– To je, dakle, vrlo razborito načelo koje, doduše, vrijedi uz uvjet da prošlost treba poznavati i cijeniti kao učiteljicu života. Ali, – lako je tako gledati na stvari kada pred vama stoji još pedeset godina življenja ovozemaljskih radosti i koječega drugoga što ljudski život sačinjava.
To je tako vama mladima i sredovječnima. Vi imate, ili, jako malo imate prošlosti, pa vam se tom floskulom lako može prodati ta neka vaša očekivana budućnost koja će biti bolja i od prošlosti, i od sadašnjosti. A što je s onima koji imaju puno prošlosti, i ne odveć budućnosti pred sobom. Što s ljudima koji imaju šezdesetinešto, sedamdeset, ili osamdesetak godina životne dobi!? Pa oni kako god se okrenu, nikako se okrenuti prema budućnosti.
Okreću se oni, okreću, i nigdje bogznakakve budućnosti, nego sve sama prošlost i prošlost, i tek nešto sadašnjosti. Jer, objektivno, nema puno te budućnosti pred njima samima. Ta floskula: Okrenimo se budućnosti!, – zapravo je prodaja nâde. Nadajmo se da će biti bolje.
– I to je OK ako to kažeš nakon nekog lošeg iskustva; loše prošlosti, ili ako ti je sadašnjost loša. – Što, međutim, s ljudima koji pamte i bolja vremena, i bolje dane od ovih današnjih dana!?
Bilo bi dobro i pametno, i razborito pitati te ljude da kažu kako im je to uspjelo biti dobro, tada, u njihovoj prošlosti, pogotovo ako ta njihova prošlost nije neka daleka povijest, nego su to tek neka nedavna vremena koja se dobro pamte. Nije valjda sve što je bîlo, bilo tako loše i nevaljalo, pa sve, baš sve treba razmontirati, ukinuti, poništiti i uništiti. Uzmimo, recimo, poljoprivredu (vrhunske stočare i ratare); uzmimo, recimo, opće obrazovanje (vrhunske gimnazije); uzmimo strukovno obrazovanje (škole učenika u privredi); uzmimo sustav visokoškolskog obrazovanja prije Bologne koja ga je unakazila kako to već i predsjednik države ovih dana priznaje; uzmimo tradicionalnu obitelj (roditelji i djeca u dvije/tri generacije); uzmimo narodno zdravlje (A. Štampar); uzmimo, na koncu, nedavnu spremnost svih ljudi ovoga naroda da životima plate cijenu slobode i cijenu svoje slobodne domovine!
– Nije vrag da sve to nije valjalo i da od svega toga treba odustati, pa čak i sve to zaboraviti!? I, što sad!? – Razum i logika kažu da bi bilo dobro, pametno i razborito na neki način spojiti i pomiriti ta dva oprečna stajališta. Učiniti odvagu te nâde, s jedne strane, – i spasiti što se spasiti dade od te arhitekture nekih dobrih iskustava iz prošlosti, s druge strane. Jer ta neka dobra iskustva su još uvijek tu, u glavama i sposobnostima ljudi koji tek što nisu otišli u bespovrat, – i tko će onda vjerodostojno svjedočiti da se može bolje, puno bolje od puke prodaje magle, parola i floskula kako će nam svima biti bolje jednoga dana kada budemo bezlična adresa na karti univerzalističke pustopoljine bjelosvjetskih hohštaplera.
Jer, konačno, vi nam ne prodajete maglu, ne poništvate, ne uništvate, ne razmontiravate vrijednosti i iskustva od prije godinu/dvije, nego vrijednosti i bogatstva koja su i Božjom voljom (more, rijeke, voda, plodno tlo, pa i nafta i plin) stvorene i poklonjene nam, i ljudskim razumom, znanjem i iskustvom stvorene (i provjerene) kroz tisuće godina! – I sad ste došli baš vi da u kratkom roku, odmah i žurno sve to sredite drugačije na svoj način kako vama trenutačno odgovara. Idite s milim Bogom tamo odakle ste došli.
– Teško ćete te vaše mudrolije prodati ovima drugima iz uvodnih dijelova ovoga teksta.