– Ma, mislim si nešto: čekaj čovječe, pa nismo valjda baš smeće, – makar se to odnosilo i na taj njihov, odnosno naš, kreditni ili neki drugi rejting. Jer, – a što vi tamo mislite, kad bi mi to okrenuli malo na zajebanciju, pa bi neki naš Stanko & Purso mogli dokazati i pokazati da ste vi tamo u New Yorku ili Londonu, po nekim našim mjerilima, recimo: GOVNO, ili govnu brat. Jer, ta Europa, taj veliki, napredni i bogati svijet s kojim bi se mi trebali uspoređivati, mjeriti se – i u smislu statistike, i u smislu „dobro živjeti“ – mjeri se dolarima po stanovniku.
„Per capita““, kako se to učeno kaže. Pa onda kažu kako su bogati i kako se dobro živi jer imaju petnaest tisuća dolara po glavi. A mi smo siromašni, pa dakle, i zaostali, i zatucani, jer imamo samo pet tisuća. A kako stvari zapravo stoje ?
– Ajmo mi usporediti neku njihovu Županju u Americi, u Portugalu, u Španjolskoj, i našu Županju, ovu ovdje Županju, u Hrvatskoj. Imaju li oni tamo npr. dva kulturno umjetnička društva; imaju li tri nogometna kluba; imaju li dva gradska kazališta, dvije športske dvorane; imaju li glazbenu školu, radio postaju s cjelodnevnim emitiranjem vlastitog programa; imaju li svoju maticu američku; svoj teniski, rukometni i dva košarkaška kluba; svoj zavičajni muzej, dva vatrogasna društva; gradsku knjižnicu, dvije galerije, turističku zajednicu – i sve to, i puno više od toga, na svojih petnaestak tisuća stanovnika ?
Imaju vraga ! Odvedite me tamo i pokažite mi ! – Imaju oni petnaest tisuća bolesno debelih (to se sada kaže „pretilih“), nekvalitetno hranjenih stanovnika, stanovnika koji ne znaju nabrojiti pet europskih zemalja; stanovnika koji su svaki-drugi ravnih tabana; koji su svaki-treći ovisnici o nekomu i nečemu.
– Mi jedemo domaće čvarke, domaće sarme, domaće kobasice, pečenu janjetinu, bijelu ribu, paradajz juhu i domaće kolače, a oni, – vitamine u tabletama, hot-dogove, smrznutu oceansku ribu i pingvine, piju red-bull, obojena pića i prerađenu morsku vodu. Tamo na Floridi i hladnoj Kanadi žive u kartonskim kućama s upisanim doživotnim hipotekama, a mi ovdje u opekom i kamenom zidanim kućama bez založnih prava. Većina ih drvenim ćulama igraju svinjarske, a navodno, gospodske športove; osnovna životna pomagala nazivaju „miš“ i „prozor“; svoje klubove nazivaju „goveda“, „rakete“ i slično, a nama je problem (bio je još donedavno) – što imamo Dinamo.
– Dakle, – kada bi sve ovo što mi imamo ovdje u našoj Županji u našoj Hrvatskoj, realno procijenili, pa zbrojili, pa podijelili na petnaestak tisuća Županjaca, – ispalo bi da mi ovdje imamo trideset tisuća „per capita“ !!! Da nije nezaposlenosti, penzićkog i socijalnog siromaštva, i drugih autogolova što smo ih – kao jedan davni desni bek Radničkog – iz bekštosa sami sebi, u zadnjih nekoliko godina zabili, – mogli bi tako i ozbiljno misliti. Priznat će te da dobro zvuči ! Jel´da !? – Pa ti sad budi pametan.