Odam svake večeri po tuđoj zemlji, ispod tuđeg ꞌrašća. Znam da nije moje, al mi je svedno drago. Sjeća me na moje ꞌrašće koje dugo nisam vidijo, al nikad zaboravijo. No iz Laljevca. Kad memam svog, onda bar tuđe. I zaobiđem svaki opali žir. Iz poštovanja prema tom, mom, ꞌrastu. Iz tog žira more izniknit novi ponosni, slavonski ꞌrast. Mogo bi ja ve tuđe žirove pogazit. Al bi mi bilo žao. Ne rad tog da bi iꞌ zatro, da ne nikne mladi ꞌrast. Ta i on je ꞌrast. Možda njaki daleki brat mog rasta. A rodbinu se ne gazi!
Njekad se upitam, dal sam izdo to moje ꞌrašće? Odgovor je uvik isti: NISAM! Nisam ga ostavijo iz obisti, već iz nužda. I rad tog je moje ꞌrašće uvik moje. Ponio sam i‘ sasobom u bili svit u duši. Lipo pjeva moj prijatelj iz „Fijakera“: „duša se ne prodaje“. Nikad ju nisam prodo. Živim vod, a srce i duša su mi tamo gebi volijo bit. Nisam rad tog podvojena ličnost. I opet pjeva moj prijatelj: „Al‘ bez duše čovjek nemože“. Joj, koliko sam put osjetijo bol te moje slavonske duše, koliko sam suza prolijo pod tuđim ꞌrastovima. Evo i sad dok vo pišem, stalno brišem oči da mogu dalje pisat.
Al moje su suze tekle ispod ꞌrasta. Ni to nikaka utjeha. Kad suze teku onda je svaka rič slaba utjeha.
U mom sam „Mati“ napiso:“ Skinem mu kapu i uz naj plavi cvitak zataknem grančicu mladog rasta s tri žira.” Šta taj ꞌrast znači Slavonicma, Šokcima? Ja bi reko život! On je ponos, toplina, snaga, jakost,otpornost, ljepota. On je čak i okus. Da. Rakija iz ꞌrastovog bureta drukča je već na iz dudovog. Bolja je. Ostim tog Šokci su svoje svinje žirovali. Vodili su iꞌ u rastovu šumu da jedu žir. I rad tog je slalina od ti svinja bila ne samo deblja, masnija, već i bolja. Ona ji je otranila. Život Šokca se nemore zamislit brez ꞌrasta. On ga je grijo, na njemu i pod njim je i spavo, volijo, njegov glas on je daleko, ta po svem svitu, pronijo.
Njeki mi dan reče jedan, koji misli da sve zna (joj, kako te jako volim) da ja po pravu nebi smijo ne samo pisat o Slavoniji i Šokcima, već se i, makar u srcu, osjećat Slavoncem i Šokcem!? Pročito je on njekoliko moji radova o Slavoniji i Šokcima, pa sad on meni pravi „egzegezu“ – tumači mi on „šta ja“, po njegovu „neznam“.
Doduše ti si i tvoj otac i mat , kaže on, roditi u Slavoniji, al tvoji korini nisu slavonski. Ti znaš da Šokci na to jako paze. Gledaju jesil pravi il nisi, jesil došljo. A onda ga ja lipo pitam:“ A šta bi ja sad po tvom, trebo bit?“ A on će nato „Budi šta oš, al nemoš bit Šokac!“ Mene ritko kad nješta more ostavit brez riči, al vaj put sam malo sto, smirijo se da ga ne pošaljem u „rodni kraj“ i lipo ga pito:“Jel se njekog more naćerat na ljubav?“ A on meni „Pa, nemore“. Brzo sam šnjim svršijo taj divan, jer ko zna kako bi on do kraja svršijo.
Onda sam ošo pod „moje“ ꞌrašće, sjeo na travu i sam sasobom u miru divanijo. Misli me odma odvedu pod moje ꞌrašće, u njiovu lipu ladovinu. Lagani povjetarac im je zanjiho grane. Osjećo sam da me pozdravljaju. I onda mi prid noge spadu tri žira. Uzeo sam iꞌ u ruku, i dugo milovo i gledo. I kroz suze započmem s njima razgovor. Pitam iꞌ dal su oni moji? Dal ja smijem kast da su oni moji? A onda svo to ꞌrašće oko mene jače zanjiše grane, ko da su mi ćeli kast:“Ta jesmo, tvoji smo i ti si naš!“
I reko sam im: “Pod vama sam se rodijo, od malena vas zavolijo, za vama sve ve puste godine čeznijo. Zato me na kraju nemojte ostavit. Nek me u vama i sarane!
Ivan Šarić Baća, 19.08.2016.