Postoje gradovi koje pamtiš po trgovima, velebnim zgradama i širokim avenijama kojima ljudi prolaze ne gledajući jedni druge. A postoji Županja. Nju ne pamtiš po pročeljima ni po spomenicima. Županju pamtiš po mirisu.
Po Savi koja u kolovozu miriše na toplu vodu, vrbe i pijesak, a u studenome na maglu koja se spušta tako nisko da se čini kako je cijeli grad zagrnula u bijelu deku. Po lipama koje su desetljećima čuvale hlad generacijama školaraca. Po mirisu tek pokošene trave, pečenih paprika i rakijskih kazana i kampanje tvornice šećera u ranu jesen, domaćeg kruha Marice pekarice i dima koji se zimi polako dizao iz dimnjaka starih kuća. Po zvuku tambure koji bi se iznenada prolomio iz nekog dvorišta, kao da cijela Slavonija diše kroz nekoliko žica.
Županja nikada nije bila grad od kamena. Ona je grad hrasta, zemlje i vode. Grad koji je izrastao uz Savu i uz najveću cjelovitu hrastovu šumu u Europi – Spačvu. Taj slavonski hrast hranio je obitelji, gradio kuće i brodove, a proneo je ime Županje sve do Engleske. Krajem 19. stoljeća upravo su Englezi u Županji podigli tvornicu tanina i donijeli nešto što tada nitko nije mogao ni zamisliti – nogomet i tenis. Tako je mali slavonski grad postao kolijevka dvaju sportova u Hrvatskoj. A među svim tim povijesnim činjenicama ostala je i jedna ljubavna priča koja zvuči kao roman: Frederick Hepburn i Katarina Horvatović, naša Šokačka lady. Kao da je i povijest odlučila da Županja bude ispisana ljubavlju.
Nekada je ovaj grad imao drukčiji ritam. Jači. Topliji. Ljudskiji.
Jutro bi počinjalo zvonom crkve Mučeništva svetog Ivana Krstitelja. Nekoliko minuta poslije oglasila bi se sirena Sladorane. Taj zvuk nije bio buka. To je bio sat po kojem je živjela cijela Županja. Znalo se kada kreće prva smjena, kada druga, kada se ljudi vraćaju kući. Stotine bicikala slijevale su se ulicama, radnici su se pozdravljali usput, a gotovo svatko svakoga poznavao je po imenu.
Nije bilo puno novca. Ali kao da je bilo više života.
“Centar ” je bio srce grada. Navečer se izlazilo bez posebnog razloga. Samo prošetati. Gore-dolje. Po deset, petnaest krugova. Pogledati tko je došao, tko se zaljubio, tko je narastao, tko je otišao u vojsku. Kod kina su se rađale prve ljubavi. Jedan pogled vrijedio je više od stotinu današnjih poruka. Djevojke su prolazile u društvu prijateljica, a momci su skupljali hrabrost da ih pozdrave. Ponekad bi cijela ljubav stala u jedno “Bok” i trajala godinama.
Ljeti se živjelo vani. Stolice i klupčice su se iznosile pred kuću. Djeca su igrala graničara, skrivača i nogomet na ulici dok se nije upalila prva rasvjeta. Nitko nije zaključavao vrata. Susjedova kuća bila je gotovo jednako tvoja kao i vlastita.
U svakom dvorištu rasla je barem jedna trešnja, kruška ili orah. Baka je vezla, čistila kukuruz ili razvlačila rezance za nedjeljni ručak. Djed je pripovijedao kako je Sava nekada plavila cijele livade, kako se lovio som težak četrdeset kilograma i kako se na rijeci živjelo od jutra do mraka. To nisu bile bajke. To je bila Županja.
A onda je vrijeme počelo mijenjati grad.
Došao je Domovinski rat. Županja je postala grad na prvoj crti. S druge strane Save više nije bio samo drugi krajolik nego rat. Sirene više nisu označavale početak smjene nego opasnost. Podrumi su postali skloništa. Mnogi mladići otišli su braniti dom i vratili se s ožiljcima koje nitko nije mogao vidjeti. Neki se nisu vratili nikada. Njihova imena danas stoje na spomenicima, ali još više žive u sjećanjima obitelji i prijatelja.
Poslije rata Županja je ponovno ustala. Takvi su oduvijek bili Županjci. Tvrdoglavi na najbolji mogući način.
Obnavljale su se kuće. Rađale su se nove obitelji. Otvarali su se kafići, trgovine, igrališta. Ali polako se dogodilo nešto tiše od rata, a možda jednako bolno. Ljudi su počeli odlaziti.
Njemačka. Austrija. Irska. Sve više poznatih lica nestajalo je iz ulice. Ostali su roditelji, prazna dvorišta i prozori iza kojih se svjetlo pali samo za blagdane. Koliko je samo zagrljaja danas na autobusnom kolodvoru. Koliko suza kad automobil sa stranim tablicama krene natrag prema zapadu.
Županja se tada najviše osjeti u nedjelju navečer.
Grad utihne.
I zaboli.
Pa ipak, postoji nešto što vrijeme nije uspjelo promijeniti. Šokačko sijelo. Kad ono počne, Županja ponovno postane mlada. Ulice zamirišu na kolače i fiš, dukati zasjaje na nošnjama, bećarac odjekne toliko snažno da se čini kako ga čuje i druga obala Save. Tada shvatiš da tradicija nije folklor za turiste. Tradicija je način da se ne zaboravi tko si.
Politika je u Županji uvijek bila posebna priča. O njoj se raspravljalo na tržnici, u parku, u kafiću, ispred trgovine i preko ograde. Svaka vlast obećavala je nova radna mjesta, razvoj, most preko Save, bolju budućnost. Ljudi su slušali, komentirali, ponekad se posvađali, ali sutradan bi opet zajedno pili kavu. Jer ovdje se čovjek ipak više cijeni po tome kakav je susjed nego kojoj stranci pripada.
Najljepša Županja nikada nije bila ona s razglednice.
To je Županja u kojoj djed vodi unuka na Savu i pokazuje mjesto gdje je ulovio prvu ribu. Županja u kojoj majka rano ujutro otvara prozore, a kuća zamiriše na kiflice. Županja u kojoj otac popravlja stari Pony bicikl, uvjeren da će trajati još dvadeset godina. Županja u kojoj susjed zastane samo da pita: “Kako si?”
Možda danas imamo brži internet, veće televizore i pune trgovačke centre. Imamo telefone koji mogu razgovarati s cijelim svijetom. A nekako sve rjeđe razgovaramo s čovjekom preko puta sebe. Nekada smo imali manje stvari, ali više vremena. Više smijeha. Više zajedničkih večeri. Više života ispred kuće nego iza zatvorenih vrata.
I zato, ma gdje čovjek otišao, u Münchenu, Stuttgartu, Dublinu ili Beču, dovoljno je da zatvori oči i osjetit će Savu. Čut će tamburu negdje u daljini. Osjetit će miris Spačve poslije kiše i zvuk vlaka koji prolazi prema Vinkovcima. Tada shvati da postoje mjesta koja napustiš, ali ona nikada ne napuste tebe.
Županja nije najveći grad. Nije ni najbogatiji. Nije ni na naslovnicama svaki dan.
Ali onome tko je u njoj odrastao, tko je u njezinim ulicama napravio prve korake, doživio prvu ljubav, prvi poraz i prvu sreću, Županja ostaje ono što nijedan drugi grad ne može biti.
Dom. Zauvijek.
Zoran Lucić
