Opet ću ja o nečemu za što – navodno, kao – nisam (dovoljno) kompetentan, – a povod je sljedeći: ima, naime, ovdje u Kaštelima jedan kafić u kojega relativno često navratim i jedna „smišna“ konobaričica, jedva da joj je osamnaest, donese mi kavu, pa ja kažem: „hvala lijepa“, – a ona meni, redovito i uvijek, naglašeno : „molim, nema na čemu!“ Da, upravo tako: „nema na čemu!“ Ovo „nema na čemu“ podsjeća me na nekadašnji izraz poštovanja i uljuđenosti kao u naslovu: „hvala na pitanju!?“.
Današnja ULJUĐENOST ljudi, naime !?
Najprije, – zašto ja ne bih bio kompetentan za malo rasprave o današnjoj uljuđenosti ljudi? – Prvo, ima već neko vrijeme (nekoliko godina) kad recimo novinari, pogotovo oni istraživački (ma što to značilo), – kad, dakle, oni novinari ne znaju što će i koga će pitati, onda se obrate gospođama prof. Mirjani Nazor (u Splitu) i gospođi prof. Mirjani Krizmanić (u Zagrebu), – psihologinjama po struci – sveučilišnim profesoricama predmeta i znanosti psihologije. I ne samo to, profesorica Krizmanić piše, izdaje i prodaje svoje knjige o svemu i svačemu u nakladama koje pravi pisci i književnici mogu samo sanjati. – I drugo, također, sociolozi naprimjer, – prije svih profesor Lalić, – ekspert je za objasniti narodu po znanstvenim osnovama što su to, recimo, Torcida i Bad Blue Boysi kao subkulturne grupe koje se makljače po pravilima klasičnog uličnog huliganstva, – što nije uljuđeno ponašanje, pa ja kao amater nemam što o tome – uljuđenosti – javno govoriti jer su to teme u njihovim (psihologijskim i sociologijskim) znanstvenim nadležnostima.
E, sad, – znam ja, i jasno je meni da su neka vremena prošla i da su neki običaji pa i standardi lijepog, da ne kažem uljuđenog ponašanja među ljudima, – prošli, što je razumljivo: Eppur si muove, reklo bi se. I, zato se pitam koji su to novi oblici uljuđenog ponašanja koji su nadomjestili te stare standarde. Ne vidim ih, – te nove oblike iskazivanja poštovanja među ljudima. Jer, primjerice u svim drugim kafićima donesu ti kavu, tutnu ti šalicu na one male stoliće na koje jedva stane pepeljara, čaša vode i šalica kave, – okrene ti guzicu i ode!
A, sjećam se – nećete vjerovati i druge krajnosti – nekada, u Koloniji, na Šećerani bila je jedna obitelj u kojoj su se djeca (dva brata) obraćala svojim roditeljima sa „Vi“. Ta djeca su, sjećam se – neke – ali samo neke, druge ljude pozdravljali sa „ljubim ruke“. A ti roditelji nisu bili neka naročita gospoda. Odnekud su, tko zna odakle, možda iz predgrađa Zagreba, – donijeli i pokušali su u radničkoj Koloniji prodati „ljubim ruke“ kao pozdrav, i naravno, – nisu uspjeli, jer je „Zdravo!“ postao novi (nametnuti) standard u pozdravljanju, a ni njega danas više nema; čujem ga samo od maloga Enesa sa desetog kata koji kada ulazi u lift glasno, jezgrovito i naglašeno jasno pozdravlja sa „Z-d-r-a-v-o!“ Ne „zdravi“, nego baš kao nekada: „Zdravo!“A susjeda sa 16-tog kata mu odgovori “Bog, sinko!“.
Četeressedme bilo je: Smrt fašizmu, sloboda narodu! – I tebi sinko, odgovorila bi baba Kata!
Dakle: Hvala na pitanju! – Nema na čemu!
