S druge strane, jako se malo u medijima govorilo o tom „markićkinom“ referendumu što je zapravo i bio cilj naše legalno izabrane političke elite koja je, kako se pokazalo po ne znam koji put, najvažnija samoj sebi i samoj je sebi svrha i cilj. Postalo je jasno kako u politici nema mjesta za tzv. „malog“ čovjeka koji nekako pokušava naći svoje mjesto pod suncem što je na kraju krajeva i bit njegova kratkog života – svatko ima pravo na sreću, na obitelj, stan i posao – barem to tako stoji u povelji UN-a o pravima čovjeka.
Ponovno se vidjelo da ova prava samo „stoje“ u povelji UN-a i ništa drugo dok se svakodnevno gaze ista svakoga dana po nebrojeno puta što vidimo gledajući informativne emisije kako iz jedne političke opcije napadaju drugu i obratno.
Prepucavanja i klevete kao u nekoj turskoj ili španjolskoj sapunici svakoga dana gdje se sve prelama preko leđa čovjeka koji možda taj dan nije u mogućnosti svojoj djeci priuštiti tri obroka dnevno. Postalo je tako očigledno da je ovaj referendum „gušen“ i ocrnjivan najviše od onih kojima, logično, najviše i smeta a to su šefovi stranaka koji ne žele glasovanje po principu „jedan glas – jedan čovjek“ jer znaju da sadašnja politička postava već sutra ne bi bila na vlasti, dakle, glas naroda bi se čuo a to politička elita ne želi.
Naime, ovo je samo jedno od nekoliko pitanja ovog referenduma o kojima su se građani RH trebali očitovati vlastitim potpisom te je ono bilo jednako sporno kao i sva ostala. Gotovo sve političke opcije bile su protiv ovog referenduma, a oni koji nisu bili protiv, ništa konkretno nisu učinili kako bi isti imao još veći uspjeh. Kako se dalo čuti mnogima, koji su u nekoj političkoj opciji, bilo je zabranjeno potpisivati se jer će tako pokazati da se na njega ne može „osloniti“. To u prijevodu znači: ako potpišeš ne računaj na posao i bilo kakvu budućnost dok smo mi na vlasti pa i nakon nas… jasno je kako ljudi ne žele riskirati zaposlenje, svoju budućnost i budućnost vlastite djece: „…jer se, eto, mora biti poslušan da bi od sveg trpljenja bilo na kraju neke koristi!“
Sve ovo strašno podsjeća na neka prošla vremena u kojoj su se svi morali slagati principu bratstva i jedinstva pa ako je tko i drukčije mislio onda je u šali ovako govorio: „Druže, ja imam vlastitu savjest, ali moram priznati da se ni s njom ne slažem!“ – tako smo svi bili jednaki i sve je bilo kao iz bajke, no, što je bilo ispod površine to je druga priča. Kao što vidimo ni danas se nije puno toga promijenilo – „opcije“ zabranjuju, one određuju i tko se tu ima što buniti, ako mu nije dobro nek’ ide tamo gdje će mu biti bolje!
Kako vidimo iz „Lijepe naše“ bježi i mlado i staro, ali ne zato što žele, nego zato što moraju zbog upravo ovakvih nesuvislih razmišljanja u hrvatskom društvu. I danas mnogi koji misle drukčije te to javno izražavaju bivaju etiketirani kao „bundžije“, „čudaci“ te ih treba maknuti na margine društva i izolirati ih na svaki način. To su upravo činili i sada za vrijeme ovog referenduma gdje su u pojedinim mjestima, naše bivše općine Županja, namjerno skrivali knjižice za potpisivanje te sada pokorno sliježu ramenima kako ništa o tome ne znaju – kako licemjerno. Ako je ova inicijativa nešto i postigla, onda je to definitivno ujedinjenje i suradnja dvije najveće opozicijske stranke u državi, dakako, na opće dobro svih građana RH.
Posebno je licemjerno kada se polažu vijenci na grobove naših branitelja gdje se govori kako se rat, genocid i sl. više nikad ne smiju ponoviti a zapravo se čini nešto još puno gore od toga a to je rastakanje i raseljavanje hrvatskog naroda po bijelome svijetu. Zato nije bez veze kardinal J. Bozanić govorio o „demonskom zadahu“ u hrvatskom društvu. Taj zadah zahvatio je, također, i ovaj kutak naše domovine kada vidimo da zbog jala i očaja koji se javlja, ne samo u hrvatskom društvu općenito, nego i u Županji i njezinim bivšim općinama ništa više ne funkcionira i ništa se ne mijenja na bolje. Zato se slobodno zapitajmo: „Što mogu učiniti da mojoj djeci bude bolje, ako već za mene nema nade?“ – ili: „Jesam li odviše lakomisleno odbacio šansu birati (glasovati) za osobu za koju sam siguran da je sposobna (a ne podobna), poštena i iskrena?“
S tom mišlju i u takvom raspoloženju razmišljajmo o vlastitoj budućnosti jer, nažalost, to nitko (nitko – čitaj: politička elita na državnoj i lokalnoj razini) ne želi i neće.
O tome bi se dalo još puno toga napisati, ali bilo bi previše pa ćemo nešto ostaviti i za sljedeći put, ako ga bude bilo, dakako.
M. Tetkić