Žena, uredna službenica toga ureda, u onu debelu knjižurinu `ala nekadašnja knjiga rođenih u matičnom uredu četeressedme, internetu uprkos, upisala je nešto povodom ovjere i/ili solemnizacije neke moje izjave, i to lijepim i čitkim rukopisom hrvatskog (službenog) pisma. Metodom ručnog pisanja: gore(tanka), dolje(debela) crta, – ispisala je neki tekstić u one prazne „kućice“.
Sjećam se, dakle, onih dana i godina kada je u drvenoj učeničkoj pernici bila olovka (grafitna), gumica, eventualno oštrilo (šiljara) i „štilo“ i pero koje se umetalo u to“ štilo“, pa se svako malo umakanjem u bočicu „Karbon“ tinte (u drvenoj tintarnici) pisalo tom metodom: gore(tanka) dolje(debela). Završno bi se onom valjkastom bugačicom (upijačem) posušilo napisani tekst, i to je bilo to. Tako je bilo i u školi, i u uredu kotarskog činovnika, i matičnom uredu prilikom upisa u knjigu rođenih i knjigu umrlih. Jednakom pažnjom, i učenik i službenik su ispisivali velika i mala pisana slova hrvatskog jezika i pisma (latinice, doduše i ćirilice katkad).
– Onda je došlo nalivpero ! Zgodna pisaljka u koju se sustavom zavtnja stvatanjem usisnog podtlaka punila tinta (crnilo), plave/ tamnomodre boje, ili iznimno zelene boje. Sjećate se (!?) neki uredi ili službe koristili su tko zna iz kojih razloga zelenu tintu!? Ta nalivpera s tim pumpicama bila su uglavnom nikakve kvalitete pa onaj koji ih je koristio vazda je imao umrljane prste desne ruke. (Lijevom rukom bilo je zabranjeno, bogohulno, pisati !) Kad bi se tinta u nalivperu malo zapekla reklo bi se: „tresnite ga malo“!
Ali, već tada „Pelikan“ je bio nešto drugo. Pojam kvalitete i čistih prstiju, a o besprijekornosti crta da i ne govorimo. I doista, i učenici, i nastavnici (naročito u osnovnim školama), i službenici, – imali su uredne i pravilne rukopise. Tek kasnije u školstvu a pogotovo u zdravstvu, vrag bi odnio šalu, pa su naročito doktori (medicine) pisali švrakopisima koje ni sami nisu mogli glatko pročitati.
– Poslije nalivpera došla je kemijska olovka (penkala) i sve je s rukopisom otišlo u vražju mater ! Masovno se škrabalo, a zbog početno loše kvalitete mehanizma za zatvaranje/otvaranje, crnilo iz njih se izlijevalo u džepove košulja i jaketa što se nije moglo oprati ni Plavim radionom ni Fakxom, pa bi i jaketu i košulju i školsku kutu morali baciti, ili s onom modrom flekom neuredni hodati.
Današnji, pak, đaci, učenici, djeca, a o mladeži da i ne govorimo, – nemaju pojma što je to nalivpero, a kamoli što je to štilo i pero, – što i nije tako strašno, ali strašno jeste to kako gramatički i pravopisno pišu tekstove po tipkovnicama i tastaturama međusobno i službeno kominicirajući. Koje veliko i malo slovo; koja gramatika; koja sintaksa riječi ili rečenice . . . Same skraćenice; simboli koji tobože nešto znače – kao u kineskom jeziku! Koliko je to ručno pisanje danas postalo nevažno, pa se zato škraba i brlja bilo kako – ne više po papiru olovkama i nalivperima – nego po tipkovnicama i tastaturama, a da o gramatici i pravopisu i ne govorimo, – govori i činjenica kakao je od ove školske godine gotovo bez rasprave i komentara uvedeno novo službeno pismo hrvatskog jezika a da nije bilo prijepora ni među nestručnjacima, ni među jezikoslovcima.
– Odlično: imamo sedam spornih pravopisa, dvijetri sporne gramatike i jedno nesporno pismo !
