Vinkovčani koji su ovih dana htjeli ući u zgradu vinkovačkog željezničkog kolodvora, recimo na kiosku kupiti novine, naišli su na zaključana vrata, što ne pamte, kako se obično kaže, ni najstariji Vinkovčani. Kolodvorska je zgrada zatvorena jer je od prije nekoliko dana, kao jedna od mjera borbe protiv koronavirusa, zabranjen promet putničkih vlakova kako se putnici ne bi izlagali socijalnim kontaktima. Zato više ne rade ni blagajne za prodaju karata, a ako ne rade blagajne i kafić, nema ljudi, pa je logično da ne radi ni kiosk. Ne radi ni šalter za informacije s kojega monotoni glas najavljuje dolaske i odlaske vlakova jer njegove informacije nema više tko čuti, niti su ikome važne. Kolodvorska je zgrada danas sablasno pusta, kakva nije bila nikada unazad 142 godine, koliko postoji vinkovačko željezničko čvorište.Sve, ama baš sve o vinkovačkom željezničkom čvorištu zna Pavo Božičević, koji je cijeli radni vijek od 35 godina proveo na željeznici na raznim poslovima. Već je 27 godina u mirovini, ali i dalje ne miruje pa je do prije nekoliko dana, dok kolodvorska zgrada nije bila zaključana, vodio mali muzej službenog naziva “Životopis vinkovačkog prometnog čvorišta” kao dio Hrvatskog željezničkog muzeja, u nekadašnjoj čekaonici 2. razreda, gdje je pohranjeno sve što je važno za povijest dugu gotovo stoljeće i pol ovog nekada najvećeg europskog željezničkog čvorišta. Muzej u koji godišnje uđe i po tisuću posjetitelja, što domaćih, što stranih, uglavnom putnika koji čekaju neki vlak ili su zaljubljenici u željeznicu, osnovan je još 1994. i do 2011., kada je zbirka smještena u sadašnji prostor, bila je u maloj, neuvjetnoj sobi u Mađarskoj školi i mnogi, osim željezničara, nisu ni znali da postoji.
Ni Pavo Božičević se ne sjeća da je ikada zgrada bila zaključana, a nikada nije ni pročitao u dokumentima koje ima u muzejskoj zbirci da se to dogodilo.
– Nikada u povijesti ni jednog sata nije bila zaključana. Za Prvog svjetskog rata tu se normalno živjelo i promet je bio normalan jer ratovalo se malo podalje. Za Drugog rata njemačka je vojska postavila puno bunkera uokolo jer su Vinkovci bili važan punkt za snabdijevanje vojske na južnom frontu, a i za povlačenje 1945., zbog čega je kolodvor jako stradao od savezničkih bombardera, ali je uvijek zgrada bila otvorena. Za Domovinskog rata cijelo je vrijeme kolodvor bio protočan, iako u smanjenom opsegu, jer su vlakovi išli samo prema Županji i prema Slavonskom Brodu i dalje do Zagreba. Nigdje u dokumentima nisam pronašao podatak da je kolodvor ikada bio zatvoren. Kada bi Josip Broz Tito, primjerice, prolazio svojim Plavim vlakom, bilo je veliko osiguranje, sve načičkano policajcima, ali kada bi vlak prošao, sve je bilo uobičajeno – prisjeća se Pavo Božičević i dodaje kako sada kroz Vinkovce prolaze samo teretne kompozicije, i to tek četvrtina od nekadašnjeg prometa jer je zapadnoj Europi zanimljiviji koridor koji ide preko Mađarske, Rumunjske, Bugarske prema Grčkoj i Turskoj. No ipak povremeno kroz vinkovački kolodvor prođu teretne kompozicije.
– To su strani prevozitelji koji koriste pruge Hrvatskih željeznica. Svaki dan sam na peronu i vidio sam lokomotive iz Mađarske, Austrije, pa i Turske koje vuku kompozicije, i to su komforne lokomotive u kojima strojovođe mogu i prespavati. Prema listama koje su na vagonima, shvatio sam da je neki dan kompozicija došla iz Srbije i ide na Beli Manastir i preko Mađarske u Njemačku – iznosi svoja zapažanja ekspert za povijest vinkovačkog željezničkog čvorišta, Pavo Božičević.
Stop – Plavi vlak ide po Titov lijes
Ulaz u kolodvorsku zgradu je bio zabranjen na otprilike pola sata, u nedjelju, 4. svibnja 1980., oko 21 sat, kada je kroz vinkovački kolodvor prošao Plavi vlak na putu prema Ljubljani, gdje je preuzeo lijes s tijelom Josipa Broza i sutradan ili dan poslije prevezao ga u Beograd na pokop. Na povratku je Plavi vlak usporio prolazeći kroz vinkovački kolodvor, ali se nije zaustavio, što su neki Vinkovčani zamjerili.
Miroslav Flego
glas-slavonije.hr