Nikako (!), – ni jedno, ni drugo (!) – dapače, – štoviše, naprotiv !!!
Iako sam davno, davno već pisao pod naslovljenom dvojbom, evo mi opet „vrag ne da mira“ odnosno pônôs županjskim podrijetlom, odgojem i obrazovanjem provocira me na „zaokruženje“ nekakvog ukupnog dojma o kulturnoj i kulturološkoj dvadesetpetoj, godini na izmaku, – jer prosinac je prigoda za takvo što. – Ovako izdaleka – a „izdaleka se bolje vidi grba planine“ – usudim se na neki način rezimirati dostignutu razinu županjske kulturne aktualnosti koja vam / nam je servirana tu u županjskoj zbiljnosti.
Dakle, iako ekonomski, gospodarski osakaćena i osiromašena, – Županja i danas kulturnjački diše punim plućima, gotovo kao i nekada. Kulturne institucije (muzej, knjižnica, radio, udruge i drugi čimbenici) „pozadinski“ pristojno moćnim aktivnostima i djelatnostima daju zaključiti kako dvojbe iz naslova nema, naprotiv, čak i štoviše, daju pravo za tvrditi kako u Županji nema „sukoba interesa trbuha, i dostojanstva glave“ kako bi rekao nezaboravni veliki Veselko Tenžera. Jer, „gle`jte sa` je`nu stvar“ – rekao bi jedan drugi genijalac, pokojni Joža Pankretić. – „Gle`jte“, dakle, kako slijedi u nastavku ovoga teksta.
Sažeto rečeno i nabrojeno: prvo, Ivo Rešić i dokumentarni roman „Šokačka Lady“; drugo, Foto-monografija i pripadajuća izložba fotografija kao krunidbeni završetak stvarnog postojanja i trajnog opstanka i ostanka u kolektivnoj, više nego zavičajnoj, memoriji rock and roll sastava „Opće opasnosti“; i treće: zaokruženi vrhunac izvrsnosti i do antologičnosti uzdignuti, priznati i uskrišeni umjetnički uspjeh tamburaško-glazbene elegije „U san mi dođu tambure“ Stipe i Hrvoja Bogutovca.
Već samim izborom forme spisateljskog alata – dokumentarnog romana – Rešić si je zadao i na leđa natovario dvostrukost stroge alatke za iskaz unutarnjeg umjetničkog htijenja. Suhoparnu dokumentarnost zaogrnuti besprijekornim literarnim plaštem ne može baš svatko tko se „pera laća“; pomiriti dokumentarističku pedantnost i bezgriješnost s više ili manje raspisanom dojmljivom rečenicom romanesknog kalibra može samo onaj tko visoko drži ljestvicu pozornosti nad svakim slovom napisane riječi. Ivo Rešić to radi odlično; dosljedno od početka do kraja slika nam zbilju nekadašnje Županje baš kao da je odnekud i sam svjedočio o vremenu kada je Županja bila puno, puno više nego što smo mi to u školama naučili jer smo – kao nekada u JeNeA – u nastavnim programima svjedočili isključivo o „istorijskoj prevaziđenosti kapitalizma i prerastanju socijalizma u svetski proces“. – Gospodin Rešić nam je renesansno oslikao tadašnju Županju i ugođaj prave varoši s bogatim industrijalcima iz Engleske ali i izabranoj gospodi financijera i financijaša toga vremena koji su u Županju već tada doveli uličnu rasvjetu, poštu, vremenu primjeren oblik školstva, početke „sindikalnog“ duha radništva i bogat društveni život zajednice (pjevačko društvo „Tomislav,“ športske igre i klubove; čitaonice i druge načine i oblike društvene interesne uključivosti, osobne i društvene uljuđenosti i svjetonazorski organiziran oblik života stanovništva, itd.) – Tada, ranije ove godine, već sam rekao pa ću i ponoviti kako je Rešić „napravio“ nešto u pisanoj riječi što nije uspjelo nikome u Županjskom kraju u zadnjih pedesetak godina! – Dobili smo – čak bih rekao – dobili smo u amanet dostojan županjski obiteljski udžbenik – svojevrsni pismeni RIGOROZUM Ive REŠIĆA, pa i svakog Županjca, u konačnici, ako baš hoćete!!!
Dalje: „Opća opasnost“!? – U zadnjih dvije-tri godine kada su već „ocvali“ rokerski velikani „Valjka“ i „Pljavaca“ koji ne znaju kako otići ili odustati pa se prepjevavaju i natpjevavaju sami sa sobom jer istječe vrijeme a novih dostojnih sljedbenika nema pa nema, – dečki iz Županje u veličini rock and roll banda – ravnopravni s njima – postali su nacionalni rock-brand sastav / grupa kakav bi čovjek teško mogao očekivati izvan Zagreba, – a upravo to je županjska „Opća opasnost“ bila, postala i ostala u kolektivnom pamćenju generacija poznavatelja i poštovatelja rock and rolla u Hrvatskoj !!! – Nažalost tužnim povodom i razlogom ove godine (zauvijek je otišao majstor gitare Žiža!), – očekivao bi čovjek sve osim „gašenja“ banda, – kad tamo, i to, odlazak „Opće opasnosti“ u rock enciklopedije i legendu sjećanja, – dogodi se nešto veliko primjereno, veličanstveno što se onim prvima sigurno neće dogoditi – dogodi se, naime, primjereno veličanstvena, promatračima banda neočekivana – velika dogodovština, – fenomenalna, monografijska izložba i bogat pisani otpravak monografije o „Općoj opasnosti“ autora od autoriteta koncertnih fotografija, isto toliko fenomenalnog majstora, Branka GALIČIĆA!!! – Ne može čovjek nego stati i u dostojanstvu, – diviti se, ponositi i pokloniti / nakloniti se.
I, na kraju, – potvrda ukupne skladateljske i poetske umjetničke tamburaške i svekolike autorske vrijednosti skladbe „U san mi dođu tambure“ Stipe i Hrvoja BOGUTOVCA koja se dogodila uvrštavanjem u umjetničku vrijednost filma „260 dana“ cijenjenog filmaša Jakova SEDLARA. – Brojne obrade i izvedbe ove skladbe ne samo i isključivo aranžerskog karaktera nego njenog „sjedinjenja“ s drugim glazbenim kontekstima – naprimjer onoga uvodnog klavirskog pejsažnog menueta u varijanti TS „Đerma“ ili pak – uobraženo s moje strane – u „Rapsodiji na Savi“ – pokazuju i glazbenim diletantima i pravim glazbenicima-umjetnicima kako s puninom svoje vrijednosti izričaja ova skladba može blistati u punom svome tamburaškom izričaju; pa ako, k navedenome, dodamo još i njeno najnovije uvrštenje u filmski svijet u izvedbi klape „Intrade“, – onda stvarno i Stipi i Hrvoju kapa dolje jer dokazuju kako ova pjesma može umjetnički egzistirati i kao dorasla sastavnica u okružju svake druge grane umjetničkog izričaja.Ove tri „stvari“ sa županjskim predznakom evidentno mogu odmah i sada već, bez vremenskog i vremešnog odmaka ući svekoliko baštinsko blago Županje i županjskog kraja i pripadajućeg dijela nacionalnih vrijednosti !!!
Borislav Maričić
