Nasapunao si mi dasku što odudara od tvoga decidirano proklamiranoga svjetonazora. Ja, naime, ne pišem ove tekstove da bih se javno dopisivao sa svojim prijateljima ni poznanicima. K tome, to je upitno i samoj filozofiji „Magarećeg posla“, – pa ćemo mi – nas dva – rukom pisanim pismima ili naprednim izumom – telefonom, razmijeniti mišljenja, koja su, iskreno govoreći, jako slična. (Znaš onu našu šalu o visini stabljike kukuruza sredinom kolovoza.)
„Ča smo,
di smo,
čigovi smo,
i, kud gremo … ?“
Ovako su se pitali članovi dviju-triju bračkih obitelji kada su se iskrcali negdje u pustopoljini obala Južne Amerike, bježeći od siromaštva (gladi) koja je zavladala u ovim krajevima s kraja IX. stoljeća. Nakon višemjesečne plovidbe morima i oceanima, u mrkloj noći okupljeni na hridima s onu stranu Atlantskog oceana, gladni i onemoćali, u mrkloj noći, tražeći put u nepoznato, s Božjom pomoći i snagom tijela i duha, – tražili su izlaz iz očaja, vodeći se mišlju i saznanjem kako je ljudski život Božji dâr, ma kakav taj život bio. Snaga vjere održala ih je u tom dâru toliko snažno da su neki od njih u svojim životima postigli puno više materijalnih dobara, ali i puno više vjere u providnost života kao Božje blagodati; kao nadahnuća da se može živeći – radom i vjerovanjem – postići mir i blagostanje duše, a uvijek, i za cijelih njihovih života, ispunjenih žudnjom i čežnjom za radnom grudom Supetra, Sumartina, Bola ili Milne na otoku Braču, što su ostali daleko, daleko; puno, puno dalje nego li je to Županja od Splita ili od Zagreba.
Svim ŽupanjacNet-ovcima ZAZIVAM I ČESTITAM – SRETAN VAM BOŽIĆ !