-“Idem na korzo!” – bila je prije nekih 50-ak godina, jedna od najčešćih izjava koja se mogla čuti vikendom uveče, a značila je isto kao i danas “idem u grad”.
(Korzo (ital. corso) predstavlja najčešće glavnu gradsku ulicu i svojevrsni izlog grada, odnosno glavno gradsko šetalište u našim mjestima.)
Otkako postoje zapisi o Županji, uvijek se spominje i neka vrsta korza, odnosno šetnice. Danas je to šetnica na nasipu i/ili dio centra oko Trga kralja Tomislava, gdje je najveća koncentracija šetača. Nekada je, međutim, bilo drukčije. Prema mnogim opisima i zabilješkama, nekoć najpopularniji dio Županje bio je u ulici Veliki kraj, sve do nasipa, što nije iznenađujuće s obzirom na to da je mjesto tada bilo znatno otvorenije i snažnije povezano sa Savom, ponajviše zbog pristaništa.
Stanislav Oršolić jednom je prilikom zapisao kako je prvi “pravi” korzo zauzimao poziciju na savskom nasipu, na potezu od Agencije prema Čardaku. Na tom dijelu nasipa u dužini od par stotina metara, bili su posađeni kesteni, postavljene plinske svjetiljke, a ispod njih klupe za odmor. Prema nekim zapisima, taj je korzo bio aktivan od 1920. do 1940. godine. Rijetko je tim korzom šetalo domaće seosko stanovništvo – ondje su uglavnom vrijeme provodile gospođe i gospoda, viđeniji činovnici i žandari, obrtnici i trgovci, te poneki đak. “Običan puk” podsmjehivao se tim gospodskim novotarijama, smatrajući ih dangubljenjem i šepurenjem. No, s vremenom, po uzoru na veće gradove u koje su brojni Županjci odlazili na školovanje, korzo postaje mjesto susreta, druženja, upoznavanja ljudi i saznavanja najnovijih vijesti i događaja.
Taj novomodni običaj korziranja prakticirao se blagdanima, državnim praznicima, subotom navečer i nedjeljom prijepodne. Vremenom se veza mjesta sa Savom smanjivala, između ostalog i zbog velikog broja komaraca, pa se korzo premješta prema današnjem centru – u glavnu ulicu, na potez od crkve do svratišta „Weinberger“. Tome su pridonijele i crkva, mnoge radnje i lokali smješteni u Velikom kraju, kao i popločana staza koja je omogućavala da baš taj dio Županje postane najposjećeniji. Zanimljivo je da je ta staza bila širine oko 1 hvat i popločana poslaganim ciglama i bila pravi spas za kišnog vremena.
U vrijeme Kraljevine SHS i NDH, korzo je funkcioniralo u tri pravca! Režim hodanja bio je takav da su od crkve prema centru šetali Šokci i Šokice te gospoda “razne fele”, što bi se tada reklo – sama krema Županje. Sredinom glavne ulice šetali su momci i cure, mlade gospojice i starije frajle, dok su uz dućane BATE (kasnije trgovina obuće Borovo), NAJLENDERA (kasnije Komiteta), birtiju kod Vace Rančića, apoteku Kozjak-Hrenčević, Brunšnita (posle srušeno i napravljene trgovine Posavina-Slavonka), pa sve do suda i solare, šetali đaci, studenti i oni koji su “došli sa strane” da nešto dobro “uškicaju”.
Šetali su svi. Opremljeni u najbolju odjeću i obuću, momci i djevojke potajno su se pogledavali, snaše i gospođe natjecale su se u ljepoti „ruva“, bogatstvu i eleganciji. Muška gospoda važno je paradirala u novim „ancugima“ i šeširima, a mjesni kicoši pušili su i dobacivali doskočice prolaznicima. Djeca, zalizana i čista, zadirkivala su se lizalicama, šećernim šipkama i bombonima koje su im roditelji ponosno kupili na štandu kod Štroka, dok su babe „bezazleno“, sjedeći na klupicama, ogovarale sve i svakoga.
Korzo je bio posebno živ u vrijeme misa, osobito večernjih, kao i u svim svečanim danima i večerima. Broj šetača bio je velik, a ovaj središnji korzo održavao se sve do 1955. godine, kada je iz nepoznatih razloga prestao funkcionirati.
Nakon Drugog svjetskog rata, sve do sredine 1950-ih, u središtu mjesta, bočno ispred svratišta „Weinberger“, postavljena je tzv. doronga – „građevina“ sastavljena od nekoliko hrastovih stupaca s položenom tesanom gredom. Tu su uglavnom sjedili bećari, žandari i kočijaši, pijuckali rakiju iz čokanja, hvalisali se i čekali „svoje prilike“.
S nestankom korza, sastajalište mladih postaje tzv. „špica“ – lokacija kod hotela Jelen, uz ogradu osnovne škole, današnje Gradske knjižnice. Tamo su se uglavnom okupljali gimnazijalci, rjeđe „šupovci“, ali i studenti koji su donosili nove „fore i štosove“ iz Zagreba ili Osijeka. Tada je među mladima bila popularna uzrečica: Veni, vidi, vici (u neki sat) na špici! Na toj lokaciji bilo je više momaka nego djevojaka, jer mame nisu dopuštale da se djevojke „klate po ćoškovima“. Ipak, mnoge današnje županjske bake upravo su tamo upoznale svoje buduće muževe, a brojni stariji Županjci sa smiješkom će vam ispričati poneku dogodovštinu sa „špice“.
Već 1960-ih godina Županja postaje značajno industrijsko mjesto i broj stanovnika naglo raste. Osviještena omladina rado prati svjetske trendove, vješto ih uklapajući u tadašnji socijalistički način života, pa stari duh korza polako nestaje. Radnička klasa okuplja se u restoranima, na zabavama, u kinima i plesnjacima, a „špica“ ostaje samo okupljalište određenih grupa mladih koji su tu „prodavali zjake“. Središte društvenog života i zbivanja pa tako i korzo seli se u novo izgrađeno naselje Šećerana, gdje se ljudi okupljaju većinom oko restorana Kristal i obližnjeg parka.
Od 1965. do 1967. godine, u zgradi Komiteta oformljen je Klub mladih, koji je povremeno puštao pop i rock glazbu preko zvučnika ispred zgrade. Time se pokušalo oživjeti duh korza, ali pokušaj nije uspio.
Tek izgradnjom tzv. „crvenog trga“, Županja ponovo dobiva mjesto gdje se okupljaju i mladi i stari. Duh korza nakratko je ponovno zaživio, ali se nakon rekonstrukcije trga opet ugasio. Više je puta pokušano oživjeti korzo – zatvaranjem prometa i stvaranjem pješačke zone u dijelu Velikog kraja tijekom ljetnih mjeseci te izgradnjom šetnice uz Savu – no, on se nikada više nije vratio u svojem punom sjaju.
Zoran Lucić
