– Ma, nije ! Oni to rade ovako: poslije devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja pošalju dijete na dvogodišnje školovanje u koledž (kako to bogato i moćno zvuči) za pedikera, frizera, fotografa ili nešto slično, i onda kažu kako su dobili specijaliziranog stručnjaka; medicinsku sestru s dvogodišnjim (!) koledžom nakon šestomjesečnog rada u domu za stare i nemoćne osobe proglase socijalnom radnicom; časnu sestru nakon dvogodišnjeg rada u dječjem vrtiću proglase specijalnim pedagogom, i, – sve njih, nakon još nekoliko raznih kurseva, tečajeva i radionica (to se sad kaže cjeloživotno obrazovanje), – proglase ih i licenciraju visokoobrazovanim stručnim kadrom.
Zorno smo to vidjeli, primjerice, u Milićevim TV putopisima po Amerikama i drugdje po tom naprednom svijetu. I onda su, masovno, ali kao kriomice, i naši veleuvaženi dužnosnici i ostali dobrostojeći uglednici počeli slati svoju djecu na ta njihova amerikanska i londonska učilišta, pa nam je onda onaj Škiljo iz Zagvozda – ministar i veleposlanik, ljubitelj opere – kao ponosni roditelj ispričao (javno se pohvalio) kako je njegova kći nakon tri godine studiranja u New Yorku diplomirala psihologiju i postala VSS psiholog, pa je onda nakon toga dvije godine studirala odnose s javnošću u Londonu, i postala VSS stručnjak za odnose s javnošću, a potom za godinu dana, konačno, doktorirala management ! – Neš´ti psihologije, managementa i odnosa s javnošću – neš´ti doktorice i doktorata!? – (Tek toliko, ilustarcije radi.)
A kod nas!? Natrpali smo satnicu pučkoškolcima; broj nastavnih predmeta srednjoškolcima raširili smo od leptirologije do fenomenologije svih vidova svakodnevnog života, i još pola tuceta izbornih predmeta i stranih jezika, – a na kraju tko su i što su: pišljiva srednja stručna sprema !!! za razliku od njihovih velestručnjaka!!! – Ma, daaaajte, molim vas!? – Istovremeno, kod nas, za postati psiholog ili diplomirani ekonomist (VSS) – o liječnicima, stomatolozima, i inženjerima da i ne govorimo – trebaš Brajo, nakon četverogodišnje gimnazije, guliti najmanje šest odnosno pet godina sveučilišnog (univerzitetskog) studiranja plus jednogodišnje pripravništvo, – da bi ti na kraju ljudi „iz prakse“ rekli kako nemaš pojma o ničemu pa te pripada 1600 kuna bez zasnivanja radnog odnosa. – E, hebiga Brajo!
A zapravo, i mi smo sve to (kao i oni) imali, i to ne tako davno. Sjetite se usmjerenog obrazovanja u autorstvu jednog drugog Škilje iz Zagvozda, i njegove reforme kada je zatvorio gimnazije i otvorio MIOC-e, a ŠUP-ovce raspustio (na žalost profesorice Gutt), pa ih u dvogodišnjem programu školovao za „izrađivače donjih dijelova muške sportske obuće“ i slična kokošarska zanimanja. Viša ekonomska škola u Brčkom i viša poljoprivredna škola u Vinkovcima nisu bile fakulteti nego škole, ali su izbacivale relativno sposobne računovođe, komercijaliste i inženjere poljoprivredne mehanizacije i organizacije rada u poljoprivredni. Vrlo kvalitetne srednje tehničke i druge stručne strukovne škole pretvorio je u „suradnike u nastavi“, „sijače parkovne trave i maslačaka“ i koješta slično što nije bilo ni blizu onim tehničarima koji su nosili graditeljstvo, strojarstvo i druge gospodarske grane.
Sada, ponovo, reformama (!) po uzoru na svjetske uzore, imamo univerzitet u Golubincima pored Međugorja, sveučilište u Ugljari pored Orašja, i veleučilišta u Drnišu, Zaprešiću, Dugopolju i Sesvetama za sportske menagmente i slična zanimanja po načelu „Sve po 7,5“- znate čega (?) – tisuća kuna, iliti tisuću eura/evra/ojra po semestru. – Prolaz i diplomiranje u roku – zagarantirano! – Rektorske nagrade već su dobili Igor Š, Blanka V. i Vlatka P.! – Navali narode !