Od 17.05. 2014. naslušala sam se svega: – Budi jaka, osmjeh na lice, smiri se… Znam da su to sve dobronamjerne riječi samo što ponekad osjećaj nesigurnosti i izgubljenosti tako lako zamrači sve ostale…
Posjetila sam psihologa, išla sam na ispovjed, sve kako bih smirila svoje misli i bila donekle normalna. Ne sramim se toga… Svake sekunde je prisutna nekakva borba, ali noć mi je neprijatelj… nesanica je na snazi vec 120 dana… Mnogo suza je proliveno, učini mi se da ih više nemam… Bojim se gledati unatrag i sjećati se te traume… Ali strah me gledati i naprijed…ostala mi je samo sadašnjost, a ona nije bajna…
Naša kuća je još uvijek sama i mokrih pustih zidova, a mi se moramo privikavati na život u novoj, tudjoj sredini. Oboje smo nezaposleni… Moja rodna kuća je srušena a moji otac i majka je jos oplakuju… Svi smo raštrkani na sve strane, ali imamo svoja dva andjela zbog kojih je sve vedrije, zbog njih dvije smo ostali pribrani, ne posustajemo i borimo se… Kako god nam bude… Srca su nam slomljena ali duh nije…
Ovo je vjerojatno nekakav nalet mojih emocija ususret slavnom 17. Datumu koji boli. Još uvijek čujem zamor te bučne vode, krike i jauke, još osjetim hladnoću tavana i zadrhtim kada pomislim na te minute kada smo mislili da nam je kucnuo zadnji čas…
Ono što još više boli su ljudi koji su pohlepni, ljudi koji izmišljaju gluposti, ljudi koji su bezdušni… Previše neistinitih priča o sebi i svojoj obitelji sam već čula… U svemu ovome nekome je i do toga da trača. Neka, njihova sramota, netko to gore vidi sve… Ja znam šta sam sve prošla i kako se nosim s tim, i isto tako znam da bez obzira na zlobne i jadne ljude postoje i oni koji su uvijek tu i njima najveća hvala…
Možda sam pretjerala sa škrabanjem u ovoj objavi, možda ništa od toga vama nema smisla, ali imala sam potrebu za tako nečim, ne zbog lajkova ili komentara… Nego zbog nečega posebnoga…
Martina Lucić