SLAVONSKA BALADA
Hrvoje Hegedušić
Pusta osta Slavonija
žitna polja ne košena,
nema više tvoga sina
zemljo moja mila.
Ne pjevaju ni slavuji
samo vjetar šorom bruji,
nema više tvoga sina
zemljo moja mila.
Još se sjećam prašnoga sokaka
pored kojeg stoji kuća stara
još te čujem pjesmo draga
kojom bećar ispraća bećara.
Eh, kako tužno i bolno zvuči ova balada čak i onda dok ju sa sjetom usebi pjevušim, a koja je bila omiljena pjesma moga prijatelja i pajdaša Marka Bačića Maganovog, još prije pedesetak godina kada smo ju pjevali u momačkim cjelonoćnim i ranojutarnjim bećarlucima po Županji vraćajući se kućama u ljetnim kolovoškim sumagličastim svitajućim zorama. – Ej, kako je nekad bilo …
Da. Da. Već i tada, dakle, prije pedeset godina, nije se samo pjevalo nego se i znalo, i stručno i politički, i svakako drugačije, – očigledno depopulizacijsko stanje i „ravnanje“ naše hraniteljice, majke ljepotice i životne krasotice, – Slavonije „zemlje plemenite.“
Danas – ovih dana – kada su objelodanjeni prvi rezultati popisa stanovništva, dva čovjeka, ne makar kakva, nego pravi, ugledni nacionalni prvaci, demografi dr. Stjepan Šterc i akademik Anđelko AKRAP, – njih dvojica koji već godinama, desetljećima javno i naglas proučavaju, poučavaju, upozoravaju i apeliraju, jadikuju i cvile nad činjenicom goleme „bijele kuge“ koja nam se kao naciji, narodu, stanovništvu, državi i društvu tako bjelodano događa. – „To je katastrofa!“ – jadikuju njih dvojica uglednih intelektualaca, i zdvajaju se nad činjenicom da samo između dva popisa stanovništva u Hrvatskoj je 400.000 ljudi „nestalo“, izgubilo se, odselilo se, otišlo je nekamo, tko zna kuda sve ne, ali zašto, zbog čega, o čemu se radi, što je pravi a što „nepravi“ povod, razlog, uzrok i grijeh od kojega i zbog kojega kao da bježimo diljem kugle Zemaljske, – ljepoti i bogatstvu doma, ognjišta, vlastite kuće – kojima se drugi dive – unatoč!!!
Činjenica jest da – makar „zločesti“ mogu reći i „krivo tumačiti“ – u posljednje vrijeme, zadnjih pet šest godina, vlast i država pokušavaju, makar i na samo deklaratornoj, pa i razini pokušaja, nešto konkretno učiniti, o čemu mogu i iz osobnog, vlastitog profesionalnog i radnog iskustva i svjedočiti.
Eh, da mi je doživjeti barem naznaku povratka odlutalih sinova i kćeri Slavonije, Šokadije, Bečkog perivoja – a za koji dan bilježim sedamdesetdrugu životnu dionicu.