Sa današnjeg stajališta etičkih postulata, to životinjsko usmrćivanje i lišavanje života nevinih životinjskih jedinki, – tada se izvodilo nemilosrdno, drastično, barbarskim napadom trojice/četvorice odraslih muškaraca metodom klanja, prethodno onemoćale i na bok povaljene životinje u okolu svinjca gdje joj se do toga ranog zimskog jutra tepalo: gic, gic, gic … nuđajući ih zlatnim kukuruznim zrnjem, bundevama i najboljim baščinskim travama i zeljem, a o mekinjama da i ne govorimo.
– Taj bešćutni čin predstavljao je za čovjeka (domaćina i suuizvršitelje) ni manje ni više nego radnu pobjedu, veliki događaj, veliki posao koji se doživljavao kao normalna stvar, a često se pretvarao, odmicanjem dana k večeri, i u veselje, gotovo festival koji se održavao po avlijama i dvorištima tih novembarsko(!)prosinačkih dana. Sve je započinjalo u cîk zore, s prvim zrakama zimskog sunca, ili dnevne poluvidljivosti u maglovitim slavonskim jutrima, a završavalo kasno navečer toga dana – u bogatijim seoskim kućama – čak i s tamburašima!
Sve pripreme i predpripreme su započinjale još u svibnju ili lipnju kada se najčešće na vašarištima (stočnim sajmovima) kupovalo prasce, buduće tovljenike. Šecovalo se jesu li (potencijalno) dugački, jesu li teški, crni ili bijeli, jesu li jorkširi ili landrasi, ili korvali, kakve su im uši i ostale predosobine za dobar tôv i postizanje optimalne mesne mase u vrijeme klanja. U tom šecovanju trebalo je puno iskustva, znanja i pronicljivosti, pa i mudrosti jer se moralo u vremenski kratkom postupku, onako s nogu, donijeti pravu (važnu) odluku što iz bogate ponude vašarišta odabrati za sebe i svoju familiju. Čak mjesecima prije pratile su se cijene i činile prognoze o cijenama koje će biti aktualne sada kad je prispjelo vrijeme kupovine. Na kraju cijelog ceremonijala uspostavljanja kupoprodajnog odnosa između čiče (seljaka) koji je u svojim zaprežnim kolima nudio prasad, i kupca s druge strane, – pošto bi se pljunulo u desnu ruku, uzviknulo bi se „Evo ruka!“. Obavilo bi se rukovanje u znak sklopljenog posla; kupac bi iz stražnjeg, nabreklog i malo obješenog džepa hlača izvadio novčanik (šlajbuk, briktaš) izbrojio bi novčani iznos postignute ukupne cijene, i uz prethodno vaganje, – moglo se poći na aldumaš pod šator kod gospon Šareca, legendarnog županjskog ugostitelja koji je inače imao gostionicu tamo „pod Savom“ iza današnjeg Muzeja.
Slijedio je potom cjeloljetni i cjelojesenji „tehnološki“ postupak dobre haranidbe kukuruzom, mekinjama, raznim napojima, zelenjavom iz bašče, uz obvezno štrojenje, škopljenje – kastraciju nerasta, što je obavljao ovlašteni veterinar ili u pasivnijim krajevima škopiguda – čovjek iz naroda, laik, amater, gotovo volonter, reklo bi se danas. I, još nešto, ali vrlo važno: svinjama je trebalo staviti brnjicu – komad kakve žice bi se – za životinju jako bolno – naživo, provukao i zavrtanjem trajno učvrstio u vrhu svinjske njuške kako svinja, kao svaka svinja ne bi pravila svinjarije na način da njuškom ruje po dvorištu pa čak i po samom svinjcu, jer bi ga nanošenjem boli ta žičana brnjica, sprečavala u tome. Ako bi što u kasnijem ponašanju svinčeta bilo sumnjivo (nedajbože kakve boleštine), opet bi se pozivao veterinar ili vetrinarski tehničar koji bi dijagnosticirao zdravstveno stanje svinje i odredio eventualnu medikamentoznu terapiju. O trihineli, tada, nije moglo biti ni riječi – kakva trihinela; kakvo nošenje uzoraka – makar šta!
Inače, ukupan značaj tog svinjogojsko-svinjokljskog fenomena u ekonomskom, pa i drugim aspektima življenja obiteljskih domaćinstava u 1950/60-tim godinama, bio je vrlo kompleksan i odražavao se na obiteljsku svakodnevicu cijelog kućanstva. Svinje su bile svakodnevna briga i okupiranost cijele familije i svih odraslih članova obitelji kućedomaćina. Svinje su bile jedan od kućnih/obiteljskih prioriteta, – reklo bi se danas. Tijekom cijeloga ljeta i jeseni na obiteljskim druženjima i susretima, ljudi su se međusobno pitali za zdravlje članova obitelji, ali i . . . „kako napreduju svinje?“, kao što je danas među ostalim preokupacijama na vrlo visokom mjestu pažnja . . . „kako te služi auto?“ – Puno toga u obitelji bilo je podređeno svinjskom životnom standardu krmača, nerasta i prâsâca koji su se roktanjem tamo u svinjcu već rano ujutro oglašavali kako je vrijeme za prvi dnevni napoj za njih. Danas je nezamislivo da se recimo nije moglo otići od kuće (otputovati negdje na tri dana) naprosto zbog toga što je obitelj imala svinje. Kako ih ostaviti same? Tko će ih hraniti te dane? Zapravo, za neke druge stvari nije se moralo imati novaca, ali za svinje (hranu) – moralo je biti. Kojiput su i školske knjige, novo odijelo ili odlazak na more, mogli doći u pitanje – zbog svinja! – A, one – svinje naravno – uvijek dobro nahranjene, lješkarile su u hladovini svinjaca i okôla, valjajući se u vlastitim govnima i mokraći, živeći k´o svinje, – makar koliko se domaćin trudio da im životni prostor bude ugodan, uredan i higijeničan !
U već dugim, tmurnim, maglovitim i monotonim novembarskim(!) večerima obiteljske svakodnevice, počelo bi se kalkulirati kada bi mogla biti svinjokolja. Uzimalo se u obzir puno okolnosti koje su se trebale posložiti za odrediti taj datum, taj dan: kada tko od ukućana i mogućih pomagača radi u tvornici (u kojoj smjeni); kada komšije/susjedi planiraju svoje kolinje zbog mogućnosti posudbe korita, vješala, lanaca, stolova, oranija, onih peći napravljenih od napola razrezanih metalnih bačava, i ostalog pribora i opreme potrebite za uspješan tehnološki tijek same jednodnevne svinjokoljske dogodovštine, jer, naprosto, rijetke su bile obitelji i domaćinstva koja su imala baš sve svoje posuđe i alate za uspješan rad toga neodgodivog velikog i ozbiljnog posla kakva je bila svinjokolja. Tko prvi objavi svoj termin bio je u prednosti pred ostalima jer je imao više mogućnosti kombinacija, a oni koji bi trebali „samo pružiti ruku“ nisu se mogli izvući kako su se već nekome drugom obećali, što se posebno odnosilo i na one najbolje glavne majstore, da ne kažemo mesare, jer je zapravo među tim „najboljima“ jako malo bilo onih koji i jesu, uistinu, bili mesari po zanatu.
Slijedile bi potom i neposredne pripreme repromaterijala: dovoljne količine kuhinjske soli, kvalitetnog bijelog luka, kvalitetne ljute i blage mljevene crvene paprike, bibera, špage za vezivanje kobasica, kulinovih seka, kulinova, krvavica i švarglova; dovoljno rakije i sajtluka za posluživati svinjokoljsko osoblje; prave kave, a ne Divke, za poslužiti odmah rano ujutro kod okupljanja prije samog početka rada (klanja), i tijekom dana u pauzama između pojedinih faza rada na tranširanju mesne mase i neposredne izrade gotovih proizvoda.
Dan prije, dan uoči kolinja, pripravila bi se i sva oprema i alati: noževi, lanci, šurilice, skidač papaka, korita za šurenje, vješala, razno-razna druga korita i koritanca, kante za mast, barem tri/četiri velika drvena stola prikladna za rezanje mesa na njima, bačva za soljenje mesa, mašina za mljevenje mesa, vangle za vodu, amperi, i što kvalitetnije oranije; namjestile bi se barem dvije već spomenute peći (jedna za topljenje masti, a jedna za toplu vodu i kasnije za obarine), i još koješta drugo, – sve besprijekorno čisto, ispravno i uredno.
Sastavljanje ekipe, tima, sastava momčadi (športskim riječima kazano), odnosno svih sudionika po svim kriterijima, – bio je vrlo kompleksan zadatak za domaćina. Nije to bilo baš tako jednostavno. Trebalo je ispoštivati puno kriterija jer ne-pozivanje nekog rođaka, prijatelja, kolege s posla, ili nedajbože, recimo, kuma i kume, mogao je biti ozbiljan propust i razlog za međuljudski incident, pošto bi se onaj koji ne bi bio pozvan – a on je to očekivao – jako, jako naljutio i uvrijedio do nezaborava. ! Dakle, obzirno se prilazilo pozivanju ali i skrivenoj selekciji jer je od kvalitetnog sastava zavisilo hoće li sve biti obavljeno po standardima dobre svinjokolje. U protivnom, znalo je biti i pravih i velikih materijalnih šteta i posljedica. Recimo nisi smio nekoj budaletini iz familije ili komšiluka dati da miješa (topi) buduće čvarke u mast jer svinjska mast je bila izuzetno važna; ili da takav tip radi bilo koju fazu rada na kobasicama. Pa ni pranje crijeva nije se smjelo povjeriti nekoj neodgovornoj, neozbiljnoj ili neiskusnoj ženi (to, pranje crijeva bio je odvajkada baš, i samo ženski posao). Zapravo na svinjokolji nije ni bilo manje važnog posla, – možda tek skidanje papaka prilikom šurenja još dok je svinče u koritu, ili, pak, skupljanje svinjske dlake iz korita nakon što se životinjsko truplo za zadnje noge objesilo na vješala. U stvari, bilo je bitno i jako važno cijeli taj dan kontrolirati i održavati ozbiljnu radnu atmosferu kako bi se izbjegle moguće štete ili nezgode kojega od – u popodnevnim satima – već pripitih sudionika.
Toga dana, u toj prigodi – na svinjokolji – svi sudionici su u tom cjelodnevnom zajedništvu mogli i morali iskazati i razotkriti sve svoje ljudske osobine (i vrline, i mane) jer poslovi koje su trebali odraditi taj dan, naprosto su izvlačili iz ljudi sve njihove radne i ljudske osobine i sposobnosti. – A, bilo bi zanimljivo iz prikrajka promatrati, gledati i slušati kako neki već oko devet sati počnu u govoru zaplitati jezikom jer im je sajtluk stalno bio pri ruci; neki bi se već oko podne dobro alkoholno okrmačili da ih je trebalo odvesti njihovoj kući; neki su otvarali razgovorne teme kojih bi se inače kanili u obitelji ili gostionici; neki bivši domobrani predstavljali bi se kao bivši partizani, prvoborci, ili obratno; svi su bili u ratu i bitkama ali nikad nisu nikoga baš ubili; oni pravi švaleri mudro su šutili o ženskaroškim raspravama i temama; podsmijehom bi se neke ljude, kao tobože nenamjerno, zadirkivalo o njihovim škakljivim radnjma i ponašanjima, – i tako u nedogled, dok se ne bi pozavršavali svi poslovi uobičajenog standarda slavonske svinjokolje.
Potpuna slika fenomena kolinja s ekonomskog, sociološkog i kulturološkog aspekta, mogla bi se zaokružiti tek nakon analize svinjokoljske večere. – Iako je ta večera bila „Carstvo dobre hrane“ kao u onoj reklami ondašnje mesne industrije 29. Novembar iz Subotice, – iz prikrajka gledano i slušano – katkad je ličila na Brešanovu „Svečanu večeru u pogrebnom poduzeću“.
