Vratimo se još malo u ta vremena ali samo kojih stotinjak metara istočno od Kolonije, tu odmah preko pruge, ili iza kukuruzišta koje je kao zeleni pojas razdvajalo jedan drugi svijet, skoro civilizacijski udaljen od Kolonije, – gledano, naravno, sa stajališta spomenutog načina i standarda stanovanja, obitavanja i ukupnog načina svakodnevnog življenja stanovnika tadašnje Prvomajske ulice i ulice Martina Iliševića (danas Vinkovačke).
Dakle, te dvije ulice bile su – tada – ulice samo po tome što su kuće bile ušorene, s pravilnim rasporedom numera, placeva (građevinskih parcela), jedna do druge, različitih širina i veličina, s obiju strana tih ulica. Ulični put, da ne kažemo kolnik tih ulica bio je u stvari oranica, prtina, lenija, ledina utabana zaprežnim kolima tipa „platon“ s gumenim točkovima kojim je neki čovjek jednom tjedno provozio i prodavao surutku i stepku iz mljekare; gdjekad bi prošao i traktor gusjeničar ili kakav rasklimani FAP-kamion sandučar. U proljeće – neprohodno blato; ujesen – također; ljeti prašina; zimi – rijetko tko bi prolazio bilo kakvim vozilom ili prometalom. – A kuće ? po tipu gradnje, građevinskim i arhitektonskim karakteristikama, bile su izraz vremena tih 60/70-tih godina.
Kuće su bile građene u dva osnovna modela: jedne su bile zabatnim pročeljem s jednom prostorijom i jednim prozorom okrenute na ulicu, a one druge (kojih je bivalo sve više zbog rasta standarda stanovanja), – bile su kuće građene „u ključ“, kako se to tada „stručno“ govorilo i nazivalo, a koje su u naravi bile projektirane i građene tako da su prema ulici – na front – bila dva prozora dviju spavaćih soba iza kojih je paralelno sa fasadom bio hodnik (predsoblje), na početku kojega je bila veranda. Na drugom kraju toga hodnika potkraj 70-tih, kada ulicom prođe gradski vodovod, pregradom će biti napravljena kupatila i WC-i.
Da je uložiti malo više truda i rada, dalo bi se „iskopati“ tko je bio projektantski otac ovih tipova kuća. Možda čak i poznati a (neopravdano) zaboravljeni arhitekt Fran Funtak koji je jedno vrijeme živio i radio – vjerojatno ne baš svojom voljom – i u Županji.
U Prvomajskoj su tada već bile zauzete i izgrađene sve parcele uglavnom onim prvim tipom kuća, a u Iliševićevoj je bilo jako malo izgrađenih kuća (jako malo obzirom na kilometarsku dužinu ulice), – a u kasnijem tijeku naseljavanja počele su prevladavati kuće ovoga drugoga tipa. – U oba ova slučaja tipova kuća radi se u stvari o osuvremenjenim izvedenicama već tradicionalnih stambenih objekata modeli kojih su nastali još davne 1772. godine kada je carskim befelom „Glavana uputa za naseljavanje“ iz Beča za potrebe Vojne granice (i paorije?) bio propisan – u osnovi, takav tip objekata za stanovanje. – Razlika od osnovnih tipova kuća o kojima govori taj dokument i ovih koje su se tada 60/70-tih počele graditi jest što više nema anjfora i ganaka kakvi su davno bili uobičajeni. Sada su ih zamijenile ulične kapije i verande, ne više otvorene prema dvorištu, nego kao male prostorije s jednim prozorom ali bez ulaznih vrata.
Tada, dakle, tih godina – stariji sjetite se, a mladi zamislite !!! – nije bilo vodovoda u kućama. Da, da. Ništa WC školjke; ništa kupanje u kadi i tuširanje; ništa perilice; ništa vodokotlići; ništa sudoperi; ništa WC papiri; ništa prskalice; ništa šlaufi za zalijevanje bašči; auta nije ni bilo pa ni pranja limenih ljubimaca, – sve će to tek doći tko zna kada i kako. A došlo je vrlo brzo iako se činilo na neće tako skoro. – Pa kako se onda živjelo? – Fino ! dobro ! odlično !
Kuće građene „u ključ“
Jedna od onih soba prema ulici bila je spavaća soba za kućedomaćine. Obično dimenzije četiri puta četiri metra; prozor najčešće trokrilni sa karnišlom i prozirnim firanglama, s kakvim uzorkom, kojih se na metre moglo kupiti u dućanu metražne tekstilne robe na ćošku Ciganskog kraja i Kolodvorske kod poslovođe Markovića. Pőd u sobi bio je daščani – patos od jelovine, ne znam zašto i kako, ali bio je neke blijedolimunžute boje. Po podu su bili šareni tepisi što su ih Bosanke iz Donje Male nosile i prodavale po kućama. Iznad bračnog kreveta debelo uokvirena retuširana fotografija bračnog para kao mladenaca, a uz krevete s obiju strana po jedan noćni ormarić – natkasl. Obvezna su bila i dva dvokrilna ormara ručne izrade kojega od boljih tišljera obojana mat-orah nijansom, danas bi rekli, lazurne boje. Pri jednom od zidova spavaće sobe bio je nezaobilazan komad namještaja – kakvih danas više nema – vrlo karakterističnog naziva – psiha ! (Jedan pravi hrvatski pisac inače komparatist i akademik koji je već izdao stotinjak naslova, u Vijencu Matice hrvatske napisao je pravi traktat o tom komadu namještaja.) – Psiha je dakle bila jedan komad namještaja, a sastojala se od tri dijela. Prvi dio bio je niski ormarić sličan natkaslu, a na njega je bio nadograđen drugi dio nešto niži, po sredini kojega je bilo, okomito pri zidu, nadograđeno veliko ogledalo visine kojih metar i pol tako da je ukupnom visinom dosezalo do visine prosječne odrasle osobe. Na svim vodoravnim površinama psihe kao uostalom i na noćnim ormarićima bili su ručno vezeni miljei ili tabletići što su ih domaćice s više ili manje ukusa i likovne raznolikosti znale izvêsti u slobodno vrijeme, a na što su bile jako ponosne. Vrag će ga znati kada se i tko uopće u tom ogledalu psihe i (p)ogledao, ali psiha je bila poseban gotovo statusni dio spavaće sobe. Mogla je biti tu i nigdje više u kući. Na njoj ili u kojoj ladici ili pregradici psihe obično su se čuvale obiteljske fotografije u sačuvanoj kutiji od cipela ili kasnije u foto-albumima. Na miljetićima i tabletićima nalazila bi se i kakva keramička ili koja druga kutija s nakitom, parfemićem ili sličnom accesoriom tadašnjeg modnoga trenda i imagea bračnih drugova/parova/partnera ili kako se već po današnjoj spolno/rodnoj nomenklaturi kaže: muž i žena.
Druga soba okrenuta prozorom na ulicu bila je najčešće spavaća soba za djecu ili koje druge članove domaćinstva. Sve je bilo kao i u onoj prvoj, samo što je namještaj bio manje formalan pa je tako tu najčešće za ležajeve korišten nekakav kauč i/ili otoman, te pripadajući ormar ili vitrina, a kasnije će tu u toj sobi naći će se mjesto i za televizor, dolazak kojega se u privatne kuće u Iliševićevoj dogodio istovremeno s prvim stupanjem čovjeka na Mjesec, 1969-te, ili nešto malo ranije. – Inače, domaćice su znale i imale običaj zbog prozračivanja ovih soba širom rastvoriti prozore pa bi firangle zbog propuha, kao barjaci, vijorile se i prema unutra i prema vani. Rastom viši prolaznici mogli su (ne)namjerno i zaviriti u te sobe i uvjeriti se u besprijekornu čistoću i urednost. Kažu da je jedan susjed bio toliko ponosan kada je preko sindikata kupio novi bicikl, pa ga je jedno vrijeme držao u spavaćoj sobi kako bi ga za vrijeme tih propuha vidjeli i prolaznici. Čak je bio – bicikl, naravno – naslonjen na psihu!
Šporet
U dijelu kuće „u ključ“ bila je multifunkcionalna prostorija, ustvari kuhinja, blagovaonica, dnevni boravak, pa čak i mini umivaonica, – dakle, sve u jednom prostoru u koji(u) se ulazilo iz predsoblja kroz ostakljena vrata što su na sebi imala malu firanglicu. Osnovni dio namještaja u toj prostoriji bio je štednjak na drva, šporet, koji se osim drvima ložio i ugljenom lignitom nabavljenim preko sindikata. Prosječna četveročlana obitelj godišnje je potrebovala najmanje šest/sedam kubika drva i dvije-tri tone ugljena. Osnovni i najčešći tip i model toga šporeta može se i danas naći u trgovinama jer je postao brand tvornice Plamen, pa se tako i zove. Gornja ploha bila mu je od lijevanog željeza ukupne površine nešto manje od kvadratnog metra. Na toj ploči koja je bila fiksna bio je i jedan pomični otvor iznad ložišta koji se sastojao od nekoliko pomičnih koncentričnih krugova toga lijevanog željeza (tuča), radi mogućnosti čišćenja. Rubni dio te gornje površine bio je od nekog materijala kao što je danas inox, pa se mogao šmirgl papirom dotjerati do visokog sjaja. Za taj rubni dio na tri/četiri mjesta bio je pričvršćen okrugli rukohvat, ustvari metalna cijev koja je štitila da se tijelom ne približite vrućem šporetu, a služila je i za obješanje kuhinjskih krpa da budu pri ruci. Znalo se tu na tom držaču zimi „pod hitno“ osušiti i komad odjeće, čarape naprimjer. Ložište toga šporeta bilo je relativno malo u odnosu na njegovu ukupnu veličinu. U njega je mogao stati tek jedan komad (cjepanica) grabovine, hrastovine ili kojeg drugog loživog drveta. Potpala prve jutarnje vatre bila je posebno osjetljiv zadatak jer se s malo papira i daščica (skalja) trebala stvoriti osnova za kasnije umetanje cjepanica drva, a potom, kada se stvorilo dovoljno žara, stavljao se ugljen koji je dugo i sporo gorio, – sve to pod uvjetom da je dimnjak bio ispravan, o čemu je brigu vodio jednom/dvaput godišnje dimnjačar ili na čistom hrvatskom: odžačar! – Ispod ložišta koje je bilo u gornjem desnom ili lijevom dijelu šporeta bila je kutija (kao ladica) za pepel (pepeo), koja se jednom dnevno praznila negdje u dvorištu ili na đubar tamo na kraju numere, iza svinjca ili kokošinjca. U tu kutiju/ladicu sa pepelom praznile su se pepeljare što je bilo vrlo praktično jer je to vrijeme masovnog pušenja koje tih godina nije bilo tako kancerogeno kao danas. Pače, pušenje je tih godina čak bilo poželjan oblik društvenog ponašanja, barem za neke profesije kao npr. za političare, jer im je to pušenje stvaralo autoritativan image naročito pametnih ljudi pri nastupima u javnosti. – Sljedeća „komora“ toga šporeta – centralno postavljena u njemu – bila je pećnica iliti rerna (čisto hrvatski rečeno), dovoljno prostrana za jednu tepsiju u koju može stati jedna, za pečenje pripremljena kokoš ili pijetao, ili omanja svinjska plećka. Rerna se otvarala otklopnim metalnim vratima s ručkom. Kasnije će se na tim vratima pećnice kao luksuzna inovacija ugrađivati stakleni prozorčić kroz koji će se bez otvaranja vrata, moći pratiti i kontrolirati tijek termičke obrade kokoši i krumpira. Inače, rerna je znala poslužiti i kao spas u zadnji čas, recimo zimi kada bi djeca gacajući po snijegu ili onoj bljuzgi od snijega, skvasili, namočili, navlažili jedine cipele koje su imali, pa bi onda, ako se nekud žurilo, te mokre cipele stavili makar na otklopljena vrata rerne i postigao bi se ekspres učinak sušenja cipela. – Ispod rerne bila je nešto veća metalna ladica, čak na točkićima, u koju je stalo malo cjepanica drva i koji komad ugljena. Dimovodni priključak odnosno ona debela metalna cijev, najčešće tamno smeđe boje, bila je sa strane, lijevo ili desno, u svakom slučaju suprotno od ložišta kako bi strujanje toploga zraka ugrijanog od ložišta, proizvodilo toplinske učinke za rernu i zagrijavanje cijelog šporeta. Na toj strani nalazila se i jedna metalna poluga koja je izvlačenjem i uvlačenjem, više ili manje otvarala dimovod i na taj način pospješivala ili zagušivala izgaranje, pristupom zraka u ložište. „Šporet dobro vuče“ reklo bi se. Ta dimovodna cijev, okomito postavljena prema otvoru dimnjaka na većoj ili manjoj visini u zidu, proizvodila je dodatne toplinske učinke u prostoriji. – Tu odmah uz štednjak, gotovo u svakoj kući bila je jedna stolica – ustvari sjedaće mjesto za djeda ili baku u obitelji kojima je uvijek bilo hladno pa su gdjekad i krišom od domaćice ložili vatru. Znali su tu na toj stolici kunjati, malo prispati i satima tiho i neprimjetno mislima se vraćati u neka prošla vremena i dane kada su bili mladi. Ostali ukućani – pogotovo djeca – čudili su se toj njihovoj hladnoći, a domaćice su im znale katkad „reklamirati“ veliku potrošnju ogrijeva. Umjesto stolice često je tu bio kakav sanduk za drva na kojemu je pored djeda i bake znao sjediti i mačak ako je bio pripušten u kuću. – Inače, kupnja, dovoz, rezanje, cijepanje i unošenje drva, tema je o kojoj bi se moglo puno toga izteoretizirati jer to je bio veliki financijski izdatak i organizacijski pothvat u kojemu su sudjelovali svi ukućani, čak i susjedi kod unošenja i slaganja drva u dvorištu na zgodnom mjestu gdje će moći pristupiti majstor s cirkularom za rezanje onih fatljika drva.
Osim štednjaka/šporeta u kuhinji je redovito bio stol s barem četiri stolice – hoklice (stolica bez naslonjača i bez rukonaslona). Dalje, nezaobilazan komad namještaja te kuhinje bio bi i nekakav tip/model/izvedenica poluležaja koji se najčešće, čisto hrvatski, nazivao sećija, a u naravi je bio otoman, polukauč, obično prekriven nekom dekicom, koji je nadomještao ono što će ubuduće doći a danas se naziva trosjed. Zapravo to je bio neudoban komad namještaja koji je služio za sjedenje, a moglo se malo i prileći poslije ručka, jer, da se ne ide u spavaću sobu koja je bila sveta po urednosti, čistoći i higijeničnosti.
Kredenac
Kredenac ! Ustvari kuhinjski ormar, komoda i vitrina u jednom komadu! Možda najreprezentativniji dio namještaja ove prostorije koju opisujemo. Bio je obično dvobojan: stranice i zaobljeni dijelovi bili su bijele boje, a ostale plosnate površine obično su bile ili svjetlozelene, ili svjetloplave boje. Donji, masivniji (širi) dio bio je ustvari dvokrilni ormar visine jednog metra, s dvojim vratima s ukrasnim ručkama, a gornji dio je bio tipa staklene vitrine s kliznim ornament staklom ili, kasnije, polumlječnim staklom s kakvom ugraviranom figurom ili cvijetom. Tu se znala zataknuti fotografija drage osobe ili razglednica primljena s Jadrana. Dolje su se spremale šerpe, lonci, proboduše, đezve, tave, tanjuri … Iznad toga dijela bile su dvije simetrične (lijeva i desna) ladice u kojima se držalo pribor za jelo (hrvatski: beštek) u jednoj, a u drugoj platnene salvete i koješta slično. Povrh toga dijela s lijeve ili desne strane još su bile tri manje ladice, i prostor udubljenja u kojemu je na tabletiću ili miljetiću bio sat budilica (čitaj: vekerica, Insa-e Zemun) i kojekakve druge sporedne stvari, a kasnije će to biti mjesto za radio-aparat tipa Nikola Tesla ili Riz sa onim zelenim žmirkavim „okom“ na kojemu se očitavala točna pogođenost frekvencije izabrane radio stanice (danas: postaje) radio-Zagreba, radio-Beograda ili radio-Sarajeva, i cijela osvijetljena skala svih radio-stanica današnje Europske unije koja se tada zvala Zajednica proizvođača čelika. Frekvencija i mjesto na toj skali na kojemu se slušao Grga Zlatoper i Glas Amerike nije bilo označeno, nego se znalo otprilike. – U ostakljenom gornjem dijelu kredenca s jednom policom držale su se čaše od dva deca i bokalić za vino, a za rakiju staklena bočica tikvastog oblika sa staklenim čepom, i barem šest štampli (malih čašica) za rakiju (veličine naprstka), sve na staklenoj ornamentiranoj tacni; šalice za bijelu i crnu kavu (fildžani); stakleni apscesi za kolače; limene kockaste kutije za šećer, kavu i još koješta slično, – a polica je bila ukrašena jednom malom firanglicom, zavjesicom, izvezenom šatiranim koncem u bojama koje odgovaraju boji cijeloga kredenca.
Ispod prozora koji je „gledao“ u dvorište bila bi kakva komodica na kojoj je stajao bijelo emajlirani (h)amper s vodom jer je do te komodice bio stalak, metalni ili drveni, s rupom na sredini u koju se utaknuo lavor u kojemu (iz kojega) se umivalo na način da se lice pljuskalo rukama zahvaćenom vodom iz lavora, ili da je netko u ruke vam lijevao vodu iz povećeg emajliranog bokala koji je također bio tu na toj komodici pored onoga bijeloga ampera. Poviše toga stalka s lavorom bilo je ogledalo uz koje je bio rukom sašiven i skrojen platneni, „zidni“ džep/pretinac, a u njemu su bila barem dva češlja. Na zidu između nosača lavora i ogledala bila je platnena draperija s motivom prirode sa cvijećem i ptičicama i naravno natpisom: „čistoća je pola zdravlja“, naprimjer. Te zidne ukrasne krpe (draperije) s raznim motivima i porukama postavljale su se po zidovima, pa ih je znalo biti i iznad šporeta s natpisom „kuharice skuhaj ručak fino, pa ćeš dobit novaca za kino“. Bile su to rukotvorine što su ih vezenjem izrađivale same domaćice na bijelom platnu dimenzije 70×100 centimetara, a nastajale su tako što bi se taj komad platna odnio kod gospođe Šimunović i/ili još kod jedne žene tamo u Kolodvorskoj, koje su se bavile „podrukovanjem“ što je bila radnja nanošenja „mustre“ motiva koji će se koncem u boji pretvoriti u tu ukrasnu krpu, a postupak podrukovanja se sastojao u prekrivanju donesenog platna nekim rupičastim indigo gazama, pa posipanjem sitnobrašnastom plavom bojom, pa prskanjem nekom vodicom (tekućinom), – i kao konačan proizvod dobio se iscrtani motiv po linijama kojega se onda vêzenjem dobivao proizvod u coloru – ručni rad domaćice-vezilje. – Posebna ukrasna krpa (draperija) obrtnički izrađena od raznoraznih konaca u bojama s različitim pejsažnim motivima – najčešće jeleni u rici parenja u šumi – mogle su se kupiti na vašarima, a stavljale su se na zid iznad one sećije ili otomana u ovoj prostoriji, pa bi, kad prilegneš popodne na tu sećiju, imao dojam da ležiš pod zimzelenim stablom u kakvoj šumici na rubu livade u Gorskom kotaru !
Linoleum
Nekako tih godina na tržištu – štoćereći i u županjskim dućanima – pojavilo se čudo neviđeno – linoleum. Po betonskom podu od zida do zida postavljao se taj linoleum razno-raznih boja i uzoraka kao podna obloga koja se lako održavala običnom krpom i vodom. Bio je relativno otporan na sva habanja, ali samo na jedno nije: onaj njegov dio koji je bio pred samim šporetom vrlo brzo bi dobio crne rupice sa smeđim obrubom od žara što bi pri nespretnom rukovanju širajzlom (žaračem) ispao iz ložišta ili one metalne ladice šporeta u kojoj se skupljao pepeo. Ajme, kada bi se to desilo – kao da te u srce nešto ubolo. Zato bi se ispod šporeta postavljao oveći lim koji je sezao do 30 centimetara ispred šporeta, pa ipak, – znalo se s vremenom dogoditi to progaranje linoleuma.
Ova prostorija je imala jedan ili čak dva prozora koji nisu bili zastrti firanglama i zavjesama kao oni prozori u sobama, nego je na samom krilu prozora do njegove polovice bila posebna firanglica od naboranog bijelog skoro prozirnog platna, razvučena i nategnuta između dvaju poprečnih nosača, koja je pokrivala samo staklo a ne i okvir prozora. Na taj način u prostoriji je uvijek bilo dovoljno dnevnog svjetla.
Špajz/smočnica
Iza ove multifunkcionalne prostorije, tlocrtno gledano prema unutrašnjosti dvorišta – a bilo je prednje i zadnje dvorište – bila je još jedna omanja prostorija – famozni špajz/špajza, smočnica hrvatski kazano! E, tu je bilo carstvo dobre hrane i inventara. Posebno napominjemo da je to još „predfrižidersko!“ doba, pa, idemo redom: na najgornjoj polici (iznad koje je, na plafonu, bio izlaz na tavan), – bile su velike staklene dunst flaše, tegle, napunjene kiselom paprikom i drugim kiselišima, pa i one sa čvarcima zalivenim u svinjsku mast; zatim velike litrene boce s tekućim paradajzom za juhu, pa koja veća limena kutija (od velikih pakiranja marmelade) za 3-4 kilograma brašna, isto takva za zalihu šećera, i neka pomagala za spremanje zimnice, npr. ona pasirka sa valjkom kod kuhanja paradajza za juhu, neki ribeži, recimo za kiseljenje kupusa, i slične alatke; veliki i mali lijevci za prelijevanje rakije, naprimjer. – Na srednjoj polici u dva/tri reda bile su manje staklenke zatvorene celofanom zavezanim gumicom napravljenom od zračnice (šlaufa) bicikla, a u njima opet kiseliši, pekmezi, kompoti, džemovi, i druge razne delicije; manje boce napunjene tekućim paradajzom začepljene osušenim pa otopljenim komadima svinjskih crijeva žute boje. Na najdonjoj polici uredno poslagane su bile velike šerpe i lonci, velike vangle, proboduše i ostalo posuđe koje se rjeđe koristilo, a ispod te stalaže, na podu špajze, stajale su emajlirane kante za mast crvene ili plave boje s montiranim poklopcem proizvođača EMO-Celje, zatim veće demižonke s rakijom ostavljenom za neka buduća vremena i prigode (svatove i vjenčanja kćeri i sinova). Zimi, a naročito poslije svinjokolje, u raznim posudama bilo je tu čvaraka, kobasica, krvavica, švargli, te priručne količine bijelog i crvenoga luka, krumpira i koječega sličnoga. Špajze su obično imale jedan mali prozor(čić) okrenut po mogućnosti na sjevernu stranu, pri samom plafonu koji je „gledao“ u susjedovo dvorište. – Iako je to bila relativno mala prostorija, kada bi otvorio vrata pred čovjekom je bljesnula prava fasada bogatstva zimnice u jarkim i nježnim bojama, k`o na naslovnicama današnjih najboljih svjetskih magazina zdrave prehrane ili luksuznim prospektima samoposlužnih (self services) prehrambenih lanaca tipa LIDL i kojih sve ne. – Sve je to impresivnim koloritom prirodnih žarkih boja i nijansi stvaralo dojmove kao i najbolja velika platna Ede Murtića i Vatroslava Kuliša u zagrebačkim i svjetskim galerijama. (Da mi ugledni umjetnici kojih sam obožavatelj, oproste!)
U kuće se u to vrijeme ulazilo uz prethodno izuvanje cipela jer da se ne unosi blato i prašina obzirom da nije bilo asfaltiranih i benotiziranih nogostupa, a u kući (kućama) sve je bilo čisto i uredno. Svi osim poštara ili posebno cijenjene bilo koje druge službene osobe, – obavezno su se izuvali. Jest da bi domaćica svakom posjetitelju govorila „ma nemojte . . . nema veze … možete vi …“ a u stvari poslala bi kvragu svakog onoga koji bi ušao u kuću u cipelama ili nedajbože kakvim gumenim čizmetinama. To izuvanje događalo se već u onoj verandi prije ulaska u predsoblje. Ali poštari su bili uviđavni pa bi već, odmah, iza ulazne kapije u dvorište naglas vikali: „gazde! pošta!“ i čekali bi da tko od ukućana izađe na vrata. Jedino kada bi se isplaćivala penzija (čitaj hrv. mirovina) poštar bi ulazio u kuću jer je nakon prebrojavanja iznosa penzije slijedilo i ono: kojih stotinjak dinara napojnice. (Da, da, stotinjak dinara jer su tada mirovine bile miljunske u novim ili starim dinarima, svejedno). U takvim slučajevima poštar je odlazio zadovoljan (zbog bakšiša, napojnice), a domaćin je nakon potpisa parafom rasklimanih slova svoje (polu)pismenosti ili otiskom prsta kažiprsta, još jednom ili dvaput prebrojio dobiveni iznos mirovine, jer, trebalo je najprije poplaćati ono što se već kupilo na vjeresiju, a ostatak rasporediti do slijedećeg mjeseca.
Prednje dvorište i ljetna kuhinja
Prednje dvorište počinjalo je prostorom između same kuće i susjedne kuće – iza ulazne kapije. Dvorišna staza koja je nekada bila izrađena od opeke, sada je bila betonska, a uz rub staze ili uz susjedovu kuću obično je bio cvjetnjak omeđen ukoso ukopanom ciglom, s niskim cvijećem kojemu ne treba puno sunca, dragoljub ili pelargonije, naprimjer. U tom dvorišnom prostoru koji je bio dimenzioniran tako da kroz njega prema unutrašnjosti numere može proći barem mala traktorska prikolica, kućedomaćin ili gosti su ostavljali bicikl prislonjen na zid kuće ili na samu kapiju. Kapija se nije zaključavala ni po danu pa čak niti po noći jer su sigurnosni uvjeti življenja bili – za današnje pojmove – nezamislivo stabilni. Taj dio dvorišta bio je nadsvođen metalnom konstrukcijom za penjuću vinovu lozu crnog, ili bijelog grožđa sorte „tudum“ vrlo karakterističnog okusa i mirisa koje je posebno ukusno bilo potkraj rujna, ili u listopadu, ubrano rano ujutro naročito ako ste prethodno „večerali“ malo više šljivovice od šljiva iz drugog dvorišta!? Prošireni dio ovoga prednjeg dvorišta koje je bilo omeđeno dijelom kuće „u ključ“ i susjedne kuće obavezno je sadržavalo „vodoopskrbni sustav“ koji se sastojao od bunara iskopanog još tijekom ili prije same gradnje kuće. Bunardižja ga je kopao na kojih desetak metara dubine dok ne bi došao do „žile“ izviruće i nadolazeće vode; tada se odmah počelo sa obzidavanjem stijenki običnom opekom od dna do razine zemlje i to okruglog oblika, a nad zemljom se nastavilo zidanjem kojih još metar i pol četvrtastog nadgrađa na koje će biti postavljen „uređaj“ za ručno namotavanje konopa ili lanca sa visećim amperom za izvlačenje vode. Na amper se pri kraju njegova nosača (ručke, drške) objesilo komad željeza da se amper kada se prazan spusti na površinu vode potopi i napuni vodom koju će se potom izvući iz bunara. Cigla kojom je obložena unutarnja stijenka bunara s vremenom će obrasti tamnozelenom mahovinom i algama pa će bunar odozgo gledan stvarati jedan tajanstveni ugođaj i dojam prirodnog izvorišta čiste pitke vode, i da to izvorište nije napravio čovjek nego sama priroda. Neki domaćini su taj ozidani nadzemni dio bunara još nadograđivali drvenim nadgrađem u obliku male kućice, s krovištem na četiri vode, u kojega je bio ugrađen onaj valjkasti namotač lanca s amperom, a kojega se okretalo, s vanjske strane toga nadgrađa, ugrađenim drvenim točkom kao na običnim seljačkim zaprežnim kolima. (Svaka asocijacija na današnje naftne platforme, generacijski je problem, jer za starije je normalna asocijacija: „škripi đeram, škripi đeram, tko je na bunaru“.) – Negdje uz bunar bio je i drveni ili zidani podest ili klupčica na kojoj se odlagalo ampere i druge posude za korištenje vode iz bunara. – Cijeli ovaj prostor prednjeg dvorišta često je bio nadsvođen vinovom lozom, a uz stazu sve tamo do zadnjega dvorišta bio je cvijetnjak sa georginama i sličnim poluvisokim lisnatim cvjetnim vrstama, pa ružama, kadifama i drugim cvijećem. Na prozorskim klupčicama, stepenicama, verandama i kojegdje još, – kalenice i druge lončanice, stojeće i viseće, – stvarale su dojam austrougarskog, graničarskog i paorijskog, varoškog životnog ugođaja. – Preko cijelog dijela ovoga dvorišta uzduž ili poprijeko bila je rastegnuta pocinčana žica ili štrik, konop za sušenje u škafovima i veš-koritancima oprane odjeće ukućana. Sastavni i neizostavni dio toga sušila bio je glogov kolac koji je služio kao podupirač za podignuti rublje nakon što bi se ono (rublje) drvenim štipaljkama (kvačicama) pričvrstilo za konop, odnosno za žicu sušila. – Ljeti kada zavladaju one slavonske sparne utihe, teške vrućine i zapare, barem jedan dio dana u hladovini ispod susjedovog zida u ovome dvorištu moglo se uhvatiti malo zraka za starim stolom iznesenim iz šupe i tu postavljenim još početkom ljeta. Za tim stolom primalo se (ugošćavalo se) i komšije ili namjernike za kraćih posjeta ili popodnevnih kava.
U ovom prednjem dvorištu ili tu negdje na početku onoga drugog, zadnjeg dvorišta, na neki način nadozidana ili prislonjena na kuću, bila je takozvana „Ljetna kuhinja“. Ustvari, prvotno izgrađena kao šupa, ova prostorijica s vremenom bi se prenamijenila u priručnu, sezonsku, improviziranu kuhinju za ljetnih dana i sve tamo do kasne jeseni. Tu su domaćice oslobođene od one svoje redovite pedantnosti, urednosti i drugih stega, mogle komotno pripremati ljetne ručkove i druge obroke, a ljetna “kujna“ dobro je dolazila pogotovo kod jesenskih cjelodnevnih radova i poslova spremanja zimnice.
Zadnje dvorište i WC
U ono drugo, zadnje, dvorište nećemo ni ulaziti jer osim svinjca, kokošinjca, nekakve šupe za alat i ogrjev, eventualno pušnice i kućice za psa, – nije bilo štogod važnije osim onoga uistinu najvažnijeg i najpotrebnijeg svakoj kući – nužnika, zahoda, WC-a. Taj vanjski, dvorišni, poljski ili kako se već nije nazivao, – toalet, bio je rak-rana tadašnjeg životnog standarda, načina obitavanja i stanovanja, življenja uopće. Tako nam se barem danas čini, a tada, – pa Bože moj to je bilo sasvim normalno. Hajdemo zamisliti, sjetiti se, vratiti film unazad; hajdemo danas pokušati objasniti sebi i/ili današnjoj generaciji, – kako je bilo zimi na minus 10 ići „na stranu“; obaviti nuždu ili kako se to već lijepo i pristojno kaže, u toj improviziranoj prostoriji, daščari, tamo na kraju dvorišta. Hajde, hajde, zamislite! Baš zamislite!? – Taj nužnik bio je ili sastavni dio nekog objekta, ili samostalan kućerak sa sklepanim, daščanim vratima na kojima je bila okrugla rupa (ventilacije radi), ili izrezano srce, ili nekom bojom nacrtana dva kruga odnosno dva slova „OO“ koja su označavala što je iza tih vrata. Češćim krečenjem gašenim vapnom iznutra i izvana, nadomještalo se današnji sanitarno higijenski standard. Teško se sjetiti vrste, marke i uopće karakterističnog WC papira u roli ili u listićima, a bilo je tu i – novinskih listova! Stariji ljudi, bolesnici i djeca stoga su za noćnih fizioloških potreba koristili noćnu posudu – lônu.
Vrt, bašču, nećemo opisivati jer je to poljoprivredna problematika koja se realizirala tamo iza zadnjeg dvorišta na kojih tisuću metara četvornih površine, ili nešto manje, zbog prava na dječji doplatak.
Pred kućom na klupčicama i šamlicama
Na neki način sastavni dio kuće i okućnice bio je i prostor ispred kuće, na ulici. To je bio sastavni dio i po obvezi da ga se održava (kosi, mete, čisti od snijega), ali i po običaju da ga se koristi za popodnevne sjedeljke sa susjedima, ili jednostavno za sjedenje i promatranje tko prolazi ulicom. Ako ništa drugo barem nekoliko puta dnevno, i ujutro i popodne, izašlo bi se pred kuću samo na minutu pogledati tko prolazi ulicom. Drvena klupčica, iznesene stolice, niske sjedalice ili šamlice, bile su „vrtni namještaj“ za te prilike, pogotovo ljeti kada sunce zâđe za kuću i učini hladovinu ovdje gdje se sjedilo. Pripadajući dio uličnog kanala površinskih voda također je bio sastavni dio numere-placa, a trošak izgradnje ovakvog ili onakvog mostića (ćuprije) preko kanala bila je obveza vlasnika kuće. Neke ćuprije su bile nikakve, uske, tek-tolike da se može biciklom preko njih prijeći, a neke su bile napravljene po zanatu tako da je preko njih mogao i traktor. – Inače kada je riječ o tom sjedenju pred kućom/kućama na ulici, a znalo je sjediti i cijelo susjedstvo, dakle, desetak osoba, – zbivale su se i karakteristične situacije vrlo „kompleksnih“ psiholoških ugođaja i na neki način blesavih situacija. – Recimo, sjedeće društvo je čavrljalo o najobičnijim stvarima iz svakodnevice, a tamo od Prvomajske, od ćoška sa Prvomajskom, pojavio bi se usamljen prolaznik koji se polako približavao ovima koji sjede. Dočim bi se dalo zamijetiti da je prolaznik nepoznata osoba, ustvari rijedak, neredovit prolaznik, – većina ovih što sjede okrenula bi se prema njemu s primisli ili čak naglas: „Koji je ovo što dolazi’“. Kada bi se približio na kojih desetak koraka, društvo bi zašutilo, zanijemilo, i nezgrapno, neugodno bi promatralo prolaznika, gotovo buljeći u njega. Bez obzira poznaju li se ili ne, prolaznik je pozdravljao sa „dobar dan“ ili sa „faljen Isus“, ako je bila (postarija) prolaznica; promatrači bi odgovorili na pozdrav i daljnjom šutnjom i mûkom bi ispratili nepoznatoga da odmakne još kojih desetak koraka, – i, onda – tako da je i prolaznik još mogao čuti – bilo je naglas ono: „koji je ovo?“; „ma nije, to ti je onaj, znam ja, radi na šećerani …“ Ta neugoda pratila je prolaznika do sljedeće grupice susjeda kojima se približavao, kada se opet sve na isti način ponavljalo.
Sada su to ulice Ivana pl. Zajca i Vinkovačka
Danas u velikim gradovima, Zagrebu naprimjer, još su aktualna imenovanja i preimenovanja ulica, trgova, avenija, parkova, pa i mostova čak. Tada 1950/60-tih godina takvih problema nije bilo. Kako? – Lijepo, – bio je partijski komitet koji je odrezao što će se i kako zvati. Nije bilo javne rasprave ni natezanja tko je čiji i tko ima kakve zasluge. Po nekoj logici koja je imala logike, ulica koja se naslanjala na radničko/tvorničko naselje prozvana je, imenovana je kao PRVOMAJSKA ULICA. Jest da nije bila puno duga niti bogznakako atraktivna, ali joj je mjesto bilo upravo tu gdje se nalazila. – Iliševićeva je dobila naziv po Martinu Iliševiću sudioniku narodnooslobodilačke vojske partizanskih jedinica. Čovjek je poginuo u tim postrojbama i dobio je svoju ulicu. I točka. Odnosno, – tačka!
Stanovnici Prvomajske i Iliševićeve
Rekli smo već kako je u to vrijeme Prvomajska bila „popunjena“ jer su sve numere, placevi, građevinske parcele bile zauzete već izgrađenim objektima – obiteljskim kućama. – Stanovnici Prvomajske!? – Pa, bilo je to šaroliko društvo doseljenika od kojekuda. Bilo je Dalmoša, Ličana, Bosanaca (u onom, tadašnjem značenju toga pojma), i nijedan Šokac. S desne strane ulice prva je bila, malo „uvučena“ kuća nekog gospodina koji je bio krojač, hrvatski rečeno šnajder. Žena mu je bila teta Jela. Sljedeća kuća je bila kuća obitelji Brnčić. Stariji čovjek, uvijek ozbiljan, mislim daje bio zidar u šećerani. Za vrućih ljetnih dana sjedio je pred kućom na šamlici i čitao beogradsku Politiku. Numera do njih bila je kuća Pavlović. Ne znam zašto ali ti ljudi su nekako bili kao malo „viši“ po statusu. Naočiti sin Željko i sestra mu bili su djeca obitelji Pavlović. Željko će brzo otići u Njemačku (Zapadnu) i odmah se znalo da je pravi meštar od automehaničarskog zanata. Utoliko nije ni čudo da i dandanas tu postoji servis baš Mercedes vozila. Kuća do njih bila je kuća obitelji Šagolj iz koje je sin Boso „izučio za vozača traktora“. Vrlo brzo će cijela obitelj odseliti u Australiju. Slijedila je obitelj Uglik, pa numera na kojoj će kasnije malo uvučenu kuću sagraditi obitelj Bože Kegalja žestokog Hajdukovca, danas bi rekli Torcidaša, koji je radio na INI na autoputu. Obitelj Čehovski imala je dosta djece od kojih će sin Đuro – zamislite – postati svjetioničar na Palagruži ili na Korčuli (nisam siguran), i tamo postati ugledni pomorski čovjek. Ako je obitelj Čehovski imala dosta djece, onda je sljedeća obitelj Crljen imala – puno djece. Moj šulkolega Zlatko izučio je mlinarski zanat što je bilo razumljivo jer je otac bio pekarskog zanata, – dakle, Zlatko i cijela obitelj Crljen odselila je u Australiju gdje su i danas, barem tako kažu internet društvene mreže. Na samom ćošku s Iliševićevom, zadnja kuća s te strane u Prvomajskoj, bila je kuća Vranić. Njihova sudbina je vrlo brzo postala Švicarska, ili možda Njemačka. S druge, lijeve strane Prvomajske, od pruge prema istoku, prva je bila kuća neke žene i sina joj koji će se kasnije baviti nekim primitivnim transport komercom, da tako kažem, ili nečim sličnim, bez moguće uvrede ljudima koje sam poštivao. Do njih je bila kuća barba Mate Jelčića i tete Ive koji su imali Nevenku, Miru, Ivicu i Mariju što je kao gimnazijalka poginula u prometnoj nesreći na prijelazu pruge tamo kod mlina Slavonije. Od tuge za Marijom ljudi su odselili u Split, a u njihovu kuću doselila se obitelj Marka Prkića, Dalmoša iz okolice Muća. Jedna kuća zabatom okrenuta prema ulici, sa verandom kao ulazom u kuću koja nikada nije bila ožbukana, pa valjda nije ni danas, – bila je kuća tete Mare Mišević. – A onda je slijedila kuća obitelji Mare i Mije Ivkošića. Mala kuća, a puna čeljadi. Ako su one dvije obitelji imale dosta i puno djece, onda je u Ivkošića bilo djece k´o u priči. Desetak! Sve muškići (Anđelko, Luka, Zajko …), i samo jedna, tiha i simpatična djevojka Vera. Anđelko – Surko, i Luka – Truman postat će stupovi obrambene linije Radničkog. Mijo će odlaziti u Njemačku, pa se vraćati u šećeranu. Kod njih je uvijek bilo veselo! Po mnogočemu sličan im je i prvi rođak Milan Ivkošić, ugledni novinar Večernjaka, danas, i već dugo vremena. Imoćani ! Imoćani !– Obitelji Štekić i Jolić nastavljale su niz kuća prema istoku Prvomajske. – Zatim je dolazila kuća Pavličić s dvije kćeri od kojih je jedna bila majstorica plesa kao partnerica sa Antonom Kričkom (da, da, što jest, jest). – Obitelj Vase Stankovića bila je također s barem četvero djece. Slijedila je kuća čestitog i poštenog, smirenog i staloženoga, vrijednoga Ličanina Dane Franića, po vokaciji, po zanatu, po umijeću – bačvara, čiji će mlađi sin Andrija postati majstor i legenda stradivarijevskog umijeća izrade tambura svih vrsta i podvrsta od kojih će jedna bisernica ili samica biti na poklon uručena Svetome Ocu Benediktu VI. – Do Franića je bila obitelj Maričić Marije koja je imala dva sina od kojih je jedan, vrlo naočit i drâg mladić, Šime, poginuo od strujnog udara radeći na dvorišnoj ogradi. – Obitelji Kolić i Gagulić slijedile su do kraja ove strane Prvomajske koja je danas ulica Ivana plemenitog Zajca, a prvi svibnja je ostao državni praznik i blagdan i dandanas iako više nema Prvomajske ulice!
Od javnih, infrastrukturnih objekata i postrojenja, i komunalne opreme u Prvomajskoj je bilo „postrojenje“, „vodocrpilište“, takoreći „arteški bunar“ – ručna pumpa kojom se ispumpavala vrlo kvalitetna pitka voda sa dubine kojih pedesetak metara. Ta voda je javnozdravstveno bila tako kvalitetna da su je za piće preporučivali županjski doktori obiteljske medicine. Osim toga provjereno je bilo da se u toj vodi „i grah bolje kuva“, kako pjesma kaže. Zato su i Šećeranci počeli biciklima dolazit po vodu za piće u Prvomajsku.
A, Iliševićeva, u to vrijeme – onako kilometarski duga – bila je tek u nastanku. Pravih starosjedilaca nije ni bilo, osim, možda, Pave Rasulovića, tamo vis´ a´ vis današnje crkve. Prije nego li su se počeli doseljavati Šećeranci koji nisu bili zadovoljni društvenim vlasništvom stanova koje su tamo u Koloniji dobili badava, – ovdje u Iliševićevoj je bilo tek nekoliko obitelji, uglavnom – koju godinu ranije – doseljenih iz bosanske Posavine. Sve su to bile radničke ili poluradničke obitelji s troje/četvero djece. Skromni i pošteni ljudi koji su radili najčešće povremeno u šećerani i/ili mljekari. – Bile su tu dvije/tri obitelji Kopića od kojih je Mato Kopić – rekli smo to već u jednom tekstu – bio vrlo ugledni član ansambla LADO u Zagrebu. Probajte zamisliti Bunjevačko momačko kolo u kojemu Mata držeći se za ramena s naočitim momcima kao što je bio on, u zlatoveznim prslucima, sa šeširima i u sjajnim čizmama, na svjetskim pozornicama New Yorka, Tokija i Berlina oduševljava uglednu publiku i gledališta. Sjajno! Sjajno! – Bile su tu i obitelji Dabić i Klarić čija će djeca kasnije tražiti životnu sreću u Njemačkoj, ili Švicarskoj kao moj školski drug Tunja Klarić-Štuco. – Moguće starosjedilačka, bila je i obitelj Đido. – Tuna Đojić-Derin i supruga mu Ruža (Ruška) imali su dvije kćeri i sina Željka-Roku koji će nakon veterinarske stručne karijere graditi i političarsku u stranci čije ideološke temelje (prapočetke) pokojna teta Ruža ne bi mogla ni sanjati ni razumjeti. Ali vrijeme čini svoje. O, tempora – o, mores! – Obitelji Benković i Turk su također ovdje dočekale novopridošle šećeranske obitelji. – I, onda, negdje sredinom šezdesetih, bliže sedamdesetima, – obitelj Marka Talange će prodati svoju kuću novoustanovljenoj župi Sv. Nikole Tavelića, a Marko, teta Katica i tri sina odselit će u Njemačku gdje će njihovi Tomislav i Josip u Tübingenu i Bonnu napraviti sveučilišne karijere doktora znanosti filozofije i germanistike! „Ej, Slavonijo zemljo plemenita“ vratit će Tomislava i Josipa na profesorske katedre današnjih hrvatskih sveučilišta u Osijeku i Zagrebu !
Kad smo već u Iliševićevoj nikako ne bi smo smjeli otići iz nje a da ne spomenemo još jednu karakterističnu stvar – prolaz kod Klaićeve kuće. Nema nekog, tadašnjeg, orjentira po kojemu bi smo odredili lokaciju kuće obitelji Klaić, pa recimo da je to ona kuća kod koje je počinjao pješački prolaz prema želejzničkoj stanici, odnosno prema željezničkoj pruzi. Kojim generalnim ili provedbenim urbanističkim planom je taj prolaz bio reguliran, nije ni bitno, nego je bitno da je taj prolaz bio prava stvar: nisi morao ići cijelom Iliševićevom do njenoga kraja, već si mogao Klaićevim prolazom popriječiti i preskačući čelične žice od željezničkih skretnica i same kolosjeke, – pa si časkom bio na stanici, katkad se provlačeći kroz kućice teretnih vagona kojih je znalo biti na desetke po kolosjecima. Trebalo je, doduše, „savladati“ i jednu baru kod one vaktarnice. – Inače, obitelj Klaić je preko svojih sinova bila prapočetak danas globalno poznate Torcide splitskoga Hajduka.
Nokturno
Proljetne večeri i noći donosile su kroz otvorene prozore u one prednje sobe čaroliju buđenja prirode satkanu od tišine, mûka, i tmice, prošarane tihim pa sve jačim kreketanjem žaba iz kanala predkućom, ili tamo negdje dalje u onim njivama ili barama pod prugom; nekim, u daljini, zagonetnim, zvukovima u poljima zaostalih strojeva, seljačkih kola, umornih konja i ljudi koji se vraćaju kući nakon oranja teške, plodne, vlažne majke crnice što će uvis uskrisiti sabljasti, visoki kukuružnjak u rujnu, i zlatnu pšenicu krvavu tisućama jarko crvenih makova u lipnju i srpnju. Očaran tim tišinama noći, s rukama u uzglavlju na onome kauču prednje sobe jedan gimnazijski maturant će svako malo prekidati čitanje lektire i slušati tu simfoniju tihoće, tišine, noćnoga mira i zamišljenih i stvarnih simfonijskih i komornih orkestara života prirode i ljudi. Tamo daleko, daleko, pod šumom, sa auto-puta, negdje iza ponoći, začut će se prigušena tutnjava nekog kamiona na relaciji Teheran-Istambul-Amsterdam, pa će – opet – nakon duge i teške tišine, – teško dišući i petama stružući, korakom, tik ispod prozora, s onu stranu firangle, promaći sjena i silueta komšije Tune, pa će nakon još nekoliko koraka zalupit kapijom u znak završetka one lektire i onog maturantskog sanjarenja o svemu i svačemu u životu. – Noćna lampa sama će se ugasit i nastat će novi mir, mir, nova tišina, tišina… i san, i mir i tišina.
