Fenomeni, zapravo, načini življenja suvremenih obitelji, i inače ljudi, u ova Nova vremena naglavce su se promijenili, skoro „preko noći“, u samo jednoj generaciji ljudskih zajednica, – obitelji napose!!! – Tko bi rekao prije samo nekoliko godina da će način obitavanja, zajedničkog obiteljskog života, vratolomno se promijeniti da čovjek sâm kada malo bolje razmisli i sjeti se svojih mlađih dana, – ni samome sebi ne vjeruje da je tada, nekada, ali ne tako davno, dakle, – sve – ili gotovo sve – u obitelji, familiji, u smislu međuodnosa roditelja i djece, bilo bitno drugačije nego li je to danas.
Sjećam se naime, kako bi se u slučaju kada bi netko svoje roditelje, majku ili oca „smjestio“ u – tada se posprdo i pogrdno, gotovo s prijezirom – govorilo kako da, sram ih bilo „dâli“ su oca u „starački dom!“. – Ma kakav je to sin i ostala djeca pa su svoga oca „strpali“ u dom, kao da bi ga se, zapravo, riješili – gotovo „odrekli ga se“ zbog nečega. – Iskreno govoreći i meni se (iza leđa) to osobno – a bilo je zaista nedavno – moguće u komšiluku govorilo. – Kad tamo, isti ti moralizatori, samo s malim, tek nekolikogodišnjim odmakom smjestili su svoga oca ili majku u „Dom za starije i/ili nemoćne“ osobe i to u Dom sto metara dalje od svoje kuće ili stana! – Hospiciji, kao oblik skrbi o osobama s neizlječivim bolestima u izgledno posljednjim danima svoga ljudskoga života – što je u „ludom“ naprednom i razvijenom svijetu čest i redovit slučaj, – sada i naši moralisti i moralizatori nabijaju na nôs državi i državnoj socijali što ih – hospicije – i kod nas u Hrvatskoj nisu već poosnivali gotovo u svakom od 200 mjesta sa statusom „gradova“! – E, a vidite, naša Županja to jest napravila davno, davno, na vrijeme i to po standardu visoke, ugledne kvalitete skrbi za te osobe (stare i nemoćne, i terminalno bolesne). – Županja je, to, dakle, imala zahvaljujući ne državi (gradskoj upravi) i sustavu javnih ustanova nego pameću, – da, – da, pameću dvoje relativno (tada) mladih ljudi koji vide i ispred svoga, i našega, tada, aktualnog vremena:
Krešo i Anica ŽULJIĆ, naime!
Razbijanje tradicionalne predrasude kako ostarjeli, nemoćni pa i bolesni roditelji „pod svaku cijenu“ moraju ostati živjeti u zajedničkom kućanstvu s djecom i unucima do samoga čina smrti njih roditelja. – Hrvatskom narodu i ljudima ta tradicionalna „zapovijed“ udružena s modernim načinom življenja ljudskog života i svih mogućih okolnosti suvremenoga života, bila je „zakon“ sve dok nove okolnosti nisu došle do vrhunca svojih protivrječnosti i „komplikacija“ kao onomad kada su se u Vojnoj krajini i Paoriji počele raspadati obiteljske „zadruge“.
Sve do nedavno bilo je sramota da ostarjelog i onemoćalog roditelja dâš smjestiti u ustanovu koju nazivahu „Starački domovi“ a danas „Domovi za starije i nemoćne osobe.“
Djeca su nakon školovanja, ili ne, nego iz nekog razloga, ostala u Zagrebu, Splitu, Dortmundu, Beču ili … a roditeljima, već pogrbljenima, onemoćalima pa i bolesnima nije više imao tko donijeti drva iz šupe za podložiti barem prvu jutarnju vatru; nije ih imao tko odvesti k liječniku; nije imao tko otići platiti komunalije …
I, – a, – što to ja zapravo hoću reći!? – Pa to što sam naprijed napisao! Baš to! – Moj susjed, prijatelj moj, i moje obitelji, još iz šećeranskih dana pa onda susjed iz Iliševićeve ulice, Krešo Žuljić i supruga mu vrijedna i sposobna žena Anica, – su pronicljivo, pametno i mudro još davno, davno „osnovali“, utemeljili i registrirali PRIVATNU USTANOVU za skrb o starim i nemoćnim osobama!!!
Anica i Krešo su kao mladi razboriti ljudi koji su svoj kruh cijelog života, baš uvijek, zarađivali „svojim rukama“, davno prije i ranije nego li drugi ljudi u Županji i okruženju, – predvremenskim rezonom, a poznavajući moderni europski svijet unatoč domaćoj socijalističkoj državnoj socijali, – oni su u vlastitoj kući, građevinskim i vlastitim financijskim prilagodbama (i odricanjem od razbacivanja s vlastitim novcima koje su i do tada osobnim radom, „privatno“ osobno zarađivali), – njih dvoje uzornih supružnika i vrijednih zajedničkih ruku i zajedničke pameti, osnovali su privatnu ustanovu za skrb o starim i nemoćnim osobama. – I to ne makar kakvu improviziranu i „musavu“ ubožnicu nego ustanovu organiziranu po najvišim, najboljim standardima čak preko onoga što Zakon propisuje. Pouzdano to znam jer sam stjecajem životnih i radih okolnosti zaposlenja radio u „socijali“ pa kada sam god došao u doticaj s ljudima iz nadležnog ministarstva čuo sam samo pohvale na način rada i poslovanja Krešinog i Aničinog doma s čime sam se i kao Županjac i kao Krešin i Aničin prijatelj i susjed ponosio. Osobno sam se u njihovom Domu uvjerio u najviše standarde zbrinjavanja ljudi, korisnika koji nisu krili pohvale na račun osoblja i tretmana!!!
I, još jednom: zašto ovo i ovako pišem. Signifikantno je kako slučaj poštenih i radišnih ljudi pokazuje i dokazuje kako se u današnje, ovo Novo vrijeme načina života i življenja, – kako se, dakle, vide barem dvije stvari: prvo kako mladi ljudi trebaju u životima biti odvažni, kuražni upustiti se u samozarađivanje kruha za vlastitu obitelj donošenjem smionih odluka od čega će u životu živjeti, i, drugo, hej „kilava“ hrvatska državo uputi, usmjeri, ukaži, pokaži i potpomozi mladim pa i svim svojim ljudima da se može dobro i ponosno živjeti ne samo od cjeloživotnog radnog staža u kakvoj državnoj ili dioničarskoh firmi nego baš ovako kako to Krešo i Anica sa svojom obitelji evo dokazuju.
Zdravi i veseli bili.