Izgledom vrlo uredna, besprijekornim poslovnim gardom utrenirana kao frontmenica snage, veličine i ugleda moderne financijske institucije kao što je upravo ta banka. Namještenim osmjehom i službenom srdačnošću – meni šezdesettrogodišnjaku – obratila se, pošto je s moje kartice pročitala moje puno ime i prezime: „Izvolite Borislave, što mogu učiniti za vas?“
Dakle, kaže ona meni „Borislave“. Oslovi ona mene, dakle, onako kako me oslovljava moja supruga, moj sin, moji najbliži prijatelji i rođaci. I u daljnjem tijeku razgovora opet „Borislave, Borislave“! A ja nju prvi puta u životu vidim (kao i ona mene), i to službeno; a, ona ima brat/bratu najviše dvadesetipet/tridest godina! Da, dvadesetipet godina životne dobi! Dvadesetipet prema mojih šezdesetinešto! – Pa si mislim: Čekaj ćerce, nismo mi zajedno ovce čuvali, ni zajedno u prašinu pišali, da se ti meni možeš na taj način obraćati, ni službeno ni privatno; ej, curo, divojko, kako to ti misliš da stvari s poštivanjem starijeg stoje !? Gdje si to naučila,sinko ? U školi sigurno nisi !? Nisi ni u obitelji od ćaće ni od matere !?
Oslovljavanje samo imenom u službenim i javnim stvarima – nasuprot stoljetno uobičajenom oslovljavanju i obraćanju u službenim i javnim stvarima punim imenom i prezimenom ili samo prezimenom – u posljednjih nekoliko godina došlo nam je (malo, pomalo) kao izraz olakog prihvaćanja svega i svačega iz tog nekog naprednog svijeta, bez razmišljanja koliko nam to treba, ili koliko imamo razloga i potrebe odustajati nečega svojega što je dio naše civilizacijske tradicije za koju do sada nismo ni znali da je loša, zaostala, zatucana, pa treba od nje odustati.
Odnosno, eto, i to je jedno od tisuća i tisuća rušenja i razaranja stoljetnih tradicijskih, svjetonazorskih pravila koja su donedavno činila nesporne standarde uljuđenosti u ovoj civilizaciji kojoj kao narod i kao ljudi pripadamo odvajkada. – Može netko sada i ovdje kazati kako su to manje važne stvari i kako na to ne treba posebno ukazivati. Jest, – samo po sebi to i nije nešto naročito važno, ali takvih, nasilnih „samih po sebi slučajeva“ ima, rekosmo, na tisuće i tisuće u svim područjima ljudskog djelovanja danas: i u svakodnevnim stvarima; i u kulturi; i u obrazovanju; i u odgoju; i u privredi; i u znanosti; i u medicini; i u svim područjima javnog, i privatnih života nas kao pojedinaca i društva kao cjeline.
– Naprosto se nasilno i bezobzirno drsko nameću neki novi standardi za koje nema nikakvog opravdanog razloga ni potrebe, osim pustog, bahatog i neodgovornog nihilizma prema svemu i svakomu, bez obzira na autoritet svih umova koji su kroz povijest ove civilizacije te standarde vječnim kritičkim odmacima učinili baš standardima.
