao na tvoju glavu sa šeširom, svoju punu vrčinu (noćna posuda op.a.), nasred Pjace, još prije godinu-dvije.