Naš Stipa. Da, da – Naš Stipa. Neka mi oprosti cijenjena Stipina obitelj, – ali ima nâs puno, jako puno, koji možemo i moramo reći naš Stipa. – Jer, hajde, sjetimo se koliko je puta u našim životima, u našim mladostima, u našim najzrelijim ljudskim danima i godinama, Vaš Stipa – cijenjena obitelji – učinio nâs, druge ljude sretnima, veselima i do ushićenja radosnima životom kojega živimo na ovoj majčici zemlji. Tisućama puta svojim majstorstvom glazbe usrećivao nas je virtuoznim baratanjem gitarom i tamburom pogađajući naše duše u ona prava mjesta, – činio nas je veselima, radosnima, sjetnima, zaljubljenima . . . i više nego što smo to, možda, uistinu i bili.
Kada je svojom električnom gitarom majstorski, u pravom trenutku, uz dijelić sekunde notne stanke, vrhunac najžešćeg rokerskog krešenda Creedencea Bijelog dugmeta i Indexa, – nastavljao i uz delirij oduševljenja publike odmah prelazio u Bogdanovske napitnice, vatromete „Evo banke cigane moj …“ i „Vino piju age Sarajlije…“, pa tako redom… pa tako redom. O, kako su se samo bez pogleda, leđima okrenuti jedan drugome, razumjeli Karlo Oršolić, Mata bubnjar, basist Borilović i naš Stipa! Stipa naše mladosti. – Zimske noći zbog njihovih plesnjaka u Restoranu na Šećerani, – Stipinom zaslugom postajale su najromantičnije noći ne samo županjske mladeži, nego i onih što su zôvom Stipinog umijeća izdaleka dolazili tu, k nama u Županju na naše svečanosti glazbeničkih majstorija Lotosa, predvođenih Stipom, Krešimirom Bogutovcem ! Lako li je danas uz čudo tonske tehnike biti gitarist, ali biti virtuoz električne gitare u najgitarističkija vremena, – to je mogao biti samo Stipa i rijetko tko.
Neka mi oproste mnogi drugi dobri tamburaši, – ali, Stipa nije bio obični, banalni tamburaš u smislu svirača instrumenta tambure. On je bio puno, puno više. Stipa je tamburom pričao, pjevao, smijao se i govorio, – obraćao se ljudima kao što pjesnik i romanopisac ljude odvode u neki drugi zamišljeni svijet i događaje, tako je i Stipa tamburom (skladanjem, sviranjem, poučavanjem) stvarao taj neki drugi ljepši svijet i život kojega kao ljudi svi odreda priželjkujemo i isčekujemo, a, njega – taj ljepši i bolji svijet – barem za trenutak, koliko pjesma traje, – podarivao nam je baš Stipa, Krešimir Bogutovac. Drugi su poznavali sviranje tambure, a on, Stipa, je svirao dušu tambure, jer tambura ima i dušu, – dokazivao je upravo Stipa. Ako je Stanko Oršolić bio bazični poznavatelj tambure, onda je Stipa bio umotvorac stvaranja i izvođenja tamburaške glazbe.
Sjećam se jedne davne prigode u anjforu njegove rodne kuće u Gunji kada je nama glazbenim diletantima pokušavao objasniti kako je violina prekrasan instrument i kako on tamburom pokušava dosegnuti i najfinije efekte tog klasičnog instrumenta. Stipa je bio tamburaš-muzičar, glazbenik-umjetnik – ostat će simbol generacija tamburaša.
Stipa je bio čovjek ipo, jer, imao je, stvorio je i obitelj, imao je i profesiju, i fakultetsko obrazovanje, imao je i prijatelje, i poštovatelje, i suradnike, i sve ono što čovjeka čini ozbiljnom i odgovornom osobom, – a, povrh svega toga imao je i tu čarobnu strast glazbenika okrenutog stvaranju najljepših životnih ugođaja koje samo glazba čovjeku može priuštiti i podariti. – I, u svemu tome tîh i samozatajan, nenametljiv, nenâpadan kako to često kolege mu znaju biti. Dakako, dapače, – bio je cijenjen upravo i od kolega muzičara, a o publici da i ne govorimo. – Legenda, Krešimir Stipa Bogutovac odlazi u legendu.
Zbogom Stipa. Mirno snivaj svoj nebeski san i smiraj. Neka ti je laka tvoja slavonska, ravničarska, šokačka i hrvatska gruda koju si osjećao i nosio u duši, u vršcima prstiju, u trzalici i u žicama gitare i tambure.
Poštovanoj obitelji pružamo iskrene, prijateljske ruke sućuti i poštovanja.
