– K`o Ivo Andrić opisom ljudi i događaja, – Kokan bojom, nijansom, tonovima boje i filigranski točnim detaljem i cijelom površinom formata slike proizvodi učinke uokvirenog dojma stvarnosti motiva koji je predmet njegove naslikane priče, pjesme, pripovjetke i pejsažnog romana… Njegove slike nisu narodne pjesme ni šansone, one su više od toga. Njegove slike su najbolji mogući dokumentarci kakve do sada nisu snimili ni BBC, ni National Geographic, niti će ih ikada moći snimiti i zabilježiti.
Njegove slike ne može proizvesti ni Kodak Digital, ni Dolby studios… – Njegove slike su komorne simfonijske etide i sonate naših starih kuća, naših prošlih živôta, živôta naših roditelja kojima smo zahvalni za sve dobro što nosimo sobom i u sebi kao uspomenu na njih. Svaka Kokanova slika je Rezultat, konačni Zaključak, Dobitak – suma summarum slikarskog talenta, majstorske vještine, iskusne rutine i provjerenog znanja pretvaranja misli, dojmova i zapažanja u širom otvorene prozore na bijelim galerijskim zidovima, pred koje staneš i gledaš uz čudotvorni ugođaj da je netko umjesto tebe prelistao i tvoje pamćenje.
Njegove Slike su slikarsko Djelo. Pred nijednom Kokanovom slikom nećete ostati ravnodušni, i ni za jedenu nećete reći da je ne želite za sebe. I nije čudo, i nije slučajno, i nije baš „bezveze“ da su sve Kokanove slike nastale baš u Županji, i to u Velikom kraju. Ne (!) ove slike ne mogu ni nastati u stambenoj zgradi, ni u Novom naselju ili Kolodvorskoj. Ove slike su doslovce izrasle iz Kokanove šokačke duše, slavonske rapsodije odanosti i ljubavi za svoje i svoga.
Čast svakome, ali Kokan je Šokac, i, gospodin. Šokac par excellence. On je to zajedno sa svojim slikama, jer one su njegova vrlina i njegovo bitno, dominantno osobno određenje. Oni pravi likovni kritičari i recenzenti mogli bi mi pripetat pored likovnjačke nekompetentnosti i možebitnu prijateljsku naklonjenost slikaru Kokanoviću, – a ja im odgovaram da živim u gradu u kojem živi i stvara i slikar Zvonimir Mihanović, ma što to kao gola činjenica značilo.
