Djeca žrtve rata u Županjskoj Posavini

Djeca kao žrtve su osobe koje nisu aktivno sudjelovale u borbenim djelovanjima, ali su pretrpjele neku vrstu oštećenja ili su smrtno stradale. Time su djeca županjskog  područja neizravne žrtve jer im je petogodišnjem ratnom djelovanju onemogućeno normalno rađanje, život i školovanje. Ratna zbivanja utjecala su na svakodnevni život, školovanje i stradanje djece u ratom zahvaćenoj Županjskoj Posavini.

Razmjeri stradanja djece u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata su nesagledivi. Poginulo je 404 dječaka i djevojčice čije je djetinjstvo u trenu prekinuto u parkovima, u igri, na dječjim igralištima diljem Lijepe naše, i za čiju žrtvu još nitko nije odgovarao. Najmlađoj žrtvi bilo je šest mjeseci, najstarijoj 18 godina. Ranjeno je 1044 djece dok je bez oba roditelja ostalo 131 dijete. Za sudbinu svojih roditelja ne zna 900 djece a 4455 djece je izgubilo jednog roditelja u domovinskom ratu. U izbjeglištvo je bilo prisiljeno otići 185 000 djece. Za posljedicu različiti stupanj tjelesne invalidnosti  ima 188 djece (56 sa vrlo teškom invalidnosti, 92 sa teškom invalidnosti, 40 sa umjereno teškom tjelesnom invalidnosti).

Uslijed učestalog granatiranja Županje ranjeno je dvoje djece a stanovnici Županje postali su prognanici diljem okolnih sela, gradova i država. Osim prognaništva Županju je zahvatio i val izbjeglica, iz Bosne i Hercegovine kao i prognanici iz okolnih sela, kojih je bilo više nego stanovnika Županje. U okviru ratne bolnice Županja organizirano je rodilište u kojem su izvršena 399 poroda s 401 djetetom i jedan carski rez. Djeca su se rađala u prilagođenim prostorima i uvjetima, pod stalnom općom opasnosti, često i bez struje a nekada i vode. U prvim danima ratnih zbivanja škola je bila organizirana po kućama, zatim izmještena u druga mjesta dok većina Županjske djece nisu završila u prognaništvu na moru, Njemačkoj i drugdje. Neprijatelj nije poštivao nikakve konvencije te su baš zdravstvene ustanove, škole i bolnice bile mete neprijateljskog djelovanja pa su roditelji bili prisiljeni djecu skloniti iz ratom zahvaćenog područja. Ta djeca su izgubila mladost, propustila priliku da se školuju, većina ima problema sa zdravljem, zbog toga i recesije u koju je upala Hrvatska teško nalaze posao.  

Djeca koja su preživjela na vlastitoj koži strahote rata bježanje, protjerivanje, gubljenje doma zbog bombardiranja. Te traume uglavnom nikada nisu u sebi preradili. Tako su svoje neriješene probleme iz djetinjstva vukli sa sobom do odraslog doba. Nesvjesno su promijenili svoj način ponašanja i prenijeli to u odgoju svoje djece. Naime, ratna zbivanja kod djece izazivala su strah i povećanu pobuđenost  na vanjske podražaje, za pojavu cijelog niza emocionalnih problema i problema ponašanja  uključujući: anksioznost i/ili depresiju, lošiji školski uspjeh, nisko samopoštovanje, neposlušnost, noćne more i pritužbe na tjelesne smetnje. Moguće posljedice  izloženosti djece stalnom strahu i traumama za posljedicu može imati blaži oblik PTSP-a. Prisutnost određenih zaštitnih faktora ( roditelja) doprinijeli su razvoju otpornosti djece i mladih te im je pomoglo da, iako su bili izloženi višestrukim rizičnim faktorima, ipak nisu razvili antisocijalne obrasce ponašanja.

Janja Stojanović, mag. med. techn.