– Ali, – kada sâm sebe jednom, pa i sve češće uhvatiš u toj zamci raskoraka između svojih stavova, svojih životnih saznanja i iskustava, na jednoj strani, – i ovih „novih vremena“; novih, modernih ljudi; mladih fajtera; novih već uvriježenih shvaćanja i novoustanovljenih standarda o fenomenima svakidašnjeg života i sadržaja općih životnih pojmova, s druge strane, – e, onda je već vrag odnio šalu i moraš se predati!? – Ali, NE! Nemoj ti meni … Pa nisam ja od jučer! Tada, kad se to sve na opisani način posloži, poklopi i dogodi, – onda je jedini spas poviknuti kao u naslovu: O tempora, o mores! Čudnih li vremena, čudnih li običaja!
Gledam nekidan na splitskoj Rivi kako sam i sâm gotovo lakomo poletio na neki štand nekakvog „sajma“ s namjerom da kupim već posljednji paketić ponuđenih i razgrabljenih čvaraka po cijeni od 140 kuna za kilogram. Pa se pitam, Bože, jesu li to isti oni čvarci koji su nekada, daleko, daleko iza svinjokolje – najprije valjajući se po špajzi do veljače-ožujka – na kraju završavali pred kokošima ili u sapunu što ga je mater znala na dvorištu spremati od kojekakvih ostataka masnoća i koječega sličnog.
A ne radi se tu samo i uvijek o stvarima, predmetima i tome slično. Evo, recimo odnosi u obitelji; odnosi među ljudima u raznim prigodama, pa i u svakodnevnom životu. U ono vrijeme, prije četrdesetak godina primjerice, – tko je vidio da odrasli ljudi, muškarci, muževi, u svakodnevnom druženju ili dokolici, prepričavaju što su sinoć večerali, ili kakve pelene, pomade ili što slično, dječica im i unuci koriste; tko je vidio da na obiteljskim ili prijateljskim druženjima žene sjede, puše i prepričavaju bjelosvjetske tračarije, a da muškarci istovremeno gule krumpire; hrane i povijaju dječicu; raspravljaju međusobno o načinu na koji oni – očevi, muževi – peru i peglaju dječju robicu; krevelje se i bekelje se tim istim klincima glumeći klaunove iz crtanih filmova, dok im gosti – isti takvi kao što su i oni – mute kašice i hrane svoje bebače.
– Nekad su odrasli ljudi, na tim druženjima, razgovarali o ozbiljnim životnim temama i problemima: porezima, plaćama, radovima, politici i aktualnim društvenim zbivanjima; djeci nije bilo mjesta za stolom s odraslima; žene su kuhale i servirale kavu i pića; pred djecom koja su se igrala negdje u kutu, nije se psovalo ni govorilo pogrdnim riječima, – ljudikalo se po načelima ozbiljnih, odgovornih odraslih osoba i roditelja.
Eto, to je ta situacija – ako ste onaj iz početka ovoga teksta – kada trebate učiniti kompromis sa samim sobom, i radi utjehe samom sebi reći ono „O tempora …“ – Ili sami sebi zapjevati onu „idu godine – moj gospodine!“
P.S
I prvima i drugima iz ovoga teksta SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ, i neka vam bude dobra nova 2015. godina ! I još nešto: budimo pametni ovih dana! Pametni, pametni . . . Dobro razmislimo tko smo, što smo i odakle smo; što nam treba; koliko mudrosti, razboritosti, odlučnosti i dosljednosti nam treba za savladati kaljužu u kojoj smo se našli, i bespuća koja su pred nama.