Ujak je na neki način bio okosnica cijele obitelji koja više nije postojala kao obitelj u onom sastavu i smislu kakva je bila do drugog velikog rata tamo u Dalmaciji, navrh Velebita, u selu Zaton, zaselak Deminjak*. U stvari bilo je to tada cijelo jedno „pleme“ s tek dva/tri prezimena isprepletena krvnim i tazbinskim vezama. Sada je – 1960/70-tih – to bila možda tek polovica te velike obitelji s Velebita, – ali daleko, daleko, – ovdje u Slavoniji. – U makljaži, vrtlogu i kako se sve literarno ne nazivaju nedaće i stradanja u tom drugom velikom ratu, – mnogi od njih nestali su, izginuli su, i krležijanski platili glavama tu ljudsku budalaštinu povijesno nazvanu Drugi svjetski rat. Skončali su svoje živote u razgaženim i raskvašenim vojničkim cokulama, dronjcima i ofucanim uniformama/odorama hrvatskih vojska, po ratištima i stratištima od ličkih bojišnica i razno-raznih ofenziva, do blajburških, mariborskih i križnoputaških golgota. Božo, Ivan, Duje i mnogi drugi s prezimenom toga podvelebitskog plemena, svoje mlade živote skončali su u mračnim jamama i hladnim gornjim vodotocima Drâva i Sâva; u šumama, u krajputaškimkanalima prašnjavih drumova sjevernije od Zidanog Mosta, – ranije ili tek u svibnju četrdesetpete.
On, Ujak, nije bio okosnica obitelji u onom smislu da bi bio neki arogantni autoritet ili strogi gazda, nego dobri, pametni čovjek do čijeg se mišljenja držalo i kojega se poštivalo bez obzira na starost ili koju drugu odrednicu ostalih članova familije. Tîh, plah, odmjeren, ozbiljan i odgovoran. Svakog u obitelji je cijenio i poštovao i očinski suosjećao sve brige i nedaće bilo koga od članova te velike familije. Baš zato, ili možda baš zato, – svima i svakome bio je uzor čestitosti i cjelovit čovječan autoritet, a draga osoba pogotovo. Osim toga općenitoga određenja Ujak je, recimo, bio možda i jedini iz cijele obitelji koji je bio i nečega majstor. Doduše, i ostali u obitelj su bili nešto po zanimanju i nešto su radili, ali nisu bili pravi majstori kao on, – a on je bio bravar, pravi KV/VKV bravar, bravar-majstor,majstor-bravar. Kako i gdje je završio taj zanat moglo bi se i danas provjeriti, ali, ostavimo sada to. Nije bitno. Nije bitno zato što – osim toga što je bio majstor bravar – on je bio i majstor svega u životu: savjestan, temeljit, radišan, čestit, poštovan i ugledan, smiren i odgovoran čovjek, otac, sin, brat, ujak i tetak i sve drugo što u životu čovjek može biti u svojoj obitelji, svom radnom i životnom okruženju. Životnim iskustvom gorko opomenut i opečen, – razborito je mjerio svaku svoju riječ o ozbiljnim životnim stvarima i problemima. Osim obitelji – a od obiteljskih tema najvažnija je bila ona o (po)ratnoj – nikad rasvijetljenoj – sudbini nestalog brata Bože, o čemu se rijetko govorilo i pričalo, ali se uvijek nadalo i očekivalo da će se nešto saznati, -Ujakova životna opsesija je bila, ni manje ni više, nego: Hrvatska. Da. Hrvatska, možda baš onakva kakvu je – Hrvatsku – doživljavao i proživljavao prvi predsjednik „doktor Tuđman“, kako je Franju Tuđmana Ujak još od `71. oslovljavao i nazivao i u najobičnijim dnevnim razgovorima o politici s ne baš puno sugovornika u obitelji, ili u povremenim povjerljivim „šaputanjima“ s istomišljenicima, jednom ili dva puta godišnje u gostionici Kod Lujićke, ili u Hotelu Jelen. – Ali, ostavimo sada i to jer, k´vragu, život je više i od povijesti i od politike, i od takozvanih velikih tema i stvari.
Kod Ujaka se išlo u obiteljske posjete subotom ili nedjeljom, za Božić i Novu godinu obavezno, – i još jednoga dana u godini o čemu će biti više opisa kasnije u ovoj priči o Ujaku. Još je bila živa i baba Kata koja je živjela s ujakovom obitelji, pa bi se babi Kati ponijelo malo kave ili štogod slično da se ne dođe baš praznih ruku. – Inače, ti obiteljski susreti i posjete bili su uobičajeni način socijalne inkluzije kako se to danas znanstveno objašnjava i izriče. I u gradovima a naročito prigradskim naseljima to je bio standardan način upražnjavanjaobiteljskog slobodnog vremena koji je rezultirao najširim obiteljskim vezama pa se nije događalo – kao danas – da se najbliži rođaci takoreći niti ne poznaju. A i on je (Ujak) barem jednom mjesečno – obično nedjeljom prijepodne – biciklom obišao sestre Jelu i Božicu koje su s obiteljima živjele u Iliševićevoj, a o sestri Milki vodio je posebnu životnu brigu jer je živjela bez supruga koji je avanturistički odmah u poraću „odmaglio“ u Kanadu.
Kuća mu je bila tamo na kraju Zlatodola, možda baš i predzadnja u Gajevoj ulici. Obična, uobičajena obiteljska kuća građena „u ključ“ kako se to tada govorilo. U kući i oko kuće sve je bilo skromno ali majstorski posloženo koliko je to omogućavala jedna šećeranska radnička plaća na peteročlanu obitelj, kao i marljivost i brižnost kućedomaćina.
Dvorišna kapija je najprije bila drvena, daščana i skromna kao i u susjeda, a kasnije je došla prava metalna bravarsko-majstorski uređena i funkcionalna. U dvorištu je bila betonska staza-nogostup širine jednog metra. Bunar pitke vode s nadgrađem racionalno je bio smješten središnje u dvorištvu i postavljen tako da je praktično bio pri ruci za svakodnevnu uporabu. Ranije su ta dvorišta (prednje i zadnje) kod kuća građenih „u ključ“ zimi i s jeseni bila blatnjava jer je uopće životni standard, pa i standard stanovanja bio skroman u svakom pogledu. A onda su počela dolaziti bolja vremena. Recimo, povećanje betoniranih površina dvorišta razmjerno je raslo s realnim povećanjem plaća u šećerani i (ako ćemo biti precizni i znanstveni) s rastom bruto nacionalnog dohotka Socijalističke Republike Hrvatske. Što je vrijeme odmicalo prema sedamdesetima, to su i dvorišta dobivala sve više betona, da bi na kraju završila dodavanjem pravih ili improviziranih garaža za parkiranje „stojadina“ koji su postali sve dostupniji i „širokim narodnim masama – radnim ljudima i građanima“. Tako je bilo i u ujakovoj obitelji.
Maloprije spomenuti „još jedan dan u godini“ kada se obavezno i neizostavno išlo kod Ujaka, bilo je kolinje (!) a Ujak je bio majstor i ovoga zanata odnosno znanja spremanja svinjokoljskih mesnih proizvoda i to kombinacijom slavonsko-dalmatinskih vještina i iskustava, pa su ujakove šunke koliko-toliko sličile dalmatinskim pršutima ! – Svoju svinjokolju Ujak je redovito imao početkom prosinca, neku subotu ili nedjelju kada bi sa svojim kolegama u tvornici dogovorio kombinaciju zamjena smjena, pa bi bile zadovoljene sve strane, obiteljske i tvorničke. Ujakova svinjokolja je bila poseban dan u godini gotovo za sve članove te velike familije sa Velebita s početka ovoga teksta. Teško je reći zašto, ali to je bio uistinu poseban dan, događaj zapravo. Možda je posebnost bila u tome što je to bio zajednički susret svih Deminjčana s Velebita u Slavoniji, na jednom mjestu, jednom godišnje i to baš kod Ujaka, i babe Kate, naravno. Bila je to prilika da se odrađujući posao po tko zna koji puta „vrate filmovi“, obnove sjećanja na život u Dalmaciji, i prisjeti svih onih koji bi bili tu i ovdje da nisu otišli na onaj svijet. Isto tako svinjokoljskom podjelom uloga pokazalo se tko je tko: koliko ozbiljan, koliko sposoban, koliko okretan, i kakav je inače kao čovjek i osoba, – a mlađi i djeca nesvjesno su mogli saznati kakvi su njihovi stariji – roditelji i rođaci – bili kada su bili mladi i kako su se ponašali i proveli u tim svojim životnim putešestvijama rata i poraća: kojoj od vojska su pripadali, u čijim su zarobljeništvima bili itd.itd. To je bilo tako jer se, tada, jako malo i oprezno pred djecom govorilo o tim njihovim ratnim sudbinama i detaljima ratnih stradanja, jer da bi se, kao, oslobodilo i zaštitilo djecu od doista tragičnih događanja koja su ih iz daleke Dalmacije dovela ovdje u Slavoniju. Taj dan se, tu kod Ujaka govorilo čisto „dalmatinskim jezikom“ i pažljivije slušajući moglo se steći pravi ali doduše magloviti dojam siromaštva, okrutne zabitosti kamenjara i pustopoljine ispod Tulovih greda, vrha Velebita, a iznad Obrovca na Zrmanji, u koji su se oni spuštali rijetko i povremeno kao u oazu kakve-takve civilizacije.
*Taj Deminjak je samo jedan od nekoliko zaselaka sela Zaton
Obrovački koji je uvijek bio, a i danas je ostao „bogu izanogu“ svake civilizacije i interesa svih carstava koja su carevala Dalmacijom i tim krajevima hrvatskih zemalja. Ni Osmansko Carstvo ni Mletačka Republika nisu ulazili u Deminjak, jedino ga je Austro-Ugarska „ogradila“ tadašnjim prašnjavim drumovima Obrovac-Gračac i Obrovac-Sv.Rok preko planinskih velebitskih prijevoja Prezid i Mali Alan. – Tako se poklopilo da u Deminjak nisu nogom pristupili ni Avlija Čelebija u XVII. stoljeću, ni Alberto Fortis u XVIII stoljeću, pa ni Matko Peić ni Stipe Božić u dvadesetom i dvadesetprvom stoljeću. Jedino je, “nekidan“, GoogleMaps registrirao odozgo i taj lokalitetvelebitske pustopoljine.
A, zapravo,i konačno, – zašto ja ovom prilikom javno pišem ovakvu temu – osim, naravno, i zbog poštovanja prema jednom čestitom čovjeku, mojem ujaku Nikoli !?
Hoću zapravo reći da svatko od nas – priznajmo – u životu je pored roditelja, učitelja, profesora i drugih službenih ili poluslužbenih odgajatelja i autoriteta – imao i neku osobu u široj ili užoj obitelji ili obiteljskom okruženju koja nas je na neki način više ili manje upečatljivo pa možda i presudno usmjerila i zaputila u život, ključno utječući na naše kasnije i sadašnje, pojedinačne ili čak općeživotnesvjetonazorske odrednice o koječemu i svačemu, jer, nisu to samo i nužno učinili naši roditelji, majke i očevi.
Da, da, obitelji, obitelji, obitelji, i još sto puta obitelji – kojih je danas sve manje u pravom smislu toga pojma i riječi. – A učilo nas je i pokazalo se i u našim životima da je obitelj, i samo obitelj temeljni oslonac i uporište svih naših pojedinačnih života, ali i društva, i zajednice, i države, pa i ovoga današnjeg svijeta, ako baš hoćete, – koji tako nemilosrdno uništava upravo obitelj, ne nudeći bogzna što bolje. – Ili se to meni samo tako čini.
Na kraju: o fenomenu „Dalmoši u Slavoniji“ mogao bi se napisati cijeli sociološki traktat, – o njihovom doseljenju (doseljenjima) u Slavoniju i o njihovom srođivanju s ovom plemenitom zemljom, podnebljem, i čestitim domaćim ljudima Šokcima. – O tom, potom – jednom drugom zgodom.