Uostalom, najozbiljnije mislim da kad čovjek ode u mirovinu to treba shvatiti – šaljivo govoreći – hajde tamo i lezi jer odradio si svoje i to je to. Što si odradio, odradio si i to je kraj; ne petljaj se više, a posebno ne prtljaj s „naknadnom pameću“ ostalima koji su iza tebe nastavili raditi ono što si ti (naivno?) mislio da radiš najbolje moguće od svih.- To je, dakle, pravilo. – Ali ne lezi vraže – nemo´š se otrest nečega što te – pored obiteljskih stvari – (preokupiralo), recimo dvadeset godina, kako je u mome slučaju bio slučaj. – Zato, poštovani čitatelji, – još samo ovo pismo na ovu temu, i neću više. Neću – svega mi!. (Usput budirečeno ovo posvećujem bezbroju kolegica i kolega koji rade vrlo zahtijevan i odgovoran posao, a o kojemu doslovce „svatko“ može imati i svoje mišljenje, jer, to je područje u kojemu smo svi stručnjaci – što nikako nije istina.)
I, hajdemo sada po redu: Ne znam i ne sjećam se više koji je povod jednom mome Pismu već bila tema (03.11.2016) pod naslovom Sustav socijalne skrbi i/ili socijalna politika, – kada sam doslovce – između ostaloga napisao i ovo: citiram:
„Hrvatska za razliku od mnogo razvijenijih i razvikanijih pravno uređenih država – i to već dugo – ima pravi i cjelovit (državni) sustav socijalne skrbi . Da. Imamo baš sustav. Čine ga centri za socijalnu skrb i ustanove socijalne skrbi. I ne samo to: Hrvatska ima za razliku od današnjih EU uzora (Ujedinjenog kraljevstva naprimjer) – Hrvatska ima prave daleko bolje stručnjake za rad u tom sustavu, a to su: visokoobrazovani, sveučilišno specijalizirani stručnjaci: defektolozi i socijalni radnici, – što oni tamo nemaju !!! Da. Da. Nemaju ni blizu kao Hrvatska! Vjerujte mi na riječ – ja tamo bio i vidio! Uostalom provjerite.“
Doduše, pravo govoreći, nije da mi ništa ne poduzimamo, simptomatično je, međutim, kako lutamo i „istražujemo“, pa smo onda išli ovako: najprije je bilo Ministarstvo rada i socijalne skrbi; pa Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi; pa Ministarstvo socijalne politike i mladih; i sada, konačno imamo Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. – Slikovito se, dakle, vide sva lutanja kojima je zajednički nazivnik (barem na simboličkoj razini) kako je socijalna skrb uvijek na zadnjim mjestima naziva (pa i društvene brige) !!! – A, u sve to vrijeme htjeli smo tobože popraviti taj sustav novčanim podlogama „povoljnih“ kredita Svjetske banke. Osobno sam, kao ravnatelj jedne socijalne ustanove sudjelovao u (besmislenom) trošenju dvaju kredita („pomoći“) u ukupnom iznosu preko sto milijuna eura !!!
Sada, danas, kada su se već smirile i pomalo zaboravile afere kolege Lamze u Domu za psihički bolesne odrasle osobe u Osijeku, a koji kolega je dobio „nogu u guzicu“ i sada se nalazi na Zavodu za zpošljavanje; i, možda već zaboravljeni slučaj onoga kretena u Zadru, odnosno Pagu, što je svoju dječicu pobacao s prozora trećega kata, a za to je, kao odgovorna osoba dobila otkaz / razrješenje, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Zadar, za koju osobno znam da je cijeli svoj profesionalni i radni vijek posvetila baš profesiji socijalnoga rada, i koja je „živjela“ svoju profesiju i posao. – E, hajd´mo sad kada su se glave ohladile od tih tada (nedavno) aktualnih, pogledati i sagledati kako stvari stvarno u realnom životu (naše socijale) stoje. Prije toga, nota bene: ministrica je tko zna po koji puta „izvukla živu glavu i položaj iz glibotine“ u kojoj se nalazi i to, i „kriva i dužna“ jer je pristala raditi taj posao ministrice (olako) misleći da može „nešto napraviti“ – a nije napravila ništa, ili gotovo ništa!?
Lamza je naivno, banalno i nekritički slijedio oficirušu, ministricu Milankau Opačić, „debelo“ poduprtu „znanstvenim“ autoritetom prof.dr.sc. Borke Teodorović koja nemilosrdno harači po veleučilištima, sveučilištima i univerzitetima raskomadane BiH prodajući „nove trendove socijale“ u Kladuši, Orašju, Tuzli, Doboju, Mostaru i Zavidovićima, i, kojekuda drugdje. Logistička potpora i znanstveni suport su joj psihologinja prof. Slavenka Martinović – a, sve umotano u civilnu, ne-vladinu udrugu VALIDUS koja je dobro (bila i jest) umrežena s nekoliko ministarstava (između ostalih) i ministarstvom školstva, obrazovanja i znanosti.
I, tako se ringišpil vrti, vrti i vrti sve po jednom principu-zapovijedi:
DEINSTITUCIONALIZACIJA SVEGA I SVAČEGA !!!
Isprazniti sve domove i ustanove i sve korisnike (ali baš sve!) – na ulicu !!! pri čemu je neprikosnoveni znanstveni argument: – „To je tako u Londonu !!!“
I, onda, naivni, poslušnički i nekritični kolega Lamza iz Osijeka, i još neki ravnatelji ustanova socijalne skrbi u Hrvatskoj (Šibenik/Primošten, dom Zagreb i drugi), – na desetke psihički bolesnih odraslih osoba i osoba s intelektualnim oštećenjima, doslovce preko noći, jednostavno presele u „civilne“ kvartove svojih gradova, u višekatne stambene zgrade (unatoč postojećim propisima koji određuju kakvi stambeni i životni prostori za takve osobe, moraju biti.
Ma, ipak, nema smisla više i dalje o ovome pisati jer stvarnost socijalne skrbi u Hrvatskoj je svakodnevno bjelodano razvidna i jasna.
Ministrica je ostala ministrica; ravnateljica je „dobila nogu“; kolega Lamza možda skuplja boce po Osijeku – I vuk sit i mi na broju, rekoše ovce gledajući vuka kako jede čobanina !!!