Nekidan sam gledao, promatrao i uživao u toj nekoj lijepoj i ugodnoj i plemenitoj tajnoj vezi – gledao sam i slušao sam svoju – razrednicu. Nakon cijelih četrdesetak godina gledala je ona nas – svoje učenike, bivše maturante županjske gimnazije – istim onim blagim, brižnim očima i privrženošću, kojima nas je daleke šezdesetdevete ispratila u sve životne neizvjesnosti koje su tada stajale pred nama.
Kažu da čovjek vrijedi onoliko koliko ima prijatelja i poštovatelja, pa sam ja te večeri bio najbogatiji čovjek na svijetu jer sam bio okružen dragim osobama, školskim kolegama i kolegicama iz gimnazijskog doba, a sa svima nama – i u toj nekoj tajnoj vezi – bila je i naša RAZREDNICA prof. Ana Lončarević, – sa istim onim blagim, brižnim očima i privrženošću, – kao nekada!
