I ne samo ministar, nego i više od toga – premijer ! Zašto ne. – Imaš tajnike, pomoćnike, zamjenike i savjetnike, pa ako se malo razumiješ i u to čega si ministar, možeš Brajo drmati resorom bez problema.
Dakle,- ministri !? Ne znaš od kojega bi prije krenuo: onaj što vodi promet i veze, za veze je ajde kako-tako, ali za promet …? On je ministar i željeznica, a nikada se nije vozio vlakom; nikada nije vidio dizel lokomotivu, a o šinobusu da i ne govorimo; ma nije ni u nagibnom vlaku, kladio bih se, jer da jeste, sigurno ne bi mirno spavao. U zemlji, u državi kojoj je on ministar prometa imaš situaciju koje nema ni u Bangladešu: dođeš u glavni grad na glavni željeznički kolodvor i kupiš kartu za brzi, nagibni vlak pa s tom kartom ne ideš na dugi peron, treći kolosjek, nego na autobusno parkiralište odakle te rasklimanim autobusom voze na relaciji kupljene karte u dužini od 500 kilometara do drugog najvećeg grada te države!? I onda se on – ministar – pita zašto se nitko ne vozi vlakom. A pravi ministar željeznica trebao bi znati barem što je to terezina; što je to vaktarnica; što je to ono pružno vozilo kojim se voze pružni radnici na održavanju pruga na vlastiti, ljudski pogon na način da jednom nogom kleče na platformi toga vozila a drugom nogom se odgurnjuju. U njegovom resoru – na željeznici – nitko se ne vozi vlakom, vlakova je sve manje, – a poginulih na pružnim prijelazima je sve više. On, ministar, i njegov premijer najprije kažu kako će ceste i auto-ceste malo dati u koncesiju, pa malo neće. Od brodovlja i flote brodova poznat mu je samo napumpani šlauf zadnje traktorske gume kojim se vozao brzacima Mure i Drave. – Premijer da je pravi, kao što nije, zauši bi ga povukao i potjerao tamo odakle je došao.
Onaj drugi ministar, ćelavi što brije glavu i navodno brine o okolišu, uvjerava ljude zdrave pameti da je jeftinije smjestiti svoju administraciju u pedeseterokatnom staklenom tornju, neboderu s podzemnim garažama i parkiralištima za koje će plaćati milijune, nego da ostanu tamo gdje već jesu, ili da ih, kad ih već hoće na okupu, smjeti u stotinama napuštenih vojnih i drugih objekata ove države kojima rukovodi isti takav podministar (direktor agencije) kakav je i on sam.
Onaj ministar od poljoprivrede što je imao poljoapoteku u Kruševici kod Sikirevaca, u kojoj je prodavao jednodnevne piliće i Valpovku sa šrotom za kokoši, sada je uglavnom ministar koji vodi „radionice“ i „aplikacije“ za „povlačiti“ sredstva iz europskih fondova za oprasiti krmaču u Babinoj Gredi kako nekidan rekoh na ovome mjestu NetŽupanjca. Ej, zaboravio, da, zaboravio, prijaviti šljivike u kvotu hrvatske poljoprivrede za europsku razmjenu; sveo je broj prasadi u državi na broj koliko je imala samo svinjogojska farma u Rokovcima devedesete; u bivšem PPKŽ bilo je barem pet ljudi, inženjera koji bi bili bolji i stručniji ministri od njega iako su navršili osamdesete godine životne dobi.
Onaj prčeviti iz Rijeke što je bio ministar školstva, a doktor je medicine, – priča je za sebe. Ne bih ga poveo ni u jednu gostionicu na kirbaju jer bi ga seoski momci prebili poslije druge runde piva ili gemišta.
Itd. Itd, gotovo svi redom. I, da ne dužimo, – naši ministri: sve biser do bisera. – Onda i nije čudo što ljudi na svinjokoljskim večerama, roštiljadama i u kafićima misle kao u uvodu ovoga teksta.