Županja je grad koji se u posljednjih deset, pa i dvadeset godina sve teže nosi s vlastitim gospodarskim i demografskim padom, a politička stabilnost koju su mnogi dugo smatrali prednošću postupno se pretvorila u ukočenost. U takvom ozračju grad sve više živi od održavanja postojeće slike, dok se stvarni problemi — iseljavanje, slabljenje industrijske baze, manjak novih ulaganja i osjećaj da se premalo toga mijenja — gomilaju iz godine u godinu.
Ako se Županja promatra hladno i bez uljepšavanja, vidi se tipična priča dijela slavonske Hrvatske: nekada snažniji industrijski i radnički grad ostao je bez dovoljno gospodarskih oslonaca da zadrži ljude, posebice mlade i obrazovane. Podaci Državnog zavoda za statistiku jasno pokazuju da Vukovarsko-srijemska županija bilježi najveći relativni pad broja stanovnika u cijeloj Republici Hrvatskoj — čak 20,28 posto između dvaju posljednjih popisa. Taj podatak nije puka statistička zanimljivost. Iza njega stoje zatvorene škole, prazne kuće, ugašene tvrtke i ljudi koji su otišli i nisu se vratili. U samoj Županji broj stanovnika je prema popisu 2021. iznosio 9.095, što je znatno manje nego 2011. kada je popis zabilježio 12.090 stanovnika — gubitak od skoro 3.000 ljudi ili gotovo četvrtine gradskog stanovništva u jednom desetljeću. Lokalni izvori upozoravaju da je taj trend i dalje aktivan. Prema podacima HRT-a, čak 45 posto stanovnika Vukovarsko-srijemske županije starije je od 50 godina, a udio mladih do 15 godina iznosi samo 14 posto. To je demografska piramida naopako, i svaka ozbiljna analiza mora s tim krenuti.
Da bi se razumjelo zašto je Županja takva kakva jest, treba se vratiti malo unazad — ne u apologetiku, nego u činjenice. Grad je imao industrijski temelj koji su mnogi drugi slavonski gradovi mogli samo zavidjeti. Još u 19. stoljeću engleski kapitalisti izgradili su u Županji tvornicu tanina — prvu i najveću te vrste u Slavoniji — a potom je slijedila i tvornica bačvi. Intenzivniji razvoj nastavio se izgradnjom dviju velikih tvornica — Sladorane i Mljekare. Tvornica mliječnog praška bila je u svom vremenu najveći pogon za proizvodnju mlijeka u prahu na području jugoistočne Europe. Uz to, razvila se tvornica za preradu, promet i skladištenje žitarica, industrija za preradu mesa, pogoni za proizvodnju alkoholnih i bezalkoholnih pića, tvornica stočne hrane, tekstilna industrija, drvnoprerađivačka industrija, a od 1984. godine i metalna industrija — uključujući tvornicu poljoprivrednih strojeva u kojoj su se između ostalog proizvodili i cijenjeni domaći kombajni. Županjska banka, osnovana 1984. godine (1955. osnovana kao štedionica), slovila je za jednu od deset najjačih hrvatskih banaka i bila je okosnica gospodarstva cijele županjske Posavine — a njezina iznenadna propast imala je katastrofalne posljedice za grad i regiju.
Od tog bogatog industrijskog nasljeđa ostalo je malo. Sladorana je preživjela i djeluje, no od 2019. posluje u sklopu Hrvatske industrije šećera, nastale spajanjem županjske, virovitičke i osječke šećerane, s ciljem povećanja konkurentnosti na europskom tržištu. Začetkom 2019. zapošljavala je 205 radnika — znatan pad u usporedbi s bivšim pogonima koji su bili srce lokalne ekonomije. Ostale tvornice ili su u stečaju završile ili su se osule do neprepoznatljivosti. Tekstili, kombajni, mliječni prah — sve je to otišlo u povijest, a nova proizvodna snaga nije nadomjestila ono što je nestalo. To znači da se Županja godinama oslanja na kombinaciju javnog sektora, komunalnih i administrativnih funkcija, poljoprivrede i povremenih projekata, umjesto na stabilan razvoj temeljen na investicijama i poduzetništvu.
Gospodarski problem Županje nije, dakle, samo u tome što nema dovoljno radnih mjesta, nego i u tome što su se nakon tranzicije i propasti dijela industrije izgubili stupovi koji su nekoć nosili lokalni život. Kontekst je važan: četiri slavonske županije — Vukovarsko-srijemska, Požeško-slavonska, Brodsko-posavska i Virovitičko-podravska — nalaze se nešto ispod 60 posto nacionalnog prosjeka BDP-a per capita, a grad Zagreb prema istom pokazatelju 3,2 puta je bogatiji od najnerazvijenije slavonske županije. To je razlika koja se ne premošćuje jednom strateškim dokumentom niti jednom proračunskom godinom. Radi se o dubokim strukturnim razlikama nastalima desetljećima, a Županja se nalazi upravo u takvoj regiji — regiji koja se nikad nije dovoljno dobro oporavila od tranzicijskog šoka, ratnih razaranja i demografskog iscrpljivanja.
Demografija je u ovom slučaju i uzrok i posljedica. Kad mladi odlaze, škole se pune manje, kafići rade kraće, liječnici se teže zadržavaju, lokalni proračun prima manje prihoda, a gradska uprava ima manji politički pritisak da se nešto mijenja. U čak tri sela Vukovarsko-srijemske županije zatvorene su područne škole jer nema učenika. To nije metafora — to je stvarni, opipljivi ishod demografskog pada. Županja sama po sebi nije u takvoj situaciji, ali smjer kretanja je isti. Hrvatska je u cijelosti između 2011. i 2021. izgubila više od 413.000 stanovnika, a nisu rijetke procjene da je stvarni pad — uzimajući u obzir i privremeni odlazak u inozemstvo — i veći. Slavonija je tu najteže pogođena, a Županja se u tom kontekstu ne može promatrati izolirano od svog okruženja.
Politički, zadnjih pet-šest godina obilježila je dominacija iste logike upravljanja: promjene u kadrovima, puno kontinuiteta u retorici i mnogo najava, ali premalo osjećaja da grad ide naprijed. Kritičari lokalne politike upozoravaju da je politička scena u stagnaciji i da je takvo stanje stvorilo apatiju birača, dok su oporbeni glasovi ostajali slabi ili razjedinjeni. U takvim okolnostima vlast se često oslanja na inerciju, a ne na natjecanje ideja, pa se grad razvija sporije nego što bi mogao. Javna odgovornost mjerljiva konkretnim rezultatima — novim radnim mjestima, stopom iseljavanja, brojem novoosnovanih poduzeća — gotovo da ne postoji kao politička tema.
Uzrok današnjeg stanja nije jedan, nego splet nekoliko dugih procesa. Gospodarska tranzicija razbila je stari industrijski model bez dovoljno uspješnog novog modela. Demografski odliv smanjuje broj radno aktivnih ljudi, djece i potrošača, što onda slabi škole, trgovine, usluge i ukupnu lokalnu dinamiku. Politička navika da se razvoj promatra kroz projekte i potpore, a manje kroz stvaranje uvjeta za rast privatnog sektora, dovodi do toga da se svaki pomak čeka od instancije iznad umjesto da se gradi od dolje. Regionalni položaj čini sve teže: Vukovarsko-srijemska županija, unatoč bogatim prirodnim resursima i povoljnom geoprometnom položaju uz Dunav i Savu, još uvijek se bori da privuče ozbiljnija strana ulaganja koja su ključna za dugoročnu promjenu.
Ipak, nije sve bez nade. Postoje stvari koje Županja ima, a kojima se nije dovoljno pametno koristila. Rijeka Sava, plodna ravnica, blizina autoceste i graničnog prijelaza prema Bosni i Hercegovini, kulturna i gastronomska tradicija Posavine — sve su to aduti koji nisu iskorišteni ni blizu svog potencijala. U 2026. gradu stižu sredstva fiskalnog izravnanja, a razvojni dokumenti najavljuju infrastrukturne zahvate. No novac sam po sebi ne rješava problem ako ne postoji jasna strategija kako ga pretvoriti u nova radna mjesta, jaču poduzetničku bazu i razloge da ljudi ostanu ili se vrate. Demografi već godinama objašnjavaju što su to prave demografske mjere — mladi trebaju dobro plaćen posao, lakše rješavanje stambenog pitanja i pravednu naknadu za rad. Nema tu tajne recepta. Ima samo volje da se to ozbiljno shvati.
Znam, sad će netko od vas pomisliti ili reći – kad si ti tako pametan, reci šta treba raditi. Ja nisam toliko stručan i kompetentan za to. U gradu Županji postoje ljudi koji su daleko kompetentniji i stručniji i svojim umijećem i sposobnošću mogu učiniti čuda. Treba im samo dati priliku ili poslušati njihove savjete. Ja iz svoje perspektive prosječnog građanina mogu samo piskarati analize i davati prijedloge. I zato iz mog kuta gledanja evo ih nekoliko.
Prvo, Županja bi trebala prestati čekati na velika ulaganja i početi graditi okruženje u kojemu mala i srednja poduzeća mogu rasti. To znači transparentne i brze procedure za pokretanje poslovanja, aktivnu komunikaciju s potencijalnim investitorima i jasne poticaje za preradu lokalnih poljoprivrednih sirovina — šećerne repe, žitarica, stoke, voća — u gotove proizvode više dodane vrijednosti. Slavonija ima sirovine; nedostaje joj prerada i distribucija.
Drugo, veza između obrazovnih institucija i lokalnog tržišta rada mora postati stvarna, a ne samo deklarativna. To znači konkretne dualne programe, stipendije za deficitarna zanimanja i mehanizme koji vraćaju obrazovane ljude u grad — ne propagandom, nego ponudom koja ima smisla. Znači srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje prilagoditi tržištu rada na našem području. Što nam vrijedi, što se, statistički gledano, Županja nalazi u vrhu Hrvatske po broju diplomiranih kada za njih nema radnog mjesta u Županji i okolici.
Treće, stambena politika za mlade obitelji nije luksuz, nego preduvjet demografske stabilizacije. Subvencionirani krediti, jeftine općinske parcele za gradnju i transparentna procedura — sve su to instrumenti koje lokalna vlast može koristiti bez posebnih dozvola odozgo.
Četvrto, Sava i županjska Posavina neiskorišten su potencijal za ruralni i gastro-turistički razvoj koji bi, uz malo planiranja i brendiranja, mogao privući posjetitelje koji danas ne znaju ni da Županja postoji.
Peto i možda najvažnije: lokalna politika mora prihvatiti kulturu javne odgovornosti s mjerljivim ciljevima. Nije dovoljno reći da se radi. Svaka razvojna inicijativa mora imati broj koji se može provjeriti — koliko radnih mjesta, za koliko je posto pala nezaposlenost, koliko je mladih obitelji ostalo ili se vratilo. Bez toga, svaka priča o razvoju ostaje samo priča. Transparentnost.
Županji ne treba još jedna lijepa bajka ili strategija za ladicu. Treba uporan, tvrdoglavo praktičan plan koji će ljude uvjeriti da ovdje postoji budućnost — i onda ga, što je najteže, zaista provesti. Ako ima volje, naći će se i put do toga. Živi bili pa vidjeli.
Zoran Lucić
