Pisao sam već kako ima čestitih, samozatajnih i radišnih ljudi koji cijeloga života rade, rade i samo rade, pa steknu mala i velika bogatstva sebi i svojima koji im na tim bogatstvima – pogotovo ako su materijalna – budu više ili manje zahvalni. Kako i neće kada im je netko nešto napravio i (ostavštinom) poklonio. A, ima i onih koji isto tako cijeli život nešto rade, rade i rade ali ne za sebe i svoje bližnje koji će ostati za njima, nego rade i daju sebe za društvenu, zajedničku korist, – za sve nas i za generacije koje će tek doći za nama. – Sve što su radili ostavljaju svima i poklanjaju besplatno, – svima nama kao svojima najmilijima i najbližima.
Onda sam jednom zgodom pisao kako i kod nas u tzv. provinciji, a ne samo u Zagrebu ili Beču, naprimjer, – ima razmjerno jednako pametnih ljudi čiji su svjetonazori, čije je znanje, kojih je životno i radno iskustvo, pa i rezultati rada kojih su, – vrijedni svakog poštovanja i velikog, velikog društvenog, nacionalnog i narodnog značaja i ugleda.
Tako, dakle. – E, sad: tu, ovdje međunama, ima jedan čovjek koji je i jedno i drugo iz uvoda ovoga teksta. Čovjek kojega nikada u životu osobno nisam ni vidio, ni čuo, a kojega – čini mi se – dobro poznajem, jer me puno, puno puta oduševio tim svojim radom za sve nas, a pogotovo za one koji će tek doći za nama i kojima već opasno prijeti globalistička i univerzalistička sumaglica i mrena na sjećanje i osjećaje za svoje i svoga bližnjega.
– Ivan Ćosić Bukvin !!! iz Vrbanje !!!
Ljudi moji taj čovjek je – pazite sad ovo – i seljak, i pisac, i povjesničar i kroničar i – gotovo – povijesni antologičar Cvelferije, Šokadije, Pobosuća, Posavine, cijele Slavonije, i Srijema, – i, čega sve ne gdje su Šokci živjeli ili danas žive ili ne žive. – Napisao je više od 20 knjiga – (ej, seljak napisao 20 knjiga!) – koje su pozitivno recenzirali vrsni i etablirani znanstvenici i stručnjaci najeminentnijih nacionalnih institucija baštine, tradicije i kulture u najširem značenju riječi. Šalu na stranu, ali ako HAZU ima redovite, ne redovite i pridružene članove, – ja, evo, Ivicu Ćosića Bukvina predlažem za – recimo – pomoćnog člana Akademije. (Molim biti ispričan zbog šale, jer, ozbiljno: – to,ili tako nešto taj čovjek je zaslužio).
Koji je povod ovome Pismu, – pitate me sad. – Pa, evo ovako: sasvim slučajno ovih sam dana našao i pročitao jedan tekst Ćosića-Bukvina koji me isprovocirao u sljedećem razmišljanju: u pustom znanstvenom, popularnom i svakom drugom utvrđivanju i definiranju tko su i što su Šokci; odakle i dokle je zemljopisno, etničko i etnološko područje Šokadije; što je to uopće Šokadija itd.itd., ispisane su gomile tekstova i ima mali milijun argumentiranih mišljenja i stavova. Koliko li je samo istraživačke patnje (!) potrošeno, a cjelovitih, konciznih i nespornih jezgrovitih odgovora baš i nema. – I onda dođe seljak, Šokac iz Vrbanje, Ivan Ćosić Bukvin koji sva ta pitanja objedini u pojam ŠOKAŠTVO,- i napiše, citiram:“
ŠTA JE TO ŠOKAŠTVO
Šokaštvo je javno ispoljavan i pripoznatljiv vid društvenog (moralnog, crkvenog, domoljubnog, tradicijskog i ostalog) života pripadnika šokačkog etnikuma rvatskog naroda i to izričito grupa i pojedinaca koji tako nastupaju (žive), nasuprot pripadnicima šokačkog etnikuma koji zbog raznih stvari sebe unatoč pripadnosti tom narodu ne ubrajaju u isti, i to većinom zbog malograđanštine, mišani brakova, političke i gospodarske podložnosti,itd.“(Ovo je samo uvodni dio cjelovitog članka kojim autor pametno i jednostavno daje pametan i cjelovit odgovor na sva pitanja o Šokcima i Šokadiji. Pronađite i pročitajte cijeli autorov tekst)
Eto tako!- Pa sada vi znanstvenici, naučnici, umjetnici, novinari, publicisti i ostali nutricionisti patite se i dalje kako će te objasniti tko je to Šokac, i gdje je i dokle je Šokadija. – Meni je sada sve jasno i sve znam.
